Živim u Bosni i Hercegovini, Zemlja divna, ali kad stranci čuju tako dug naziv jednostavno
kažu Bosnia, a ono Hercegovina pojedu.
Zbog čega to je pitanje, jer im se ne da lomiti jezik, a nisu svjesni koliko su time uskratili sebi, jer Hercegovina, to je jedna prekrasna i osebujna prirodna ljepota.
Kada krenete iz Sarajeva pa dođete do Konjica kao da ste promijenili vremensku zonu.
Već nekako po sebi u zraku oćutite miris behara, mediteranske klime, plavetnila bez smoga, jedan veliki kontrast, kao da ste iz Montane sišli u Kaliforniju.
Zaista, kažem Vam to i jeste drugo ime za Hercegovinu.
Ona je toliko bogata, plodna, okupana suncem veći dio godine, da bi čovjek poželio tu sagraditi dom i skrasiti se u tom raju nebeskom.
Sada s Vama želim podijeliti razmišljanje o našim ljepotama. Danas ću početi s rijekom Neretvom.
Naša čudesna rijeka Neretva počinje svoj vijugavi put (duga je 224 km) ispod planine Jabuke, planine poznate po tipu stijene krečnjaku.
Taj krečnjak daje rijeci Neretvi tu nevjerojatnu dijamantnu boju, kojom se ona diči i pokazuje cijelom svijetu.
Protičući kroz Konjic, ljudi joj se dive, jureći se spušta preko Jablanice, pa laganim kasom dojaše do Mostara.
Tu zastane, odmori se, a turisti iz cijelog svijeta je promatraju sa Starca.
Tako Stari Most nazva legendarna mostarska lasta, Emir Balić.
Isti ti turisti imaju čast uživati u pogledu na tu dijamantnu ljepoticu koja se šepuri i pravi se važna kao da se namiješta za slikanje.
A selfiji samo padaju, Stari Most, Neretva i sve tako do beskraja i natrag.
Tu se odmori, čekajući sve svoje pritoke i nastavlja svoj put prema svom cilju-ušću u Jadransko more.
Prolazeći kroz Čapljinu, najplodniji dio naše Kalifornije, pa preko Metkovića i Opuzena prelazi granicu bez putovnice, jer joj ona nije potrebna.
Što će joj kad je ona premašila i pomakla sve granice.
Njena ljepota obara sve s nogu, pa zato ona sve to s lakoćom prolazi bez zaustavljanja, carine, bez putovnice i svakoga ostavlja bez daha.
Zna ona da je blizu cilj, tu je Blato i ušće i njen plan-sljubiti se s Jadranskim morem.
A stanovnici Bosne i Hercegovine, jednostavno ne znaju gdje žive. Zašto???
Zato što cijeli sustav u ovoj državi ne funkcionira za onog kome je najviše potreban-običnog čovjeka. Zato stranci ovu državu ne mogu niti hoće shvatiti ozbiljno.
Zato ljudi iz ove prelijepe, bogate ali dugom siromašne zemlje (zbog krasne nam politike), bježe glavom bez obzira.
Svi tragaju za svjetlom na kraju tunela, jer u ovoj džungli nema načina izaći iz mraka.
Mrak nam je svima pred očima. Toliko smo slijepi, ne vidimo da nas lagano nestaje, a vrijeme nam je jedini svjedok.
Ja sam kao i rijetki stanovnici ove napaćene, jadne, izmrcvarene rajske pustinje odlučio reći NE.
Ne želim otići, ma koliko se svi oni koji se trude otjerati me bili uporni u svojoj namjeri, uspjeti me pokleknuti i baciti na dno, ne dam se i tvrdoglavo kažem, NE neću.
Ma gdje god ti dođeš nisi dobrodošao, nitko te ne čeka u tuđini, svugdje si stranac, a OVDJE si opet svoj i imaš vjeru,, imaš obitelj, imaš dom.
Priče kroz Mostar i Hercegovinu
