Nakon što je ta pozicija od 1997. godine zaobilazila hrvatske kadrove, rotacija u Vijeću ministara otvara vrata za snažniji zaokret u vanjskoj politici.
U dosadašnjim brojnim rotacijama na ključnim pozicijama unutar Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, dužnost ministra vanjskih poslova je nakon prvog poslijeratnog ciklusa u pravilu zaobilazila hrvatske kadrove. Naime, od formiranja prvog Vijeća ministara BiH nakon završetka rata pa sve do danas, Hrvatima je spomenuta pozicija pripala samo jedanput, i to u prvom mandatu davne 1997. godine.
Dok se još uvijek s nestrpljenjem očekuju službeni rezultati izbora, u javnosti se sve glasnije nagađa kako bi na čelo ovog iznimno važnog resora konačno mogao doći hrvatski kadar, prvenstveno poštujući uspostavljena načela rotacije na čelnim funkcijama u Vijeću ministara, javlja RTV Herceg Bosne.
Budući da je u novoj raspodjeli vlasti izvjesno da će mjesto predsjedatelja Vijeća ministara BiH pripasti Bošnjaku, iz te se perspektive nameće sasvim realna mogućnost da Hrvati u novome mandatu dobiju upravo Ministarstvo vanjskih poslova. Govoreći o toj opciji, Milan Sitarski iz Instituta za društveno-politička istraživanja istaknuo je kako bi to u ovom trenutku bilo izvanredno rješenje.
Pojasnio je da kod hrvatskih političara, ali i općenito administrativnih i političkih kadrova, nema ni najmanje sumnje u potpunu usklađenost njihovih opredjeljenja s europskom i euroatlantskom orijentacijom Bosne i Hercegovine.
Sitarski je dodao kako nije sretan zbog toga, ali među Bošnjacima i Srbima – iako ne kod svih – ima dosta pojedinaca sklonijih razmatranju radikalnijih alternativa, neovisno o zemljopisnoj poziciji BiH, pri čemu je prije svega ukazao na intenzivnije veze s Rusijom ili drugim izvaneuropskim akterima kao što su Turska, Saudijska Arabija i Iran.
Stručnjak za informacijske znanosti dr. sc. Robert Kolobara naglašava kako bi hrvatski ministar vanjskih poslova bio prijeko potreban da povrati ono što je izgubljeno te da pred očima međunarodne javnosti otkrije ono što je godinama bilo skrivano.
Prema njegovim riječima, riječ je o institucionalno iznimno moćnoj poziciji koja bi mogla podići položaj naroda do ključnih svjetskih raskrižja i razlučnica te otvoriti dosad zatvorena vrata nastala zbog nametnutih stereotipa iz Sarajeva, čime bi se ujedno pobrale i prijeko potrebne simpatije u svijetu. Kolobara je slikovito dodao da u ministarsku fotelju treba zasjesti mudrost koja će donijeti i povratiti nacionalnu vitalnost, a ne neka prefarbana hrđa.
S obzirom na to da su Hrvati ovaj put konačno dobili i legitimnu predstavnicu u Predsjedništvu BiH, u slučaju dogovora i dobivanja Ministarstva vanjskih poslova, zajedničkim bi snagama mogli ostvariti znatno više na europskoj perspektivi Bosne i Hercegovine. Jednako tako, to bi stvorilo pretpostavke za znatno jačanje položaja hrvatskog naroda na međunarodnoj sceni, gdje Hrvati godinama nisu bili adekvatno zastupljeni.
Sitarski napominje kako ta funkcija po svojoj prirodi omogućuje svakodnevne izravne kontakte sa stranim državnicima i međunarodnim institucijama, pa Hrvati više ne bi morali tražiti zaobilazne načine za plasiranje vlastitog narativa i verzije stanja u BiH, nego bi to koristili kao institucionalnu mogućnost, na način na koji su to u proteklih 25 godina činili Bošnjaci i Srbi.
U cjelokupnom procesu jačanja međunarodnog položaja, prema Kolobarinom mišljenju, izuzetno je važna i uloga 14 veleposlaničkih mjesta koja će preuzeti hrvatski kadrovi, kao i uloga ljudi u konzularnim uredima. Pred diplomatima je opipljiva zadaća u kojoj moraju ostvariti konkretne pobjede i rezultate, jer ovo vrijeme traži aktivnost, a ne pasivnost.
Inače, Vijeće ministara BiH ukupno broji devet ministara i predsjedatelja. Uz čelno mjesto Vijeća, zbog svoje se iznimne političke težine redovito ističu Ministarstvo financija i trezora te Ministarstvo vanjskih poslova, iako su sva ministarstva u formalno-pravnom smislu potpuno ravnopravna.
Kako se pri formiranju vlasti stranke u pravilu pridržavaju rotacije po nacionalnom ključu, Ministarstvo vanjskih poslova ovoga bi puta moglo predstavljati najveću želju i primarni cilj hrvatskih političkih predstavnika.
