Izvan razumne sumnje dokazano je da je najmanje od kolovoza 1991. do 31. prosinca 1995. postojao zajednički zločinački pothvat da se nasilno i trajno ukloni, kroz izvršenje krivičnih djela progona, ubojstva, deportacije i nehumanih djela (prisilno premještanje), većina nesrba, uglavnom Hrvata, Bošnjaka i bosanskih Hrvata, iz velikih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Zajednički zločinački cilj dijelili su više političko, vojno i policijsko rukovodstvo u Srbiji, SAO Krajini, SAO SBZS i Republici Srpskoj, s ključnim članovima, između ostalih, koji variraju u zavisnosti od područja i vremena izvršenja zločina, a to su Slobodan Milošević, Radmilo Bogdanović, Radovan Stojičić (Badža), Mihalj Kertes, Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, i Željko Ražnatović Arkan – dio je to zaključka kojeg je, samo dan nakon što se u Hrvatskoj obilježilo 26 godina od akcije Oluja, na svojoj stranici objavio Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove u Haagu, u sklopu cjelovite prvostupanjske presude kojom su bivši čelnici Službe državne sigurnosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović osuđeni na po 12 godina zatvora.
Iako potonja dvojica nisu navedeni kao sudionici udruženog zločinačkog pothvata, jasno je navedeno da je jedan od sudionika takvog pothvata bio bivši predsjednik Srbije i SR Jugoslavije Slobodan Milošević koji je 2001. uhićen i predan u nadležnost haškog suda te smješten u pritvor u Scheveningenu, ali mu suđenje za ratne zločine nije okončano presudom jer je u ožujku 2006. umro.
No, kako sad stoji u presudi Pretresnog vijeća, koju je prvi prenio Jutarnji list, njihov se zaključak temelji na ponašanju i riječima članova udruženog zločinačkog pothvata, izrečenoj politici etničkog razdvajanja te poduzetnih koraka u njenu provođenju na području Krajine, Slavonije, Baranje, zapadnog Srijema i BiH, dok se “najuvjerljiviji dokazi o postojanju zajedničkog zločinačkog pothvata odnose na sistematski obrazac zločina počinjenih nad nesrpskim civilima u svim regijama obuhvaćenim optužnicom.
Iako smo kontaktirali vodeće saborske zastupnike nekoliko različitih političkih opcija, kako bismo čuli njihove komentare ove najnovije presude, do zaključenja teksta uspio nam se javiti samo dio njih. – Ova odluka haškog suda potvrdila je nešto što svi mi koji smo živjeli u 90-ima i te kako dobro znamo.
S te strane ona za nas predstavlja određenu moralnu satisfakciju, ali čisto sumnjam da će ljudima poput Aleksandra Vučića i Milorada Dodika istina išta značiti. Službena politika Srbije se, od trenutka kada je Vučić zgrabio vlast, promijenila u odnosu na ono kakva je bila u vrijeme Borisa Tadića.
Vučić koristi upravo nacionalističku retoriku i čvrstu kontrolu medija kako bi osigurao svoj opstanak na vlasti, a bez promjene te politike teško će doći i do promjena društvene svijesti – kazao je Peđa Grbin kada smo ga upitali i to može li se očekivati da će ova jasna presuda išta značiti ne samo srbijanskom političkom vodstvu, nego i tamošnjem društvu općenito. Na isto pitanje svojim su komentarima uzvratili i Mostov Nikola Grmoja te HDZ-ov Branko Bačić.
– Ivica Dačić je još odmah nakon izricanja presude rekao da je, po njemu, udruženi zločinački pothvat izmišljen kako bi se Srbiji nametnula kolektivna krivnja tako da će aktualno srpsko vodstvo, u kojem su šegrti i baštinici Miloševićeve velikosrpske politike, presudu ignorirati i relativizirati.
Dugoročno, to je pogubno za Srbiju jer se ponajprije njihovi ključni društveni ni politički akteri neće suočiti s posljedicama velikosrpske politike 90-ih. A to je u velikoj mjeri i “zasluga” Haaga koji je tek sada i ovako, u sudačkoj nadoknadi, po prvi put utvrdio ulogu Srbije i njezinog tadašnjeg vodstva u ratovima 90-ih.
Srbijansko političko vodstvo ne prihvaća odgovornost Srbije i srbijanskog državnog vrha za rat u Hrvatskoj i BiH. I to stalno i javno ističu putem svoj dežurnih ekstremista, predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i ministra Aleksandra Vulina.
To ni ne čudi jer se radi o ljudima koji su za vrijeme ratova upravo huškali na rat, ratne zločine, bili su suradnici Šešelja i Miloševića, a dobili su samo propast velikosrpskih ciljeva pa se sada moraju pravdati svom narodu pričama kako svi rade protiv njih – kazao je Grmoja nastavivši da Srbija nikada neće biti sposobna priznati odgovornost jer njene zločinačke političke ideje nikada nisu pravilno kažnjene i demolirane.
– Velikosrpska mitomanija je i dalje prevladavajuća ideja i tema u srpskom političkom životu i ništa se u Srbiji ne mijenja osim imena ekstremista na vlasti.
Trenutačno su to Aleksandar Vučić i Aleksandar Vulin kao najmoćniji velikosrbi, a sutra će to biti samo neka druga imena, ali s istim agendama. No, ako ništa, barem sad i u odluci Mehanizma imamo potvrdu da je akcija Oluja slomila jedan udruženi zločinački pothvat – zaključio je Grmoja.
A Branko Bačić o najnovijoj presudi iz Haaga reče:
– Ovom presudom nedvosmisleno je potvrđena krivnja i odgovornost Slobodana Miloševića i tadašnjeg političkog i vojnog vrha Srbije, Republike Srpske i SAO Krajine za velikosrpsku agresiju i zločine počinjene na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ovom je presudom još jednom potvrđena povijesna istina da smo bili žrtve velikosrpske agresije i da smo vodili pravedan, obrambeni i osloboditeljski Domovinski rat.
Što prije vodstvo Srbije prihvate ovu istinu i s njom se suoči, moguće je unaprijediti naše bilateralne odnose i uspostaviti njihovu punu normalizaciju. Hrvatska je ostvarila sve svoje strateške državne i nacionalne interese. U međuvremenu je postala članica NATO i EU, te je okrenuta budućnosti i snaženju svog međunarodnog položaja. Ako Srbija želi biti na tom europskom putu mora čim prije prihvatiti povijesnu istinu, a ne biti talac svoje prošlosti.
Očito, a to se vidi iz posljednjih izjava njihovih dužnosnika, prije svih ministra obrane Vulina kojima komentira vojnoredarstvenu operaciju Oluja, dio vodstva Srbije još na to nije spreman, već živi u klišejima iz 90-tih.
