Danas se u Mostaru igra 74. gradski derbi između HŠK Zrinjski i FK Velež, utakmica koja odavno nadilazi nogomet i koja u sebi nosi više od stoljeća sportske, društvene, političke i nacionalne povijesti grada. Od prvih susreta na mostarskim igralištima, preko zabrane Zrinjskog i gotovo pola stoljeća bez derbija, pa sve do današnjih utakmica Pod Bijelim brijegom i u Vrapčićima, ovo je rivalstvo priča o Mostaru koji nikada nije bio samo jedan grad kada se govorilo o nogometu.
Danas se u Mostaru ponovno igra gradski derbi, 74. utakmica između Zrinjskog i Veleža, ali svatko tko ovaj susret promatra samo kroz nogomet i 90 minuta provedenih na stadionu zapravo propušta najveći dio njegove priče. Mostarski derbi stariji je od mnogih država, režima i nogometnih natjecanja koja su se u međuvremenu promijenila, a posebnost mu daje činjenica da je njegova povijest nekoliko puta bila nasilno prekinuta, pa ponovno pokretana u potpuno drukčijim političkim i društvenim okolnostima.
Teško je pronaći mnogo gradskih derbija koji su imali prekid usporediv s mostarskim, i to ne zato što je jedan klub desetljećima igrao u nižem rangu, nego zato što je jednom od njih jednostavno bio zabranjen rad. Zrinjski je nakon Drugoga svjetskog rata zabranjen i 47 godina nije mogao djelovati, dok je Velež u desetljećima koja su slijedila dobio priliku predstavljati Mostar na najvišoj razini tadašnjeg jugoslavenskog nogometa. Ta činjenica sama po sebi dovoljno govori koliko je politika utjecala na sport i koliko je nogomet u Mostaru tijekom desetljeća bio puno više od igre.
A priča o ta dva kluba počinje još mnogo prije nego što je nastala današnja politička i nacionalna podijeljenost grada. Velež je osnovan 1922., a Zrinjski još 1905. godine, pa su njihovi putevi počeli presijecati u vremenu kada su se mostarske ulice, mahale i igrališta tek upoznavali s nogometom kao sportom koji će vrlo brzo postati jedno od najvažnijih mjesta društvenog okupljanja.
Zanimljivo je da osnivačka struktura Veleža uopće nije bila ono što bi se iz današnje perspektive možda očekivalo. Gotovo cijelu tadašnju upravu činili su Hrvati i Srbi među njima predsjednik Anđelko Vlaho, potpredsjednik Ranko Slijepčević, prvi tajnik Borivoje Janjoš, drugi tajnik Ljubomir Basta i blagajnik Rudolf Beltram, dok su u Nadzornom odboru bili Mihajlo Cvetković, Milan Pavić i Bogdan Tepšić. Danas je to ipak mnogo drugačije.
Velež je nastao kao klub povezan s radničkim pokretom i idejom slobode radničke klase, a upravo je taj društveni kontekst kroz vrijeme snažno obilježio njegov identitet. Crvena boja koju je klub prihvatio s vremenom je postala jedan od njegovih najprepoznatljivijih simbola, ali i boja koju se desetljećima povezivalo s komunizmom.
Zrinjski je, s druge strane, od početka promicao hrvatski identitet, a među ljudima koji su sudjelovali u njegovu organiziranju bili su prof. Stjepan Kuštreb, Ivo Ćorić, braća Bruno i Edmund Novak, Rudolf Brozović, Marko Suton i braća Merdžo. Tako su se još u prvim desetljećima postojanja dvaju klubova počeli oblikovati različiti društveni i identitetski okviri iz kojih će se kasnije razviti i ono što danas nazivamo mostarskim derbijem.
Ipak, bilo bi pogrešno zamišljati da je mostarski derbi u svojim počecima bio ono što poznajemo danas. Mostar 1920-ih i 1930-ih imao je sasvim drukčiju nogometnu atmosferu, a rivalstvo je nosilo snažan mahalski, romantičarski i gotovo obiteljski karakter.
Kada bi se igrala utakmica Zrinjskog i Veleža, odnosno utakmice tadašnjih mostarskih klubova, cijeli bi se grad okupljao oko igrališta. Navijalo se strastveno, ali se protivničke igrače često zadirkivalo kroz humor i dosjetke, a nakon utakmica nisu bile rijetkost ni zajednička druženja po mostarskim kavama i baštama uz Neretvu. Nogomet je bio dio gradskog života, a ne prostor u kojem se ljudi nužno fizički ili društveno razdvajaju.
