Naslovnica Hercegovina Knjige o ljubavi prema Mostaru pisane srcem i prostranom dušom Mostarke Marsele...

Knjige o ljubavi prema Mostaru pisane srcem i prostranom dušom Mostarke Marsele Šunjić

Bivši bosanskohercegovački političar i promotor Bogić Bogičević je između ostalog akcentirao da su obe knjige Marsele Šunjić u biti antiratni romani koji već predstavljaju nezaobilazno štivo o stradanju Mostara.

U nastojanju da knjige Marsele Šunjić „Laku noć grade“ i „Puno pozdrava s mjeseca“, koje su do sada izdate na talijanskom i ruskom jeziku, te jezicima naših naroda, približi čitateljima engleskog govornog područja njeni roditelji Zdravko i Vesna Šunjić su realizirali novi projekt izdavajući obje knjige na engleskom jeziku.

Tako smo imali prilike čuti neke nove podatke i razmišljanja o najnovijim izdanjima pod naslovom „“Goodnight, City“ i „Greetings from the Moon“ od Hadžema Hajdarevića, Elbise ustamujić, Bogića Bogičevića, Dragana Marijanovića i Gorana Karanovića. Program je koncipiran tako da su u pasažima imeđu elaboracija promotora nastupali Melisa Hajrulahović Tomić i Jasmin Bašić, solisti Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu, zatim poznato estradno ime Hanka Paldum i konačno prof. Mustafa Šantić, nekadašnji član mostarske kultne grupe Mostar sevdah reunion.

Programom je moderirala i davala poseban ton vrlo elokventna Aida Krehić, uspijevajući da kao profesionalna novinarka postigne još jednu povisilicu u sveukupnom doživljaju. Publika je dakle imala mogučnost da u multimedijalnom programu pronađe kutke za osobno zadovoljstvo. Stiče se utisak da je postignuta atmosferu u kojoj su se naizmjenično smjenjivali osjećaji tuge u gradaciji do velikih amplituda praćenih suzama i hropcem i radosti kao izrazu nade i optimizma nakon kataklizmičnih vremena čemu su zaslužni učesnici u glazbenom dijelu programa.

Antiratni romani

U svakom slučaju ovo nije bila uobičajena promocija kakve smo navikli posjećivati. Jednostavno, u zraku se osjetio kolektivitet, suosjećanje s dramom mlade sugrađanke koja je iza sebe ostavila dva dragocjena književna djela neupitne vrijednosti što su potvrdila renomirana imena za stolom.

Bivši bosanskohercegovački političar i promotor Bogić Bogičević je između ostalog akcentirao da su obe knjige Marsele Šunjić u biti antiratni romani koji već predstavljaju nezaobilazno štivo o stradanju Mostara.

-Knjige ne predstavljaju samo jedno sjećanje na strahote rata već i na Mostarce koje su ratni vjetrovi raznijeli širom svijeta, njihove vrline, prkos i ljudske vrijednosti koje je imao malo koji grad u Jugoslaviji. Time što su obje knjige prevedene na engleski, talijanski i ruski jezik one su postale sastavni dio svjetske literature, akcentirao je Bogičević.

Dragan Marijanović, književnik s nizom nagrada i obimnim djelom, je ustvrdio kako iščitavajući Marseline knjige uvijek doživljava nove osjećaje pobuđene zbog novih spoznaja koje su mu ranije promakle. Uspostavio je komunikaciju s Marselom želeći akcentirati svoje razmišljanje o današnjem stanju u društvu. Upravo je to vrijednost njenog štiva, ta inicijacija da pokrene svijet na bolje.

-Pa, Marsela, kakogod da ti je na tom Mjesecu kojega si tako silno priželjkivala i stalno tražila nekog da te na nj ispali, ipak moraš znati neke stvari koje se događaju ovdje na Zemlji i kao kontinentu i kao državi, ponajprije u Mostaru. Doduše ti to vidiš, ali i mi moramo vidjeti – vidimo li to. Dakle, ništa se promijenilo nije. Traje tužna simfonija, samo su se glazbala i dirigenti promijenili. Nekada je glazba bila bučna i brutalna, orkestri i glazbala krvavi a dirigenti uglavnom krvnici, sada je simfonija tiša, ali i podmuklija. Demokratska. Kao, u Europu će, a ni ona ne zna đe će sa sobom. Govorim baš ovako da bih nastavio nit tvoje ironije i samoironije koje su mi se jako svidjele u tvojim knjigama, u kojima se situacije i likovi lome brzo i u tisuće komada kao razbijen prozor. Tako da su tvoje fabule – fabule razbijenih prozora u općem metaforičkom smislu, dakle naroda, pojedinaca, skupina, svega što se moglo razbiti, kazao je Marijanović.

