“Slikar u BiH mora imati ženu koja radi ili mora biti iz bogate obitelji. Ja se sam sebi divim kako već 50 godina živim od slikarstva”, u svom prepoznatljivom, britkom i beskompromisnom stilu poručuje legendarni mostarski slikar Marin Topić u velikom interviju za Večernji list.
Često opisivan kao intelektualni buntovnik i disident modernog doba, Topić uoči svoje nove izložbe otvara vrata svog ateljea i prozor svoje duše, te za Večernjak objašnjava zašto je prava umjetnost uvijek “svjetska, a naša”. Govori o tome kako je preživio pola stoljeća na likovnoj sceni, zašto je provociranje istine superpozitivna stvar i zbog čega je siguran kako će njegove slike, kad-tad, završiti u najvećim svjetskim muzejima. Razgovarali smo i o tome kako je postao “kleronacionalist” po Udbinim mjerilima, o sudjelovanju u povijesnim događajima devedesetih, kao i o tome kako gleda na trenutačnu poziciju hrvatskog naroda u BiH. Intelektualni buntovnik ni po čijoj mjeri, ali uvijek samo svoj, umjetnik bez kompromisa i likovni kroničar hercegovačkog podneblja – Marin Topić u rujnu donosi novu izložbu koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Povodom ovog velikog likovnog događaja, donosimo životni intervju Marina Topića u dva dijela, jer u jedan ne bismo mogli sažeti sve što smo čuli od ovog likovnog velikana.
Marine uskoro ćeš nas počastiti još jednom izložbom svojih slika. Kada i gdje nas ona očekuje, što ćemo moći vidjeti te je li riječ o svojevrsnoj životnoj retrospektivi tvog cjelokupnog slikarskog opusa?
Nažalost nije riječ o životnoj retrospektivi, već samo o jednom njezinu manjem dijelu. Izložba će svakako biti retrospektivna, ali i tematska, što je prava rijetkost. Mislio sam sada ili za nekih pet godina napraviti pravu retrospektivu, ali se mi Hrvati u BiH, a posebice u Mostaru kao stolnom hrvatskom gradu, nažalost nismo izborili za to da imamo nacionalnu galeriju ili nacionalni muzej u koji može stati 200 do 300 slika. To je otprilike minimum koji bih mogao izdvojiti za retrospektivu s obzirom na svoj cjelokupni opus koji broji više od 400 slika. Vrijeme izmiče, a budući da se loše drži do kulture, bojim se da bi mi ovo mogla biti posljednja izložba u Mostaru (smijeh). Inače, o Mostaru pričaju svi osim mene koji sam se u njemu rodio, u njemu živio i najvjerojatnije ću u njemu i umrijeti. Moj veliki prijatelj, pokojni Arsen Dedić, imao je pjesmu ‘Zagreb i ja volimo se tajno’, a ja se s Mostarom volim javno od trenutka kad sam u njemu ugledao svjetlost dana. Međutim, ovdje su nam nametnuli situaciju koja bi se mogla opisati stihom iz jedne druge pjesme: ‘Zar je voljeti grijeh?’, jer kako stvari stoje, ne smiješ više ni voljeti. Najbolji primjer za to je situacija oko Starog mosta. Ja sam posljednju sliku Starog mosta uradio još 1984. godine i ona je završila u Njemačkoj. Kad se govori o Starom mostu, stječe se dojam kao da ne postoje drugi dijelovi grada, kao da ne postoji Hercegovina. Sjećam se kako sam se, pripremajući se za tu sliku dok sam s Lučkog mosta fotografirao Stari most, okrenuo prema Luci i Donjoj Mahali te i to fotografirao. Poslije, na izložbi ‘Kršna moja Hercegovina’, tu sliku nastalu sasvim spontano kupio je Safet Oručević iste sekunde čim ju je vidio. Kasnije se velika replika te slike nalazila u mostarskom Gradskom poglavarstvu, a ukradena je zajedno s mojim portretom Mujage Komadine tijekom nereda u Mostaru 2014. godine.
