U subotu smo se tekstom na portalu Hercegovina.in dotaknuli nekih sjećanja na tuče nekadašnjih mostarskih raja. Mislim da se ta riječ “raja” poprilično iskorijenila iz rječnika današnjih Mostaraca jer je sve rjeđe i rjeđe čujem.
Zašto je to tako neću se puno osvrtati jer mislim da stvarno nema smisla, a u današnjem tekstu ću se malo dotaknuti navijača iz tog doba.
Kao što sam već ranije pisao krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća navijački svijet u tadašnjoj Jugoslaviji doživio je procvat. Možda je razlog ležao u tadašnjoj politici svih šest tadašnjih republika.
Dok su se navijačke skupine izrazito okretale “hrvatstvu”, i “srpstvu”, sarajevske nekom bosanskom patriotizmu (iskreno nisam nikad “skontao” kakao su u to vrijeme shvaćanja bila u Hordi Zla, mada sam Manijake gledao kao neko zajedništvo u to vrijeme Hrvata i Muslimana op.a.) navijači u Mostaru okrenuli su se državi koja je polako propadala.
Sve više se na utakmicama tadašnjeg Veleža pojavljivalo zastava Jugoslavije. Doduše, znao sam i dosta likova koji su se u to vrijeme dosta okarakterizirali kao Hrvati ili Muslimani, ali nisu valjda zbog one “naši smo (čitaj “Jugoslaveni” op.a.) željeli kvariti tadašnju “idilu” na tribinama stadiona Pod Bijelim brijegom.
Ipak, se sjećam jedne situacije kada se igralo s Dinamom, a neki zalutali BBB (mislim da je bila riječ o dečkima iz Dubrovnika op.a.) našli u velikom parku. Tada je “naletjela” jedna skupina navijača iz Mostara, a koliko se sjećam riječ je bila o raji s Panjevine, Balinovca… Bio je metež, ali na kraju dečki iz Dubrovnika nisu dobili batine iako su bili na dobrom putu da ih dobiju.
Negdje sredinom devedesetih sam se zatekao u društvu par likova iz tog vremena koji su se našli tada u parku i rekli su mi da ih nisu tukli ponajviše što su bili pripadnici hrvatske navijačke skupine. Doduše s Torcidom se u to vrijeme u Mostaru gledalo sasvim na neki drugi način i sumnjam da je s druge strane bila Torcida da bi prošli kao i ovi Dinamovci.
Također uz ovu situaciju kao svjedok sam bio i događaja vezanom za istu utakmicu, ali na drugom mjestu. Mi klinci imali smo između 14 i 15 godina i gledali smo se ponašati upravo kao neki malo stariji likovi s tribine. Kružili smo gradom i gledali ima li gostujućih navijača. Siguran sam bio da smo naletjeli na neku stariju gostujuću skupinu da bi pobjegli glavom bez obzira, ali taj dan smo naišli na naše vršnjake s Dinamovim obilježjima.
Njih je bilo 10-tak i ušli su na Partizansko groblje, a nas duplo više krenulo je za njima. Susreli smo ih na nekom zidiću, a oni se nisu uspjeli ni “avizati”, a mi smo ih već okružili. To su zanimljivo bili neki mlađi zagrepčani, a jedan među njima je bio iz Mostara koji im je i savjetovao da se sklone tu da ne bi naišao od starih navijača Veleža.
Doduše nisu ni nas planirali, al eto. Doduše bili su dosta prepadnuti i nije im baš ni bilo do nekakvog sukoba. Dobrovoljno su nam dali neku zastavu, par šalova i par spitki (tadašnje jakne poznate u navijačkom svijetu kada se okrenu na pogrešnu stranu budu narančaste boje op.a.). Ipak, kada smo vidjeli da baš “trofeji” neće biti dobiveni na neki navijački način nas par smo se dogovorili i vratili im i jakne i šalove, a samo smo tu zastavu zadržali.
Ipak, jedna scena mi je dosta ostala urezana u pamćenje. U Centru 2 je nekako, kad je nekakva utakmica uvijek bilo živo. Veliko naselje, ali svi su voljeli nogomet. U zgradi nedaleko od moje nalazio se Caffe Cepelin mjesto okupljanja starijih likova (ne s utakmica op.a.) i zanimljivih konobara. Jednom prilikom kad je u Mostaru gostovao Hajduk dogodio se incident.
