Naslovnica Hercegovina Darko Juka: Ja ću stavit prazne ruke u šareni džep života, bit...

Darko Juka: Ja ću stavit prazne ruke u šareni džep života, bit ću tužan kao nebo i ništa mi ne će ostat

Foto: Ilustracija

Bila je to 1996. godina i jedan tek okupljeni razred u mostarskoj Novoj gimnaziji (Gimnazija Fra Grge Martića) u kojem se, uza svu dragu raju sa visoko-uzornim vladanjem, smjestila i nekolicina s ”krimenom” nešto oštrije izražene samosvjesnost i nešto drukčijih shvaćanja svijeta i pravila ”odraslih”, što tadanji upravljački kadar nije ”mirisao” pa nas je ravnatelj otpočetka promatrao ”ispod oka”.

Piše: Darko Juka

Taj I. 3 iz te lude poratne godine, pripao je profesorici Diti Krešić (Dita Krešić). Bolje upućenima u unutar-školske odnose toga davno svršenog doba takova odluka nije bila začuđujućom jer ni oni u svijetu ”odraslih” koji bi ”igrali za raju i zanemarivali taktiku” nisu bili mili ”organima upravljanja”. A i da bi mogao nekoga poimati milim, moraš imati ono nešto, ono što iz tvoje nutrine rađa poriv da se nekomu obraćaš s Milo… Profesorica Dita obraćala nam se s Milo!

Dodijelili su joj taj ”problematični” razred, valjda, kao neku kaznu, a rodila se simpatija, rodilo se međusobno poštovanje za cijeli život…

Životni je put naše razrednice skončao prije nekoliko dana, u nedjelju, 13. rujna… Pogodila me je ta neočekivana vijest, spriječile su me okolnosti biti na njezinu pokopu, trebalo mi je nekoliko dana kako bi se sve ”slegnulo” i kako bih prihvatio novu stvarnost, onu u kojoj više ne ću dobiti poruku koja otpočinje s Milo

Sjetno sam pregledavao stare albume i sjeo za tipkovnicu ispričati vam jednu priču. Priču o tomu kako s nama zbilja nije uvijek bilo lako, ali i kako se ”igra za raju” i kako se, kroz jednu gestu, jednu od nebrojeno njih koje zaiskre u sjećanju kada razmišljam o prof. Diti, rasvjetljuje ta čista i iskrena osobnost koja ju je krasila…

Kasnila je toga dana s informacija! Čekali smo ju na dnu hodnika, na drugomu katu gimnazijske zgrade, iza onih drvenih vrata s natpisom ”kabinet (ne pamtim broj)”. Svi su drugi odjeli već bili u učionicama, zvono je odzvonilo, a nama nije trebalo dugo da dosada koju rađa čekanje preraste u metež i buku, neko naguravanje, što zbog čistoga zadirkivanja i nastojanja biti što većom ”facom” među rajom, što zbog nespretnoga iskazivanja nekih međusobnih simpatija… Dječja ludovanja.

Da skratim… Ne pitajte kako, ne sjećam se ni sam, ali u rukama mi se našao aparat za gašenje požara kojim sam mahao, ne kaneći ga uistinu aktivirati… Međutim, nabijenom se uređaju očito nije svidjelo kako ga tretiram pa je ”propištao” i od glave do pete ”okupao” Ivanu, a upravo se tada na drugomu kraju hodnika pojavila naša Mila… Zanijemio sam! Zanijemili smo! Čini mi se kako su se samo Anton i Bandi smijali, i to Anton onako sebi svojstveno, dijametralno suprotno nenametljivomu. Meni je samo prošlo kroz glavu: ”Tko će sada Staromu na oči?!”

Prišla je! Zastala! Promotrila nastali kaos, ne mijenjajući raspored mišića lica! Promotrila je nas koji stajasmo pokunjenih glava, ošinula pogledom Bandija i Antona, na što i oni konačno zašutješe… Onda je izdala tri zapovijedi:

1. Ti (pokazala je na Ivanu), trči doma i da si natrag, presvučena, do kraja sata!

2. Ti (pogledala je u mene), trči dolje i od čistačica uzmi krpu i kantu!

3. Ostali, u kabinet i da vas ne čujem!

Nevjerojatno, ali nije povisivala glasa, nije bila uzbuđena, nije drhtala… Ama, nije se ni smijala, nije ni grimasom iskazala neki osjećaj… Ni Cal Lightman ne bi mogao ”iščitati” je li bila bijesna, tek malo ljuta, razočarana, osupnuta ili, možda, zabavljena.

Dojurio sam s kantom i krpom, a ona je čekala sama u hodniku, s onom pjenom pod nogama. Došao sam i, ponizan onako kako samo dijete uhvaćeno u ”prekršaju” znade biti, kazao kako ću sve počistit prije kraja sata, da bi ona, darovavši me tim životno važnim osmijehom, reagirala ovako: ”Šuti, bolan…” Uzela je krpu, kleknula na pod jednim koljenom i počela kupiti onu već splasnulu pjenu. Brzo sam se pribrao, kleknuo i ja… Kada smo završili i pošli u kabinet, izgovorio sam, nekako i nevjerici i tiho: ”Hvala”, na što mi je opalila ”tać” po zatiljku.

Da shvatite što je učinila za mene, morate znati kako me ravnatelj ”samo čekao”, nakon jedne ranije epizode (to je, pak, nekom sasma drugom pričom), kada mi je zaprijetio: ”Prvi sljedeći ispad i letiš iz ove škole!”

Dita, omiljena profesorica latinskoga jezika, žena koja je odgajala naraštaje i svu ”svoju djecu” oslovljavala s Milo, koju je volio Grad (ili, barem, raja u njemu), kleknula je na pod i pobrisala pjenu iz protupožarnoga aparata! Sve kako ja ne bih izletio naglavce iz Nove gimnazije, škole koju i danas nosim u srcu!

Ostala je i sve ove godine poslije s većinom nas u kontaktu, često kazujući kako se ponosi ”svojom djecom”. Ona je jednim od primjera kako ”mali ljudi” ne mjere dijete mjerom vladanja i prosjeka, nego mjerom karaktera i potencijala koje svako nosi. Kada to dijete izraste u čovjeka, ono ”Milo” ne zaboravlja!

Nisam mogao biti na ispraćaju, draga razrednice, ali doći ću dolje do Bune, do Lakševina, upaliti svijeću i neću plakati, nego ću se nježno osmjehnuti… (Šutjet će, bolan!) A Vi ćete čuti sve što Vam iskreno u šutnji kažem…

Requiescat in pace, cara magister!

”Ja ću stavit prazne ruke u šareni džep života, bit ću tužan kao nebo i ništa mi ne će ostat’…”

Darko Juka