S obzirom na to da imam jako puno slika grada, tema će biti ‘Moj Mostar’, a naziv izložbe ‘Mostar – moj mali dio svemira’. Izložba će se pod pokroviteljstvom HNS-a i dr. Dragana Čovića održati 28. rujna u Galeriji kraljice Katarine u Hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača. Bit će izloženo između 60 i 70 slika, što može stati u donju galeriju jer ima i manjih formata, pa ćemo se, da tako kažem, ‘zbiti’ (smijeh). I meni će biti zanimljivo pogledati što sam radio posljednjih 50 godina, a posebno mi je interesantna faza ‘bačenih’ slika u mom stvaralaštvu. U jednom razdoblju mog slikarskog sazrijevanja, od moje 15. do 24. godine, neka mi se slika ne bi svidjela pa bih je bacio. Moji najbolji prijatelji tada su bili Zlatko Bevanda i Nino Gvozdić, a pošto je Zlaja to sve kužio, on bi sa smeća ponekad ukrao pokoju. Inače, puno sam radio Zlatkove portrete u pastelu vježbajući; bilo je tu još dosta sličnih slika, ali su izgorjele u nekadašnjoj robnoj kući ‘Razvitak’.
Slike ti odišu nevjerojatnim detaljima i onom specifičnom hercegovačkom svjetlošću koju kao arhitekt i slikar često ističeš. Zašto je ona toliko posebna za umjetnike?
Ta mi svjetlost stalno bljeska pred očima od rođenja. Ona je bila prisutna samo na mojim i slikama Mehe Sefića, dok su se svi ostali bili dočepali neke smeđe, tamne boje iz Italije, pa je Ljupko Antunović, koji je bio veliki esteta, govorio: ‘Vidi mostarske svjetlosti’. Ta me svjetlost obilježila jer mi je Meha bio inspiracija, ali on je s njom išao do same krajnosti. Idoli su mi također i predstavnici ‘zagrebačke šarene škole’ kao što su Vlaho Bukovac.
Ja slikam ono što vidim, a to je ta svjetlost koja je na granici kiča, jer su ovdje sjene tamne, crne i teške. Lako je slikati u sfumatu kad je sve mekano. Međutim, ovdje si uvijek na rubu kiča, jer konstantno praviš kontrapunkt. Velika je razlika između najsvjetlijeg i najtamnijeg tona. To je jako teško uskladiti, a ja želim pogoditi original onakav kakav jest. Međutim, to je uistinu nemoguće i trebalo mi je dosta vremena da to prokužim jer se volim natjecati, pogotovo sa Stvoriteljem. I tada sam shvatio – lijepo je da težiš prikazati realno ono što je Stvoritelj napravio, ali ljudi su ipak ograničeni, baš kao i naši senzori.
Cijeli je moj opus ta težnja prema savršenom. Sreća je što je to nemoguće postići jer je naša estetika u redukciji, a što se opet najbolje vidi na fotografijama. Rijetko se može naći dobra umjetnička fotografija u boji. Crno-bijela fotografija, samo neka je dobra kompozicija, odmah postaje umjetnička. Tako, primjerice, pejzaži Mate Celestina Medovića meni izgledaju ljepše nego stvarni prirodni prikazi u Dalmaciji. Budući da se volim natjecati, bio bih oduševljen kad bih pronašao slikara boljeg od sebe. On bi mi postao idol i ‘ganjao’ bih ga dok ga ne stignem.
Kako biraš teme za slike, što te motivira i čemu se uvijek rado vraćaš?
Pa evo, reći ću ti za početak kako obilazim muzeje. Budući da sam oduvijek bio sportaš, mogao bih trčati kroz njih. I onda zapamtim slike koje su me dotaknule u toj sekundi, pa im se vraćam i polako ih promatram. Moram osjetiti sliku ako želim raditi taj motiv. Taj bljesak se mora dogoditi i moraš osjetiti dušu motiva. Slikao sam ja pejzaže i po Njemačkoj, ali nema to duše kao moje kamenje u Neretvi – nije to moje. Čak su i pejzaži Kalifornije, u kojoj sam živio, slični Hercegovini, ali nisu kao naši. Moja prva izložba bila je na Širokom Brijegu 1984. godine, a organizirao ju je fra Ante Marić. Potom je uslijedio Zagreb, a onda 1985. godine izložba u hotelu ‘Ruža’ pod nazivom ‘Kršna moja Hercegovina’ na koju je došao čitav Mostar. To je bilo pravo čudo. Nazočan je bio i veliki umjetnik Safet Zec koji mi je rekao: ‘Nađi neki detalj Hercegovine pa njega razvijaj’, jer sam ja tada slikao sve – od pejzaža do portreta. I onda sam skontao: zašto ja ne bih radio Neretvu i kamenje? Tako sam počeo s Velagića kamenom. Pokojni dr. Dragan Velagić odveo me kod sebe u ‘Velagićevinu’ i tako je krenulo, polako se vraćajući u djetinjstvo.
