Operirana joj oštećena jetra, odstranjena prsnuta slezena, spojeni lomovi na malenoj nozi… Ali, ništa ju ne boli koliko to što mama ne dolazi… Shrvane joj bake ne mogu obećati da će doći niti joj mogu kazati kako više ne će doći nikada… A ona i dalje pita i ne shvaća zašto je u svojoj boli ostavljena, bez mamina zagrljaja… Zašto ju tata i braco ne drže za ruke…
Tri su joj godine! Ona nije smjela upoznati takovu bol! Nije smjela!
Većina nas je nekada stisnula papučicu gasa… Ja sam i preveć puta… Boli me duša misleći na ovo dijete i na njezina iz krila života oteta devetogodišnjeg brata…
Svi bismo na onoj zaštiti od Sunca koju spuštamo ponad vjetrobranskoga stakla od danas trebali držati obiteljsku fotografiju Krstića, i oca i majke i sina i preživjele im kćerkice koja pita gdje joj je mama… Trebali bismo ih dobro pogledati svaki put prije nego okrenemo ključ… Da nas njihova topla lica na kraju vožnje vrate doma, i nas i sve koje ćemo susresti na cesti, na cesti koja vreba i čeka na sljedećega koji će, unatoč i usprkos svemu, pijan stisnuti gas…
