Praćke, košćele, Spectrum i Haribo iz Njemačke – djetinjstvo koje je imalo manje, ali vrijedilo više.
Mostar osamdesetih bio je nešto posebno. Nije bilo mobitela. Nije bilo interneta. Nije bilo stotinu sportskih akademija ni dječjih “aktivnosti” od jutra do mraka.
Ili si čitao knjigu – ili si bio na ulici.
Ja sam birao ulicu.
Loš učenik nisam bio, ali odličan – nisam. Zlatna sredina. Dovoljno dobar da prođem, dovoljno slobodan da živim.
Početkom osamdesetih krenuo sam u tadašnju Osnovnu školu Braća Ribar, današnju OŠ “Petra Bakule”. Po adresi tamo nisam pripadao, ali su blizu živjeli baba i dedo. I tako sam upisao, kako su je mnogi zvali, “najveću gradsku školu”.
Školovanje? Manje-više standardno.
Ali prava škola bila je – vani.
Jedan tjedan prva smjena, drugi druga. Jedan tjedan latinica, drugi ćirilica. Meni je više odgovarala prva smjena – čim zazvoni, torba leti kući i pravac ulica.
Trendovi su tada izgledali drugačije.
Jedno vrijeme bile su hit – praćke. Žica se “nabavljala” s obližnjih gradilišta. Čuvari su nas ganjali, prijetili policijom, a nama je to samo dizalo adrenalin.
U proljeće su na red dolazile puhaljke. Prvo od flomastera. Kasnije ozbiljnija verzija – od televizijskih antena. Penjanje na mansarde, lomljenje antena, bijeg niz stepenice. Danas bi to bio skandal. Tada – avantura.
Municija? Gloginje. Pa zelene košćele.
Kad bi košćele pocrnile, znali smo visjeti po drveću satima. Žute nisi smio jesti – usta ti se skupe od trpkosti.
Dječaci su igrali klikera, djevojčice gume…
U trgovinama? Par vrsta bombona: Kavabon, Rondo C, Pez.
A ako je netko imao rodbinu u Njemačkoj – imao je Haribo. I nije ih dijelio. Samo bi polako jeo pred nama i “vadio mast”.
To je bilo djetinjstvo improvizacije.
Nismo imali mnogo, ali smo imali jedni druge. I imali smo vrijeme.
Videoigre su stigle tek pred kraj osamdesetih. Uglavnom iz Italije, zajedno s farmericama i jaknama. U džepovima bi se našla i koja igrica i čokoladica za mlađeg brata.
Spectrum. Commodore 64. Pa 128.
Oni imućniji pred rat su igrali Amigu na disketama. To je već bio luksuz.
Ali, istina je – ni to nam nije bilo presudno.
Jer naša “grafika” bila je ulica. Naš multiplayer bilo je igralište. Naš Wi-Fi bio je dovikivanje s balkona.
Život je bio sporiji, ali dinamičniji. Jednostavniji, ali puniji.
Manje glavobolje. Više smijeha.
Sve do te nesretne ’92.