Upravo iz tog razdoblja dolaze i neke od najljepših priča o mostarskom nogometu, poput onih o prvim utakmicama pod električnim svjetlom. U ljeto 1932. godine u Mostaru su organizirane noćne utakmice u okviru turnira koji je imao i humanitarnu svrhu, a zbog velikih ljetnih vrućina gledatelji su dobili priliku nogomet gledati pod reflektorima. Organizator je bio HŠK Zrinjski i za tadašnji Mostar to nije bio tek sportski detalj, nego svojevrsni događaj koji je privlačio tisuće ljudi i pokazivao koliko je nogomet već tada prerastao okvire obične razonode.
Međuratni Mostar imao je i snažnu socijalnu dimenziju koju danas nije moguće zanemariti. Postojale su klasne razlike, a sport je bio jedan od prostora na kojima su se one prepoznavale. Igrači i navijači nekih klubova dolazili su iz različitih društvenih slojeva, dok je Velež imao vrlo snažnu radničku bazu.
Prema zapisima iz tog vremena, klub je imao čak oko 3.500 članova koji su plaćali članarinu, a novac se skupljao i kroz tzv. „Pozajmnice“, kako bi se osigurala sredstva za zemljište i vlastiti teren. I Zrinjski je imao svoje probleme i svoje pristaše, a nogomet se u Mostaru sve više pretvarao u mjesto na kojem su se ogledale društvene razlike, ali i gradski ponos.
Onda je došlo vrijeme kada nogomet više nije mogao ostati izvan politike.
Kada su tadašnje vlasti 1936. godine pritiskale Zrinjski zbog njegova nacionalnog predznaka, dio mostarske javnosti reagirao je negodovanjem, a nekoliko godina kasnije vlasti su zabranile rad Veleža nakon antifašističkih demonstracija 1940. godine. Mostarske ulice tako su već prije Drugoga svjetskog rata pokazivale da sport nije izoliran od društva i političkog života, ali ono što je uslijedilo nakon rata potpuno je promijenilo odnose između dvaju klubova.
Nakon 1945. godine Zrinjskom je zabranjen rad i klub je nestao iz službenog nogometnog života na punih 47 godina. Velež je nastavio živjeti i razvijati se u novoj Jugoslaviji te je desetljećima bio jedini mostarski klub u najvišem rangu jugoslavenskog nogometa. U tom je razdoblju stekao ogromnu bazu navijača i postao jedan od važnijih klubova tadašnje države, dok je za Zrinjski gotovo pola stoljeća prošlo bez mogućnosti da svoju priču nastavi na način na koji je to činio prije zabrane.
Zato i danas, kada se govori o povratku mostarskog derbija, nije dovoljno reći da su se dva kluba nakon nekog vremena ponovno našla u istoj ligi. Zrinjski se nakon 47 godina zabrane nije samo vratio u gradsku sportsku svakodnevicu; vratio se u grad koji je u međuvremenu bio potpuno promijenjen.
Početak novog razdoblja dogodio se nakon obnove Zrinjskog, a prvi derbi nove ere nije čak odigran u Mostaru. U Sarajevu je odigrana prijateljska utakmica koju su tada uz pomoć uprava klubova organizirali sponzori Dnevni avaz i Lijanovići. Na jednu stranu krenuo je crveni vlak s navijačima Veleža, dok se, prema sjećanju autora ovih redaka, s druge strane radilo na tome da navijači Zrinjskog uopće ne krenu prema Sarajevu. Ipak, dio njih otišao je na utakmicu na vlastitu inicijativu, a među njima sam se tada našao i ja.
Taj susret završio je rezultatom 2:2, nakon što je Zrinjski poveo 2:0, a Velež u drugom poluvremenu stigao do izjednačenja. Bio je to povratak koji je imao posebnu simboliku, a nakon toga sve se počelo ubrzavati. Početkom 2000-ih, kada je formirana zajednička liga, mostarski derbi postao je redovitiji, ali se s povratkom utakmica vratila i puno drugačija navijačka atmosfera.
U tim prvim godinama navijači Zrinjskog pokušavali su odlaziti na utakmice u Vrapčiće, ali je policija njihov dolazak uglavnom onemogućavala. Kao obrazloženje spominjali su se uvjeti na stadionu i činjenica da Velež tada nije imao odgovarajuću tribinu za organizirani dolazak gostujućih navijača. U nekoliko navrata dolazilo je i do sukoba većih razmjera nakon što bi se navijači Zrinjskog okupljali s namjerom da krenu za Vrapčiće. Navijači Veleža, za razliku od toga, dolazili su na derbije Pod Bijelim brijegom, a atmosfera je gotovo uvijek bila na rubu incidenta.