On je proširio slučaj ovog grada na daleko veći prostor ustvrdivši da je riječ o metafori čiji luk doseže planetu.

Poeme o ljubavi

Marijanoviću su obje knjige poslužile za dijalog sa ovovremenim političkim establišmentom i u tome se očituje snaga Marselinih poruka koje Dragana iniciraju za iznošenje osobenog stava o kontinuitetu kataklizme.

-Ako je Mostar bio središte tvoga univerzuma dok si mu posvećivala svoje romane, u međuvremenu je postao metafora i cijelog čovječanstva, koje hita k potpunoj podijeljenosti, pa se sve tješimo: lako ćemo za Mostar, samo ako se sve ovo drugo sredi. Vidiš da smo ostali naivni i nemamo snage priznati da je jasno da se ništa neće srediti, ni u čovječanstvu ni u Mostaru, kazao je Marijanović. On je kategoričan u stavu da su Marseline knjige trebale biti prvo tiskane na engleskom jeziku i za takav stav daje objašnjenje:

– Zapravo, najprije su tvoje knjige trebale biti tiskane na engleskom, pa na ruskom i talijanskom, a tek večeras trebali smo govoriti o tvojim knjigama na našim jezicima. Jer, Marsela, takav je i bio slijed stvari o kojima su najviše odlučivali engleski i ruski jezik! U to nas je vrijeme poslije kataklizme uvjerilo. A mi mislili da je to bilo zbog naših jezika. I danas tako mislimo, dok ispraćamo djecu u tu Europu. Ona nisu doživjela klanje i razbijanje prozora, ali svejedno su nesretna, baš kao i tvoja Dijana Anastasijević koja za osam godina života u New Yorku, s četiri naučena jezika i sjajnom biografijom, nije uspijevala opet sastaviti vazu života. Usred grada od dvadeset milijuna ljudi. Sama, poput Mostara ili zemlje kojoj on pripada, napuštena i neshvaćena, ona oko sebe sakuplja djeliće razbijenog Mostara, ljude koji su s njom sjeli na onaj Deltin let iz Rima za Ameriku, zajedno s drugim ljudima iz nekih drugih nesretnih istoka, svi u uvjerenju kako idu na zapad.

Govoreći o ovim knjigama Goran Karanović je ustvrdio da su one poeme o ljubavi. Insistirao je na tome da je Marselina spisateljska akcionost generirana iz ljubavi prema rodnom gradu koga je neizmjerno volila i osjećala svaki njegov titraj.

-Marselina ljubav prema Mostaru je duboka. Nije to samo ljubav prema jednom gradu. To je ljubav prema jednom načinu života. Ideji zajedništva u kojem podjele nacije i vjere ne postoje. U kojem postoji ljudstvo, komšiluk, drugarstvo i univerzalne vrijednosti dobra u čovjeku. Dobra – čovjeka prema čovjeku. Njen žal prema gradu koji se uništava, žal je zbog gubitka ideala koji su sanjali najbolji, a rušili najgori. Taj ideal i to univerzalno dobro, zauvijek su sačuvani među koricama Marselinih knjiga.

U njenom romanu Laku noć grade, jednoj od najpotresnijih priča o propasti koju sam imao priliku pročitati, pratimo nicanje zla iz perspektive jedne građanske familije. Iz perspektive Mostaraca koji su sukob dočekali nespremni, živeći sretno u gradu koji je u nered 90-ih ušao izmiješan kao tigrova koža. Priča onih koji su pobjegli od rata i razbuktalih nacionalizama, ne želeći da ratuju protiv svojih komšija i rodbine. Ne želeći da ratuju ni protiv koga. Ali priča i onih koji su ostali, prepušteni na milost i nemilost strahotama koje su uslijedile, ubjedljivo je kazivao Karanović.

On je istakao snagu Marselinu da zapiše svoje osječaje izazvane onim što se desilo u ratnoj kataklizmi.