Nekoliko Splićana se nalazilo u tom kafiću, ali nakon kraćeg vremena sukobili su se s osobljem jer nisu željeli platiti pića koja su popili. Brzo su se našli na ulici, a s njima je izletio je jedan dječak mojih godina. Malo bucmast, okrugle glave s crnom spitkom na sebi i šalom Hajduka oko vrata. Stariji Torcidaši koji su bili vidno pijani brzo su nestali između zgrada jer su ih vani očekivali upravo likovi iz u prošlom tekstu opisane “Crne ulice”.
Ovaj mlađi Torcidaš krenuo je prema gradskom bazenu, a za njim je krenulo još nekoliko likova da ga propusti kroz šake. Ja sam nekim prečicama uspio stići do njega prije i pokazao sam mu da se skloni ispod tadašnjeg Carinskog mosta. Naime, mi smo kao djeca često odlazili ispod mosta.
Uspio sam ga spasiti, da bi mi on rekao kako je došao iz Splita i da inače nema roditelja te da živi u domu u Splitu. Uglavnom, sve je za njega prošlo ok, da bi s početkom ratnih događanja po Mostaru, ja svoje privremeno utočište našao u Splitu.
Živio sam u Spinutu u kvartu nedaleko od Poljuda, a krug prijatelja mi je bio upravo onaj koji je tijekom utakmica Hajduka svoje vrijeme provodio na sjeveru, a kad nema utakmica igralo se lopte iza škole u gore navedenom kvartu.
Jednom prilikom kada je igrao HAŠK Građanski (današnji Dinamo op.a.) našli smo se ispred sjevera, a tada je došao upravo Torcidaš kojeg sam spasio dvije godine ranije u Mostaru. Nije baš bio omiljen među mojim prijateljima i užasno su ga se bojali. Ono što naš narod kaže “Bio je od svake boje”.
Stigao je s par likova ispred sjevera i okomio se na par Torcidaša iz mog društva u vezi nekakvih gluposti. Kad je ugledao mene nije mogao da vjeruje. Počeo me je grliti i onim svojim “pajdašima” pričati kako sam ga spasio velikih batina u Mostaru. Nakon toga dolazio je često u taj naš kvart, a postao je i omiljen kod mog splitskog društva.
Upravo je njega poznati splitski književnik Dražen Lalić u svojoj knjizi “Torcida pogled iznutra”, susreo te u par rečenica opisao na putu za Beograd.
Zanimljivo je bilo i početkom devedesetih kada je u Mostar stigla tada jaka beogradska Zvezda. Iskreno, u to vrijeme meni najmrži klub. Imali su najveće rezultate i plus još 70 posto mojih susjeda upravo je navijalo za tu Crvenu Zvezdu. Ako ne navijalo definitivno simpatiziralo.
Ipak bilo je dosta i onih koji su razmišljali isto kao i ja. U dio našeg kvarta par dana prije te utakmice došao je Č**o inače navijač koji je bio jedan od viđenih u to vrijeme na utakmicama Veleža. Iskreno nisam nikada znao kojoj podgrupi pripada jer je malo bio s Idiotima, malo s Zealots-ima. Mi smo bili koju godinu mlađi i kazao nam je par dana prije te utakmice da se sprema ludnica i da se i mi malo organiziramo i nabavimo pirotehnike.
Odmah smo krenuli u akciju skupljanja novca i skupili smo pozamašnu cifru. Nakon toga pravac soliterima kod Franjevačke crkve jer je tu bilo za nabaviti dimnih kutija (popularnih Talijanki op.a.). Njih je nekim kanalima nabavljao danas poznati mostarski ugostitelj.
Mislim da je tih dana odlično zaradio, a mi smo naoružani pirotehnikom krenuli put zapadne tribine i nekako unijeli svu tu pirotehniku. Podijelili je i dali veći broj toga Č**i da podijeli i ostalim. Tada smo bili smješteni na gornjoj tribini ni sam ne znam zašto. Dimljada je bila fenomenalna. Ludnica, ali smo na kraju “skontali” da smo barem 90 posto te pirotehnike mi donijeli na utakmicu :)…
Nastavit će se…
Prethodni članci:
– (FOTO) Istrgano iz povijesti: Navijački vremeplov 80, 90, 2000. godina
– Kako su osamdesetih i početkom devedesetih ‘disali’ mostarski kvartovi
– Mostar: O borbi kvartova i uličnih ratova…