Sjećam se i jednog detalja iz tih prvih poslijeratnih derbija koji možda bolje od bilo kakve statistike pokazuje kako se tada počeo graditi današnji navijački odnos. Među Ultrasima, koji su svoje navijanje organizirali na sjevernom dijelu zapadne tribine, skinut je jedan transparent navijača Veleža s tribine i potom zapaljen. Nakon toga počela su skidanja novih transparenata; među njima su bili transparenti iz Čapljine, Stoca i veliki crveno-žuti transparent s natpisom „Red Army Carina“. Derbi se tako sve manje promatrao samo kroz rezultat, a sve više kroz pitanje tko će nadjačati koga na tribini. Što se tiče samog Red Armyja i oni su tom razdoblju pokušavali doći do transparenata suparnika, ali su uvijek ostajali “kratkih rukava” što bi rekli.
Nakon svega uslijedila su nova ograničenja dolaska gostujućih navijača, pa se mostarski derbi počeo igrati u okolnostima u kojima su dvije navijačke skupine često bile fizički odvojene, a utakmice su znale imati domaću atmosferu bez prisutnosti gostujućih navijača. Ono što je trebalo biti sportsko rivalstvo sve je više dobivalo obilježja mnogo dublje gradske podjele. Nije bilo neobično da se pravi „navijački derbi“ odigra na ulicama prije same utakmice, osobito na prostorima nekadašnje crte razdvajanja, dok je susret na stadionu bio samo završni čin priče koja je već ranije počela.
I upravo tu dolazimo do onoga što mostarski derbi danas čini toliko drugačijim od nekih poznatijih europskih gradskih derbija. Kada se govori o Beogradu, Sarajevu, Torinu, Rimu ili Madridu, navijači dvaju klubova tijekom cijele godine dijele isti grad i svakodnevno se susreću. Sjedite u istoj učionici, studirate na istom fakultetu, radite u istoj tvrtki, imate zajedničke prijatelje, susrećete se po kafićima i ulicama, a onda nakon pobjede ili poraza jedni drugima možete „vaditi mast“.
U Mostaru je to puno rjeđe.
Grad je i dalje podijeljen na svoj istočni i zapadni dio, a takva podjela vidljiva je i u navijačkom životu. Simpatizeri Zrinjskog i Veleža ne susreću se tijekom godine onoliko često koliko se susreću navijači klubova u nekim drugim gradovima. Zbog toga se i sam duh derbija razlikuje. Ovdje se ne radi samo o klupskom rivalstvu, nego i o dva dijela grada koji se razlikuju po političkim, nacionalnim i vjerskim stavovima, a nogomet je samo jedno od mjesta na kojem se ta razlika najvidljivije manifestira.
Zato ne mislim da se mostarski derbi može uspoređivati s derbijima u velikim europskim gradovima samo zato što svi oni nose naziv „gradski derbi“. Nije stvar u broju navijača, veličini stadiona ili televizijskoj gledanosti. U Mostaru je problem, ali i posebnost, upravo u tome što je nogomet postao jedan od rijetkih prostora na kojem se i danas otvoreno susreću dvije različite strane istoga grada. Zbog toga je svaki novi susret Zrinjskog i Veleža puno veći događaj od onoga što piše u službenom zapisniku.
I zato danas, kada se igra 74. mostarski derbi, nije dovoljno reći da će jedni igrati u bijelom, a drugi u crvenom. Iza tih boja stoji više od stoljeća povijesti, priče o osnivanju klubova, radnicima, hrvatskom sportskom identitetu, političkim režimima, zabrani Zrinjskog, velikim utakmicama, povratku nogometa nakon desetljeća, navijačkim vlakovima, transparentima, ulicama, policijskim barijerama i gradu koji ni danas nije u potpunosti riješio vlastite podjele.
Zrinjski i Velež mogu odigrati još stotinu utakmica, ali će svaka nova utakmica nositi dio onoga što se događalo prije nje. U tome i jest najveća težina mostarskog derbija. On nije samo susret dvije momčadi, nego svojevrsni ogled Mostara sa samim sobom.
A kada se danas zakotrlja lopta Pod Bijelim brijegom, sve će ponovno stati pod 90 minuta nogometa.
Ali samo na papiru.
