Doktor Sead Jamakosmanović, liječnik u mirovini, nekdašnji načelnik Klinike za plućne bolesti Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla, predsjednik Crvenog križa Tuzlanske županije i član Odbora u Crvenom križu Federacije BiH, preminuo je jučer u 72. godini.
Rođen je 27. lipnja 1949., u Sarajevu. Diplomirao 1983. godine, a magistrirao 1999. na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Doktorirao je i bio docent na Medicinskom fakultetu u Tuzli. Istaknuo se i u političkom životu, ali i kao veliki humanitarac.
Njegova kćer Hasna Jamakosmanović-Obeji objavila je potresni status nakon smrti oca. Kada su se moji tata i mama vjenčali on je imao 36 godina. Mama bi se naljutila na njega zbog nečega, a on bi joj rekao “nemoj se ljutiti na mene, ja sam siroče”, ona bi mu rekla “kako si ti siroče sa toliko godina”, on bi odgovorio “vidjet ćeš kad ostaneš bez svojih roditelja, koliko god da si star ti si siroče”.
Ne mogu prestati razmišljati kako je njemu bilo, kad je njegova mama Hasna preselila. On se vratio u praznu kuću, student, ostao bez mamine penzije. Uvijek je govorio da mu je taj trenutak kad je došao kući bio najteži. Toliko je volio svoju mamu, priče za laku noć su bile priče o mojoj baki Hasni.
Ja sam očeva prva cura. To mi je uvijek govorio. On je mene čekao cijeli svoj život, čekao da mi da ime svoje mame. Kad je mama bila trudna s Jusufom, a nije znala da je muško, tepali su mu Hasno Hasno.
Ja sam uvijek bila u planu, tako je govorio. Moj otac je bio moja utjeha u boli. Kada sam bila u trudovima nisam htjela ući u porodilište dok nije došao moj otac. A kad je došao sjedio je pred bolnicom i čekao dok mu nisu javili da sam rodila i da sam dobro. Nakon toga mi je donio hranu, prenosi Radio Sarajevo.
Kada sam živjela sama u Sarajevu, jednom sam imala jaku migrenu i nisam mogla sebi pomoći.
U 4h ujutro nazvala sam svoje u Tuzli, a otac je istog trenutka sjeo u auto i došao u Sarajevo da mi da injekciju protiv bolova. I nakon što sam se udala, kad god me je nešto boljelo, nazvala bih oca, a on bi u gluho doba noći došao sa svojim iglicama za akupunkturu i izbocao me, stavio moju glavu u krilo i ne bi otišao dok ja ne bih odspavala tako u njegovom krilu.
Preselio se u Sarajevo nakon što je otišao u penziju, 2014.godine, da bi meni pravio doručak i cijedio sokove svako jutro. Probudio bi me, sve spremno, ja doručkujem i pravac na fakultet. A uvečer bi sjedio i učio sa mnom anatomiju, preslušavao, bodrio me pred svaki ispit “Mačko ti si za mene položila”. Moj otac je sa svojih 68 godina svojoj pokojnoj tetki Nuri svako jutro i večer presvlačio pelenu dok nije preselila.
Zadnjih 8 mjeseci je živio kod svoje tetke Kire koja ima 90 godina, da bi se brinuo o njoj, da joj se ne bi šta desilo. Ona ga je ispratila u bolnicu i ostavio nam ju je u amanet. Moj otac nije bio samo otac. Bio mi je prijatelj kojem sam plakala na ramenu za sve što me je boljelo. Ocu sam mogla reći sve, svaki problem, za svaku simpatiju, a tek momke.
Otac me je tješio i sama pomisao da imam oca koji me toliko voli me tješila. Moja Nadira Becirovic-Tahirović mi jutros, prije nego što ću reći da mi je otac preselio, ispriča da ga je u zoru sanjala kako je položio neki ispit i kako mu svi čestitaju. Otac je u zoru i preselio. Nadira je bila među njegovim zadnjim pacijentima kojima je gledao snimke pluća i nalaze dok je i sam bio bolestan od covida.
Nije se htio oprostiti od medicine, do zadnjeg daha dok je mogao raditi svoj posao on ga je radio. Jednom mu je netko prigovorio da je budala što radi besplatno, jer moj otac nikad nije naplatio savjet ili kućnu posjetu, a on je rekao “Ja nisam ni sata radio besplatno, sve mi je to Bog platio!“
Sad bih spustila svoju glavu u njegovo krilo i rekla mu “Oče boli me.. ” a on bi me pomilovao i rekao kao uvijek “Proći će, mačko, proći će.. “
