Košarkašice ŽKK Zrinjski 2010 u nedjelju su po zna koji puta pružile sjajnu partiju i svladale su u velikom derbiju Hercegovine ekipu Leotara 03. Bila je to dramatična i neizvjesna utakmica koja dovodi i privlači publiku u dvoranu, a svi koji su taj dan gledali Plemkinje mogli su uživati u njihovoj igri i borbi za svaku loptu.
Ni Leotar se nije predavao, iskusna je to ekipa s dobrim trenerom i nisu slučajno u gornjem dijelu ljestvice. Ne treba ni spominjati da je proračun trebinjskih košarkašica višestruko veći od onog skromnog kojim raspolažu Plemkinje. U biti Plemkinje nemaju budžet jer za njih nema ni mrvica od grada. To što su najuspješniji ženski sportski kolektiv u gradu i županiji nikoga puno ne interesira, prioriteti su na nekim drugim stranama.
Umjesto da svaki puta pišemo o majstorijama i umijeću Plemkinja mi se moramo doticati nečega što nema veze s događanjima na sportskim borilištima. Ta “tamna” strana sporta neće nas omesti da spomenemo sjajne Plemkinje koje su još jednom oduševile svojom igrom i zalaganjem. Treba ustati i pokloniti se trenerici Nikolini i njenim curama koje čuvaju sportski obraz grada koji za njim nema puno sluha.
Roditelji ovih djevojaka i djevojčiva su sretni jer znaju da su im djeca u dobrim rukama, bilo da su na treningu u dvorani na Bijelom brijegu ili na putu prema Tuzli ili Brčkom. Djevojke su još sretnije jer mladost provode u sportu i klubu koji vole i za koga žive. Da nije tako one ne bi ni bile u Zrinjskom, i kako sada nekome objasniti taj fenomen koji se zove ljubav i odanost tom sportskom kolektivu i imenu kluba čije boje brane.
Prije nekoliko dana smo pisali da je riječ o pravoj obitelji, a one su i puno više od toga. Vjerojatno na ovim našim prostorima i ne postoji klub sličan Zrinjskom. U ovom klubu nema igračica sa strane i igračice su u klubu od malih nogu.
Možda je to i otežavajuća okolnost s obzirom da im ne treba plaćati ni hranu ni stanarinu, i to možda nekome ne odgovara. Plemkinje svoje uspjehe i pobjede ne mogu posvetiti nikome osim sebi i svojim obiteljima koji se odriču puno toga da bi im se djeca bavila sportom koji vole. Iako je nekada bilo obećano da će vrhunske sportašice biti oslobođene plaćanja školarine to se nikada nije dogodilo, a ako je itko spada u vrhunske sportašice onda su to košarkašice ŽKK Zrinjski 2010.
I tako idu dani, prolaze godine a u gradu na Neretvi se malo što mijenja. Opet će skoro pune dvorane “prijatelja sporta” pljeskati na izboru “najboljih” sportaša, a govornici će iz petnih žila obećavati puno toga za bolje sutra ili prekosutra sporta u Mostaru. Da se njih i na njihova obećanja čeka vjerojatno u gradu sport ne bi ni postajao, pogotovo ne ženski kolji je diskriminiran u odnosu na muški na koliko mi šutjeli o tome.
I tako idu dani, prolaze godine u gradu se ništa ne mijenja osim što su vitrine Plemkinja punije pokalima i priznanjima. Prepoznate su svuda, u redovima imaju i reprezentativke Hrvatske i BiH, a umjesto njih u medijima govore njihovi rezultati. Svejedno Nikolina i Plemkinje se neće predati i neće pokleknuti jer one su Plemkinje kojima je Zrinjski život i više od toga.
