Evo kako se ja sjećam tih prvih dana…
kazuje nam I. R:
Moja mama, kuma i ja išle smo pješke u Međugorje iz Mostara… Imala sam 9 godina. Sve je bilo drugačije,… seoski putevi i puno prašine… U tihoj molitvi ljudi su pristizali sa svih strana… Jedva smo se provlačili između automobila, puno policijskih automobila; i jedan policajac dosta grubo obrati se mami s riječima: ”Zašto maltretiraš dijete da dolazi pješke u Međugorje!!”… Nisam znala zašto su svi ti ljudi bili tu; zašto smo mi bile tu,… ali znam da sam tada osjećala strah… Ne treba zaboraviti da je to bilo jedno mučno vrijeme…
Ali sljedeći put kada smo išle sve mi je bilo poznato i puno ljepše i prijatnije, jer znala sam zašto idemo u Međugorje… i to saznanje otjeralo je strah. Osjećaji smirenosti i spokoja ispunjavali su me i pratili tada, kao i svakog sljedećeg odlaska u to sveto mjesto.
Bogu hvala da tako blizu smo našoj dragoj Majci i slobodni joj uvijek po savjet i pomoć doći!!
Jedno prisjećanje na prva međugorska ukazanja i hodočašća
Prethodni članak
Sljedeći članak