Navukle se ulice tepihom od žutog lišća.
Sve prilagođeno jednom tipičnom jesenjem danu, u kojemu se izmjenjuje kiša i sunce.
Iz razmišljanja u stvarnost me vrati jedan pogled na malu drvenu kapiju, pri kraju ulice iza koje me pratio tužan pogled bake Kate.
U drhtavim staračkim rukama držala je dva šipka.
Jedan od njih je bio raspukao, dok je drugi bio cijel.
Pozdravih ih je, i upitah za zdravlje, kako to obično uradim pri svakom susretu.
“A, sine, dobro je fala Bogu dok se još more o sebi. Stigle su me godine, pa čine svoje. A da ti pravo reknem, najviše me ubi samoća. Stanko, nevista i dica im -svi gore-to znadeš. Litos su bili, pa neće ove godine više dolazit. Da ti reknem sine, to mi je najgore. Čini mi se i ovi tlak koji imam i kolino što me boli- ništa ja ne bi osićala od bolova samo da mi je razgovoriti se s njima,onako ko prija. Eto, i moj Stanko će fala Bogu dobit unuče, a ja ga neću vidit. Mali mu ovi najstariji se oženio i čeka dite.To mi sine teško. Stara sam za takio velika puta,a opet bi volila viditi praunuče kad se rodi.T o mi je jedina radost.A li opet,Bogu dragome fala-neka su živi i zdravi .Proće i ovi kijamet i muka naroda.
Jami ovi šipak, pa ponesi”- tužnih očiju i odlutala pogleda baka Kata mi je davala veliki zdravi šipak koji nije raspukao.
U drugoj drhtavoj ruci,držala je onaj raspuknuti.
U trenutku me je taj šipak asocirao na srce bake Kate.
Zahvalih joj i uzeh šipak.
Krajičkom oka spazih, kako na malom zidiću ima još posloženih šipaka.
Ti šipci su za sljedeće prolaznike, sa kojima baka prozbori po koju riječ.
Tako zapravo baka Kata “ubija” svoje samačke staračke dane.
Srce bake Kate je baš poput onog šipka kojeg steže svojim drhtavim rukama.
Prirodno, dobro, lijepo i plemenito Hercegovačko, ali napuklo od samoće i bola…
Daniela Škegro/HERCEGOVINA.in
