Naslovnica Hercegovina Anita Zovko: Ništa nije nemoguće! Budite uporni i vjerujte u sebe!

Anita Zovko: Ništa nije nemoguće! Budite uporni i vjerujte u sebe!

Sveučilišna profesorica dr.sc. Anita Zovko, red. prof., sa Sveučilišta u Rijeci, sudionica  Polumaratona održanog u Mostaru kao predstavnica Fakulteta prirodoslovno- matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru gdje predaje kao dugogodišnja vanjska suradnica,  za naš portal dala je intervju.  Evo što nam je rekla o sebi i polumaratonu.

Nakon što su slegli dojmovi možete li nam se predstaviti i prokomentirati polumaraton koji je održan za vrijeme pandemije koronavirusa u Mostaru ?

“Dolazim iz Rijeke kao dugogodišnja vanjska suradnica na FPMOZ-i na FF Sveučilišta u Mostaru kao nositeljica pedagoške i andragoške grupe predmeta. Moj hobi je trčanje tako da sam i ovaj put „iskoristila“ priliku svog službenog dolaska u Mostar (ispiti, obrane završnih i diplomskih radova, konzultacije) da ujedno ponovo otrčim Mostarski half. Moram pohvaliti izvrsnu organizaciju ovogodišnje utrke u Mostaru koja je zbog specifičnih okolnosti uzrokovanih pandemijom koronavirusa bila  „neuobičajena“. Autobusi koji su sa različitih mjesta odvozili trkače na start, mjerenje temperature natjecateljima prije ulaska u autobuse, maske i sve ostale stvari, a sve u namjeri da se u što većoj mjeri zaštite trkači, volonteri i svi ostali. Sve pohvale”!!

Kako ste sudionica i na mnogim drugim utrkama,  možete li usporediti ovaj Mostarski polumaraton sa onima u okruženju?

“U ovih 5 godina koliko se rekreativno bavim trčanjem sudjelovala sam na dosta utrka u okruženju (Ljubljana, Zagreb, Pula, Sarajevo, Split, Osijek, Varaždin,…) tako da mogu napraviti određene usporedbe. Naravno, svaka utrka i svaki grad u kojem se trči je specifičan. Ovo je moj treći half u Mostaru  (propustila sam prvi)  i naravno ne posljednji. Trčanje uz Neretvu i preko sedam mostova je poseban doživljaj. Već znaš da te čeka velika vrućina, na pojedinim mjestima uzbrdice,  ali sve to uz brojne navijače brzo zaboraviš. Svakako se može prepoznati da se kultura građana grada Mostara prema utrkama i trkačima uvelike promijenila od 1. polumaratona 2017. do danas. Kada sam 2018. trčala svoj prvi polumaraton u Mostaru doživjela sam zvižduke, ružne riječi i gunđanja vozača i slučajnih prolaznika (zar ste baš sada našli ovuda trčati; već sat vremena stojim ovdje i ne mrdam; vi ste svi luđaci kada trčite po ovoj vrućini i sl.). Danas toga više nema. Dapače, na ovogodišnjem polumaratonu sam doživjela samo riječi ohrabrenja. Što se tiče organizacije utrke i tu se vidi napredak jer se osluškuje i vodi računa o zahtjevima trkača. Jedina moja zamjerka je ta da bi trebalo uvesti nagrade po starosnim kategorijama (to je uobičajena praksa na većini utrka). Nisam jedina koja je to sugerirala organizatoru tako da vjerujem da će se iduće godine to već realizirati”.

Jeste li ste zadovoljni svojim postignutim vremenom na ovom poplumaratonu?

“S obzirom na moju dob (58 lijepih godinica) i vrućinu u drugom dijelu utrke ja sam zadovoljna postignutim rezultatom (2 sata i 8 minuta). Ne „ganjam“ rezultat, ali ipak se veselim svakom svom napretku i dobro istrčanoj utrci. Ono što je najvažnije, a to je dobar adrenalin, pozitivni i dragi ljudi oko vas. To je nemjerljivo”.

Rado ste viđeni u Mostaru i Hercegovini i često ste tu, što je to što Vas privlači našoj Hercegovini ?

“Kako pjesma kaže: kamen, krš i maslina, vino, ganga, Neretva sve to ima zemlja ta. Sve me to privlači i uvijek iznova oduševljava, a posebno ljudi otvorenog duha i uvijek spremni pomoći. A šta da vam kažem, muž mi je Hercegovac”.

Sigurno postoje i planovi za budućnost, na koje utrke  se spremate nastupiti?

“Ova korona je dosta toga poremetila pa i održavanje utrka koje se većinom održavaju virtualno. U 9. mjesecu idem na half u Pulu, početak 10. mjeseca je utrka polumaratona u Zagrebu. Vidjet ćemo kako će se stvari dalje odvijati vezano za pandemiju tako ću ja i planirati svoje utrke „in vivo“”.

Nadamo se, kako se i sljedeće godine vidimo na polumaratonu u Mostaru?

“Obavezno se vidimo. Veselim se i željno iščekujem da vidim brojne poznanike/prijatelje-trkače iz Mostara, Sarajeva, Banja Luke, Konjica, Splita, Makarske i da dalje ne nabrajam i da trčim Mostarskim mostovima i ulicama”.

Za kraj imate li neku poruku za naše čitatelje?

“Imala bih jako puno poruka. To mi je profesionalna deformacija (pedagozi su uglavnom takvi). Ali sada šaljem samo jednu koju sam (posebno) spoznala kada sam se prije 5 godina počela rekreativno baviti trčanjem: „Ništa nije nemoguće! Budite uporni i vjerujte u sebe!“

HERCEGOVINA.in