Jer svi se ti veliki umjetnici na kraju vrate u djetinjstvo. Tada sam shvatio da sam cijelo djetinjstvo proveo i plivati naučio na ‘Pijesku’ pod Carinskim mostom, gdje su živjele moje tetke. Bila je to velika plaža od 200 metara; popodne bi pustili Neretvu pa bismo se mi kupali na maloj Neretvi. Sjećam se, kao dijete od nekih pet godina ulazim u Neretvu, a na onom kamenju svjetluca sunce kao da je Bog prosuo drago kamenje u rijeku, pa ono pleše pred mojim očima. Nestvarno nešto, kao da sam u raju. Taj sam osjećaj kasnije nazvao ‘dječja perspektiva’. Jer što ti vidiš dječjim očima kad uđeš u vodu, koja je uvijek fenomen, pa i kad si star? Baš to kamenje. Evo, skoro 40 godina ostao sam vjeran svom kamenju u Neretvi. Tada sam shvatio i da je format bitan. Citirat ću legendarnog Ćiru Blaževića s jednog plakata: ‘Sine, sve je bitno’. Važan je format, jer nije isto je li on 50 centimetara, metar ili dva. Naslutio sam svoj idealan format u Americi, gdje mi je ostalo osam slika. Platno za ovo kamenje ne smije biti manje od dva metra. Kamenje mora biti veće nego što jest i tek tada počinje taj ples svjetla. Ja sada jednu sliku radim po tri puna mjeseca i u tome je problem – nju treba živjeti. To znači da godišnje mogu uraditi najviše četiri takve slike, a za izložbu ti treba barem 20 slika, što zahtijeva pet godina aktivnog rada. Pokušat ću podvući crtu s ovom izložbom, raditi velike slike i ponovno se vratiti na američko tržište. Procjena je da su moje slike iz ciklusa ‘Rolling Stones’ u SAD-u tada vrijedile 100.000 dolara. No, imao sam osam slika, a trebalo je uraditi još barem sedam da ih bude 15. Ali presudio je zov Mostara, pad komunizma u SFRJ i poziv brata da se vratim jer ‘pada mala Moskva’. I ja se vratim u Mostar. Ja se vratio, a pola Mostara ode u Kaliforniju (smijeh).
Kako objašnjavaš vjernost hiperrealizmu u vremenu apsolutne dominacije konceptualne i digitalne umjetnosti? Ima li danas prostora za to?
Naravno da ima, ako će to netko platiti. U SAD-u je to najbolje riješeno i pozicionirano. Točno se zna tko se bavi klasičnim slikarstvom, tko digitalnim i slično. Tko je dobar klasični slikar, ima svoju cijenu. Primjerice, djela mojih kolega klasičnih slikara realista postižu i danas cijene između 20 i 200 tisuća dolara, dok je u Europi kaos. Tamo su, primjerice, neki momci uz pomoć umjetne inteligencije napravili neku lošu sliku, isprintali je i prodali za 69 milijuna dolara. No, u svemu tome je samo bitno da je Sotheby’s to prodao; to je legalno pranje novca i što sad. I oni se sami ibrete i čude što su postali umjetnici.
Može li se danas u BiH živjeti od slikarstva?
Teško. Može, ali jako teško. Možda jedan posto umjetnika može živjeti od slikanja. Slikar u BiH mora imati ženu koja radi ili mora biti iz bogate obitelji. Evo, ja se sam sebi divim kako već 50 godina živim od slikarstva. Bog me sačuvao jer je obično cijena moje slike jednaka plaći u parlamentu. Eto, unatoč svemu, Bogu hvala, živ sam i volio bih da nešto ostane iza mene. Jer dobro je ovo što ja radim – i platani, i šipci, i portreti – ali nešto što je svjetsko, a naše (genijalna reklama za Jelen pivo, ha-ha-ha), to je moje kamenje u Neretvi, to su ‘Rolling Stonesi’. To je Marin Topić. Kao dijete sanjao sam da moja slika bude u nekom svjetskom muzeju. E pa, bit će, ne zvao se ja Marin Topić! Bit će kad-tad… Moj otac Tadija govorio mi je: ‘Živio ti meni 101 godinu, ne možeš više’. Evo, malo više od pola sam pregazio, pa vidjet ćemo što i kako dalje.
