Naslovnica Hercegovački običaji i tradicija Ko me vidi, odma`mu je jasno da sam prava `Ercegovka, ko i...

Ko me vidi, odma`mu je jasno da sam prava `Ercegovka, ko i moj sir što je iz Ercegovine

Evo stižu još jedni Izbori u ovoj zemljici na brdovitom Balkanu. Sve isto od kada se na ovom dijelu planete bira i izabira, ma ni za jotu drugačije. Političari se razletjeli na sve četri strane svijeta pa obećavaju, maslaju, grade kule i gradove u oblacima, puteve, fabrike, obećavaju zaposlenja, ovoliko i onoliko hiljada i stotina hiljada. Kad ne pomaže laganje i ulagivanje neki bogme i zaprijete, sve su to poznate metode već primjenjivane i uvijek uspješne u narodu. Ne pričam ja napamet, nego me svašta život naučio, a ja za sve to imam priču pa ću vam je ispričati.

Moj prađed je bio političar i to u vrijeme kad je nastajala Kraljevina SHS, bio je čelnik u Narodnoj radikalnoj stranci Nikole Pašića. Taj Cincar ili Bugarin, nije mu Pašić rođeno prezime, nije sigurno ni koje mu je porijeklo, uveo je metode predizbornih kampanja kojima su sada najsličnije ove naše. On je izumio poznato obećavanje dva opanka, a dijelio na terenu samo lijevi, pa koliko glasova na tom mjestu, toliko desnih opanaka nakon Izbora da se upare. Kako vođa, tako i članovi stranke, borili se za glasove kako je tko znao i umio. Moj prađed je bio, ono što se kaže u Hercegovini „viđen“ čovjek, pa je glasače „brao“ oko sebe, po selima Hercegovine, neke zadužio veresijom u svojoj trgovini, neke prijateljstvom, a za neke metode saznasmo i četrdeset godina nakon tih prvih Izbora u Kraljevini SHS i pobjedi prađedove stranke.

Negdje, u jesen 1965. tata se vratio s posla iz Uprave Željeznice, a s njim jedna čudna žena. O njoj ću detaljno, ali da prvo kažem o čudu koje je tata dotjerao na biciklu marke ROG, točnije prebačenom na štangi bicikla. Bila je to naduvena osušena koža, koja je ličila na mrtvu ovcu, podvezanih papaka i mjesta gdje je nekada bio vrat ovce. Od čuda sam zinula ne uspijevajući izreći pitanje, kad tata sam reče: „Ovo ti je mješina u kojoj se drži sir.“ Ništa mi nije bilo jasnije, ali uskoro će se sve razjasniti. E sad kad sam saznala ime mješine, radoznalost se zaustavi na onoj ženi koja je stajala iza tate, i provirivala na nas preko njegovog ramena. Mama nije ništa pitala, samo je podigla upitno obrve u vis i ruke stavila na kukove u obliku ćiriličnog slova F.

„Ženo, ovo je kuma Mara iz Prigrađana. Ostat će kod nas dok rasproda sir iz mješine.“
Kuma klima potvrdno glavom i provuče se pored tate pravac u kuću. Dok tata rastovari mješinu s bicikla, kuma se razobuva. Ali tu već nastaje čudo. Ona na nogama ima opanke od kože i kanapa sa zavrnutim vrhom prema gore. Vidi kuma da ja ne skidam pogleda s njene obuće, objasni: „Šta je mala, nisi nikad vidjela opanke oputnjaše? Ovo sam ti ja sama, svojim rukama napravila. Evo vidiš, ovo ti je štavljena koža, pa sušena, ovo su ti opute koje se lijepo provuku kroz kožu i naprave se kaišići, pa gazi u njima po kamenu i po trnju i šumi, ništa ti neće biti.“ Naravno morala sam pitati. „A za šta služi taj „kljun“ na vrhu?“ „Čuj za šta, da se imaš za šta držati kad ideš poviškuće porajsebe.“ – reče kuma i zakocenu se od smijeha svojoj šali, koju niko od nas nije razumio.

Kuma se lijepo raskomotila, a gomila pitanja visi u zraku. Dok srče vrelu kafu priča slobodno:“Ma nisam ti ja mušterija kafi, više ja volim po koju lozu drmnuti, đe ćeš pit đavla, em crno, em vrelo, em gorko, ovo gospoda nešto umislila, pa i kod nas po selu se stale sazivati ženetine, ko biva to je neki ćeif.“
Mama ne može više izdržati i prekide njeno izlaganje o kafi, pa upita: „A, oprostite, kako ste nam vi kuma, po kojoj vezi?“ „Nu kako?“- izbeči oči gošća. – „Po kumu Milanu. Krstio je on pola đece u nas ono kad su se kuglice ubacivale u sanduk za njega da postane vlast, pa i mene. Vazda je meni ćaća govorio, pokoj mu duši“- pa se brzo prekrsti- „Bog pa kum. Ako ti đe zaškripi ti kumu ko i meni na vrata. E, sad umrije i kum, raseliše se i sva mu đeca, kad meni kaže Stojan, jedan u nas željezničar, pa bona Mare, eno ti kuma Steve u Konjicu, viđen ko i đed mu, eto da znaš, ne bilo ti potrebe da nisi repa brez korijena.I evo šljegla iz katuna, nakupila ovo malo sira, reko da prodam, te kud ću, đe ću, ja se sjetih kuma Steve, pomoće mi kum, ja da niko neće.“ Tako i tata zajedno sa nama svima saznade čime nas je zadužio prađed političar, onom jednom kuglicom, glasom za njega i njegovu Partiju.

Prenoći kuma na našem otomanu, a sutra u jutro s tatom krenu kod njega na posao. Znao je on da će se kumin torotan iz mjeha razgrabiti među kolegama, valja kumi da se pomogne, nije kum dugme. Mama joj prije polaska ponudi „gradsku“ odjeću i cipele, a kuma uvrijeđeno odbi, pa još održa lekciju mami: „Vidi kumo, ovu anteriju sam ja otkala od moje crne vune, ni kiša ni snijeg kroz nju ne mogu kako je uvaljana, a nu mi tkanice, sva ušarana, još mi je od curinskih dana, a kotula pet metara cica drži, nu košulje, sva od lana, ja ga tukla na potoku i valjala, platno tkala i sašila. A nu mi opanaka? Ko me vidi, odma`mu je jasno da sam prava `Ercegovka, ko i moj sir što je iz Ercegovine. Nego kuma da ja tebi još nešta kažem, mnogo se ti prnjosiš, kad se uda žensko mora ili slušat ili naređivat, u kući ne mogu biti dva domaćina, inače vazda u kući sve uz nos ide. Haj sad zbogomte.“ Mama ostade zamišljena na vratima, a tata i kuma do prijepodne rasprodaše sav sir, te ona stiže i na Ćiru u jedan i petnaest za Mostar. Tata je velikodušno pozvao da dođe opet kad joj zatreba šta, ali je nikada više nismo vidjeli.

E moji političari `ercegovački, koliko ste obećavali narodu u ovim godinama, možda se i kumili kao moj prađed, pa kad vas počnu stizati oni što im se naobećavaste, neće dugove odužiti ni vaši šukununuci. A Hercegovci duga ne ispuštaju, sve naplate.

MIRJANA KAPETANOVIĆ/Priče kroz Mostar i Hercegovinu