Goli otok bio je jugoslavenska javna tajna za čije su postojanje svi znali i o kojoj se tih godina nije puno pričalo, no duboko je urezan u kolektivnu memoriju naroda bivše države. Nenaseljen, surova krajolika i vječito na udaru bure, otok je bio savršeno mjesto za izolaciju te je od 1949. godine služio kao logor za političke zatvorenike, protivnike režima i sljedbenike Staljina i staljinizma. Osuđenici su bili izloženi tjelesnom i psihičkom mučenju i prisiljavani na težak fizički rad u kamenolomu i drugim pogonima. Sve do dolaska prvih kažnjenika na otoku su pasle ovce, a na njemu su se nalazili i ostaci logora u kojem je austrougarska vojska držala zarobljene ruske vojnike za vrijeme Prvog svjetskog rata. Do 1949. otok je bio bez vegetacije, a kažnjenici su na njemu zasadili drveće koje je i danas tamo.
Nakon logora na tom mjestu bio je zatvor, koji je radio do 1988. godine. Otočna infrastruktura potom je devastirana, a danas otok služi pastirima s Raba koji preko ljeta dovoze svoje ovce na ispašu. Turisti na otok pretežno stižu u organiziranim grupama, no za većinu je on tek usputna stanica nakon posjeta Loparu ili Rabu.
– Turističke grupe su šarolike: jedan dio su oni koji posjete Goli otok u sklopu organiziranog izleta, zatim su tu interesne grupe, mahom akademski obrazovani građani, među kojima je dosta Amerikanaca, koji žele duži i podrobniji razgled, a na trećem mjestu su domaći gosti koji znaju puno o Golom otoku ili su i sami bili tamo – nabraja Kristina Maškarin, turistička vodičica i predsjednica Udruge turističkih vodiča Rab. Turistička ponuda otoka izrazito je skromna, jedino što na otoku radi je restoran, suvenirnica i turistički vlakić, no, kako kaže naša sugovornica, sve je to improvizacija jer prostor Golog otoka zapušten je i opasan.
– Iz ostataka zgrada vire žice i čavli na koje se ljudi mogu nabosti, po stazama ima i azbesta i kao takav otok nije reprezentativan prostor za turiste. Udruga Alfred Pal bavi se očuvanjem sjećanja, no od svih ideja koje su se spominjale, Golom otoku dogodio se tek – zub vremena – smatra Maškarin.
Ostaci zatvora na Golom opasni su za posjetitelje (foto: Darko Bavoljak)
Ostaci zatvora na Golom opasni su za posjetitelje (foto: Darko Bavoljak)Povijesno valoriziranje otoka u kontekstu kulture sjećanja službeno ne postoji, a nijedna dosadašnja vlast nije napravila previše da se mjesto kroz koje je prošlo oko 13000 logoraša obilježi na primjeren način. Zabilježene su tek pojedinačne inicijative: prošle je godine u izdanju Documente objavljen virtualni vodič kroz povijest Golog otoka na hrvatskom i engleskom jeziku, opsežnu monogorafiju o Golom otoku objavio je Marin Previšić, docent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, uz još nekoliko entuzijasta koji ulažu napore kako bi se sačuvalo sjećanje na mračnu povijest otoka. Jedan od razloga zašto se ništa ne miče s mrtve točke jesu i neriješeni vlasnički odnosi, no Goli otok svakako zaslužuje izgradnju memorijalnog kompleksa koji bi imao veliki turistički, ali i edukativni potencijal.
Primjer dobre prakse kada je u pitanju memorijalni turizam, ali donekle i slična priča kada je riječ o nebrizi države, jest onaj zagrebačkog spomen-parka Dotrščina u kojem sva potrebna infrastruktura već odavno postoji, ali je od 90-ih potpuno izbrisan iz kolektivne memorije. Spomen-park Dotrščina mjesto je najvećeg zločina u modernoj povijesti Zagreba i jedno od najvećih stratišta Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, gdje je od strane ustaškog režima strijeljano nekoliko tisuća osoba, ponajviše iz Zagreba i okolice. Za revitalizaciju Dotrščine zaslužan je Saša Šimpraga, osnivač Virtualnog muzeja Dotrščina, koji kroz niz aktivnosti nastoji vratiti Dotrščinu u kolektivnu memoriju. Virtualni muzej Dotrščina započeo je 2012. godine kada je na glavnom zagrebačkom trgu postavljena prva izložba na temu u Dotrščini ubijenih pisaca i publicista, a na prostoru spomen-parka realizirana prva memorijalna umjetnička intervencija – Šimpragin autorski rad koji se sastojao od nekoliko tisuća bijelih vrpci zavezanih oko stabala, koje su imale zadaću neposredno prikazati brojnost stradanja na tome mjestu.
– Spomen-park Dotrščina ima formalni status kulturnog dobra Republike Hrvatske s razlogom, no stvarni odnos prema mjestu nije primjeren. Ne potiče se dolazak obrazovnih ustanova i park nije dijelom gradskih i državnih protokola. Utoliko je i temeljni cilj Virtualnog muzeja Dotrščina vraćanje mjesta u kolektivnu memoriju. Važan segment projekta je angažirana suvremeno-umjetnička produkcija tj. rješenja koja su svake godine odabrana putem javnoga natječaja i realizirana u samom parku. Radovi su privremenog karaktera, a umjetnici i publika tako svake godine iznova promišljaju temu. No, možda još važniji segment su i obilasci spomen-parka, a za obrazovne ustanove u Hrvatskoj ti obilasci uz stručno vodstvo su i besplatni. Sve te i druge aktivnosti tek donekle nadomještaju izostanak institucionalne brige, a bizarno je da je mjesto takve važnosti prepušteno de facto dobroj volji pojedinaca – zaključuje Šimpraga.
