Između jugoslovenstva i novih zastava, navijačka scena u Mostaru, Sarajevu i Banjoj Luci simbolično je najavila kraj jednog vremena.
Navijačka subkultura nekadašnje Jugoslavije svoj vrhunac doživjela je krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. U to vrijeme, kako su nacije i nacionalni identiteti postajali sve izraženiji u politici, slični procesi zahvatili su i navijačke grupe, posebno u Hrvatskoj i Srbiji. Sportske tribine sve su više postajale mjesta gdje se ispoljavalo ono što je do tada bilo rezervirano za političke govornice.
Bosna i Hercegovina u tome nije bila iznimka. Ipak, dio navijačkih skupina – naročito u Banjoj Luci, Sarajevu i Mostaru – pokušavao je zadržati jugoslavenski identitet i distancirati se od tadašnjih nacionalno obojenih pojava na tzv. YU sceni. Ipak, razlike su i tu postajale sve vidljivije.
Tadašnji navijači Željezničara iz Sarajeva, koliko sam tada mogao primijetiti, jedini su pokušavali zadržati određeni oblik zajedništva kroz Muslimansko-hrvatsku povezanost, protiveći se rastućim nacionalnim tenzijama koje su kružile Grbavicom.
Jedan događaj iz tog vremena ostao mi je posebno u sjećanju. Na mostarski kolodvor stigla je skupina od oko 30 do 50 navijača Željezničara, koji su pješke krenuli prema stadionu. Nedaleko od hotela Ero tadašnjoj miliciji zasmetalo je što je jedan od navijača nosio zajedno hrvatsku i SDA zastavu. Pokušali su mu ih oduzeti, no on se opirao, čuvajući ih “kao oči u glavi”. Milicija ga je, nakon fizičkog sukoba, uhapsila i odvela, dok su ostali navijači nemoćno posmatrali.
Kod navijača Sarajeva promjene su došle nešto kasnije. Tek oko 1991. godine počinju se otvoreno identificirati s Bosnom, a njihova pjesma “Sarajevo, Horde i Baščaršija, nek’ nam živi Bosna – naša država” najbolje oslikava to doba i promjenu u identitetu.
Navijači mostarskog Veleža dugo su zadržavali jugoslavenski duh, no i kod njih se kraj 1991. i početak 1992. pokazao prijelomnim. U to vrijeme navijači su se okupljali kod tadašnjeg Doma mladih na Rondou, odakle su organizirano kretali prema južnom ulazu stadiona, gdje su imali besplatan ulaz na zapadnu tribinu.
Kao klinac, često sam s društvom provodio vrijeme ispred Doma mladih. No, početkom 1992. sve se promijenilo. Tada sam primijetio manju grupu navijača koja se okupljala ispred ulaza. Među njima je bio izvjesni M. iz Donje Mahale, koji je govorio o tome kako bi navijači mogli početi nositi fesove kao svojevrsni dekor, te da bi se grupa trebala preimenovati u Green Army. Predlagao je i da nabavi fesove po nižoj cijeni, “za samo 60 dinara”.
Nas nekoliko odmah je zaključilo da to više nije “naša” priča, pa smo se uputili prema stadionu. Na tadašnjem “stajanju” već je bila veća skupina navijača, mahom Srba, ponešto Hrvata i nekoliko Muslimana koji nisu dijelili razmišljanja spomenutog M.
Kasnije tijekom utakmice, grupa koja je s njim došla zauzela je gornji dio tribine i pola susreta provela u vrijeđanju ostalih navijača na stadionu. Ubrzo se sve raspalo – kako navijačka scena, tako i sam klub, kada je Velež s puta iz Subotice prema Mostaru stao u Nevesinju.
Uskoro je počeo rat, a s njim se i čitava navijačka subkultura raspala i otišla u potpuno drugom smjeru. Ono što je dotad bilo rivalstvo među gradovima i klubovima, pretvorilo se u podjele među narodima – a stadioni koji su nekad okupljali, postali su simbol razdvojenosti.
>>> MOŽETE PROČITATI I: Navijačka subkultura Bosne i Hercegovine kroz sjećanja s tribine