-Ljudi koji su baštinili zajedničke vrijednosti, nisu se snašli u užasu koji je došao 90-ih. Ti ljudi nisu puno ni pisali. Njihovi pogledi, ostali su nijemi, duboko zakopani i duboko poraženi pred razaranjem koje ih je zateklo potpuno nespremne. Možda nesposobne da osvijeste pred sobom, a kamoli zapišu tešku sudbinu koja je došla, uništila i zavladala. Marsela je imala snage. I da osvijesti i da zapiše i da bude glas razbijenih generacija i ambasador koji je govorio istinu o stradanju Mostara. Puno pozdrava s Mjeseca priča je o ljudima koji su rasuti po svijetu nastavili svoje živote, dijeleći zajedničku ranu. Propast jednog vremena kojem za Marselinu i brojne generacije, niti ima, niti će biti lijeka. Pored fragmenta Mostara koji je ostao na fizičkom prostoru grada, u ovom trenutku živi još čitav jedan dislocirani grad, razbacan po svim krajevima zemaljske kugle. Mostar u egzilu, onakav kakav je bio, koji nastavlja postojati u sjećanju i u srcima ljudi koji su otišli, istakao je književnik Goran Karanović.

Pokažite svojim prijateljima i bližnjima koliko ih volite

Profesorica Elbisa Ustamujić je u analitičkom tekstu istakla književne vrijednosti Marselinih knjiga potvrđujuči njihovu osebujnost i bezvremenost tema. Prepuna sala očekivala je obraćanje Vesne Šunjić koja neobično snažnim vitalitetom i potrebom za povratkom tradicionalnih vrijednosti Mostara nastoji probuditi grad iz letargije i učiniti korak ka perspektivnijom budučnosti. Vesna Šunjiće je bila na tragu Marselinih poruka:

-I tek kad shvatimo, kako kaže nobelovac Ivio Andrić, da „nas sve čeka ista rupa“, onda počinjemo da razmišljamo kako na tom putu učiniti život snošljivijim, oslobođen svih oblika žudnje za posjedovanjem, pretjeranom vezanosti za ego, naučiti se voljeti i ne čekati sutra, iskazati svoja osjećanja pažnje, ljubavi… jer sutra je daleko i kasno.

„Uvijek ima nekakvo sutra i život nam daje mogućnost učiniti dobro djelo, ali danas je sve što mi ostaje, i zato bih htio reći da te veoma volim“, zapisao je Gabriel Garcia Markez. Marsela je sanjala da napiše dva romana, jedan „Puno pozdrava sa mjeseca“ je završila, a drugi je ostao u rukopisu nedovršen. Tražili smo lijeka i u večem svijetu, već kad nam se činilo da se rak povlači, krenula je za Hannover u Sveučilišnu bolnicu- sama, nije htjela da je bilo ko prati. Poslije pregleda poželjela je da proputuje Europom i samo poslije četiri dana boravka u bolnici u Hannoveru umrla je. Nikada nisam uspjela da joj kažem koliko je volim, koliko se ponosim njome, koliko sam patila zbog tih naših daljina. I zato molim vas ne napravite moju grešku i spavajte i budite se s Markezom. Pokažite svojim prijateljima i bližnjima koliko ih volite – koliko su vam potrebni, poručila je na kraju promocije Vesna Šunjić.

Na ovoj nezaboravnoj večeri „Sve bilo je ljubav“, kako svojevremeno u svojoj pjesmi – zapisa Arsen Dedić.

Kako piše Marsela: ”Pitali smo se da li se barem ulice još sjećaju naših koraka, da li je nešto od nas još uvijek ostalo na kaldrmi u Kujundžiluku; nevidljivi otisci stopala na užarenom kamenu; riječi u šupljinama poroznih stijena; osmijeh nošen letom galeba iznad smaragdne Neretve; odbljesak svjetlosti na njegovim krilima i na našim licima.

Puno pozdrava s Mjeseca je melanholična ispovijest o životu koji se nastavlja. Ispovijest puna ljubavi koja je jača od svega.

Prevodi Marselinih knjiga raduju. Raduje činjenica da će Marselina priča o Mostaru doći i do Amerike, kako je došla i do Rusije, Italije i drugih zemalja po svijetu. A kod nas, Marselini romani ostaju. I to ostaju duboko u književnosti ovih krajeva, ali i duboko u svim ljudima koji ih pročitaju. Napisani neposredno, jasno i britko, sa sobom nose moć dobra i snagu istine. Snagu za koju sam uvjeren da je najjača i koja, poput ljubavi, na kraju pobjeđuje.

I hvala joj na tome.

Piše: Zlatko Serdarević,desk@dnevni-list.ba