Zbog boemskog stila života, britkog jezika i odbijanja da se pokoriš “političkoj korektnosti”, u medijima si često označen kao svojevrsni intelektualni buntovnik i disident modernog doba. Koliko je istine u tome, kakav je Marin Topić?”
Normalan, a drugi nisu normalni. Ja sam to tek shvatio kad sam došao u Njemačku. Meni su u vrijeme komunizma ovdje govorili da sam provokator. To je nešto zeznuto. Kad sam došao u Njemačku, skontao sam da je biti provokator nešto pozitivno jer on je taj koji provocira ideju, provocira istinu i mijenja stereotipe pa je samim time i super pozitivno. Dakle problem nije u meni, već u tome što sam rođen u nakaradnom društvu. Sreća u nesreći je, kad je već tako, da sam rođen u jednom jako specifičnom gradu koji, ako ništa, mrzi autoritete. Sjećam se dobro u ono vrijeme u komunističkom Mostaru u vrijeme bratstva i jedinstva jedan viče “Tito dolazi u Mostar”, a drugi će na to “Ko ga šiša dat će mu Velež pet komada. Eto taj prkos neki kod sva četiri Naroda i religije Mostara stvorio je uvjerenje kako smo najbolji u svijetu, a vala i jesmo. U Mostaru ako nisi imao brzinu razmišljanja pa ti kažu da si kao dijete, Boga mi ćeš to i ostati. Čak i kad mi je UDBA prišila karakteristiku da sam “kleronacionalista” ja nisam imao pojma što je to. Ja sam samo išao u crkvu zato što je moja prva djevojka koja je bila muslimanka stanovala pored crkve. Nešto joj njezini branili i nakon tri godine njezina nena, pametna žena, kaže pustite djecu ako se vole. I čim su nas oni pustili mi nakon sedam dana prekinuli. Evo recimo moja mati Danica je uvijek bila heroj. Ona je u 2. Svjetskom ratu s 13 godina unijela paklenu mašinu u Fabriku duhana. Talijani su je uhitili i bila je dvije godine u zatvoru na Mamuli i u Šibeniku. Puštena je 1943. Nakon pada Italije. S njom su na robiji tada bili i neki komunisti koji joj nikad ništa nisu smjeli reći. Kad su 1945. pobijeni fratri u Mostaru tad je zaključana crkva, a majka Danica je nakon 10 dana došla i otključala je. Ona se nije bojala ničega, a moj brat Ćela (Jadran Topić) i ja smo dibidus na nju. Interesantno je, kad govorimo o mom odgoju, i to kako je moj prvi susjed bio Neđa Borozan. On je 4-5 puta bio što na Golom otoku što u Zenici zbog Rezolucije informbiroa na “preodgoju”. Međutim, nije postojala ni minimalna mogućnost da se Neđa preodgoji. On me strašno volio i samo je sa mnom volio pričati. To je onaj Mostarski “ifriz” i inat, jer nećeš ti meni govoriti što ću ja biti. Takav je moj Mostar i moj identitet “Uvik kontra” . Kad kažu nije se znalo prije rata tko je što, znalo se itekako ali je to bilo normalno i to se toleriralo kao i sada. Ali što je problem, malen prostor a četiri duboke države u njemu, i sve nastalo od jedne religije samo različite monoteističke izvedbe. Tako mi sad rješavamo problem Bliskog istoka star 2000 godina i u tome je sva mudrost.
Zato je Mostar specijalan grad slučaj. Pitali čuvenu mostarsku Gretu (Habiba – Greta Avdić): „Je li ti mali Eno pošao u školu?”, a Greta im veli: „Jeste, al’ on neće ići u običnu, već u specijalnu.” Tako je i Mostar cijelo vrijeme u specijalnoj školi. I na kraju što dodati, volim Mostar makar i ovakav.
Svi ratovi su vjerski, od Abela i Kaina pa na ovamo, a sav smisao života je u tome tko će raditi a tko uživati. Otkrilo se kako čovjek najviše vjeruje u ono u što nije siguran da postoji, pa na tom modelu funkcionira svijet. Nažalost velike ribe jedu one male, a mali narodi imaju velike probleme i to je naša sudbina. Evo sama povijest Mostara je takva, u zadnjih 100 – 150 godina, da ona religija koja je u tom trenutku dominantnija maltretira druge i tako stalno ukrug.
