Zaštiti stare i rizične skupine, mlade potpuno osloboditi i vratiti u normalan život. RAZVIJANJE “IMUNITETA KRDA”?
Starije i ugrožene staviti u karantenu, a mlade pustiti da žive normalno.
Tako bi se ukratko mogla sažeti deklaracija koju su ovih dana u javnost pustili znanstvenici i epidemiolozi s vodećih svjetskih sveučilišta, Jay Bhattacharya sa Sveučilišta Stanford, Sunetra Gupta s Oxforda i Martin Kulldorff s Harvarda, piše Jutarnji list
Tvrde da bi se društva diljem svijeta trebala odmah i potpuno otvoriti. “Velika Barringtonova deklaracija”, nazvana po gradu u Massachusettsu gdje je sastavljena, predlaže, naime, jedan drugačiji model upravljanja društvom u jeku pandemije. Prvo, fokusirano zaštiti stare i rizične skupine za koje je virus pogibeljan, a drugo, mlade, s dokazano slabijim simptomima, potpuno osloboditi i vratiti u normalan život. Krajnji je cilj razvijanje kolektivnog imuniteta, tzv. “imuniteta krda”, čime bi se eliminiralo širenje koronavirusa, a nakon toga bi se i rizične skupine bez straha mogle uključiti natrag u društvo.
Prijedlog koji je dosad potpisalo više od pet tisuća znanstvenika diljem svijeta, deset tisuća zdravstvenih radnika i više od 100 tisuća građana, naoko djeluje razumno. Trenutna je situacija, kažu, nepravedna prema mladima, šteti mentalnom zdravlju, šteti siromašnima, zdravstveni sustav je zapostavio sve ostale bolesti, društvo je iziritirano ograničenim slobodama.
Njihov konkretan prijedlog, prema tome, jest staviti “starce” pod poseban tretman, a ostale osloboditi. To bi značilo, recimo, da oni u rizičnim godinama, iznad 65, smanje ili, bolje, posve prekinu svoje kontakte. Također, staračke domove treba staviti u izolaciju, a hranu i ostale potrepštine dostaviti im na vrata. Osoblje tih domova treba sastaviti isključivo od ljudi koji su preboljeli koronavirus sa što manjim smjenskim rotacijama, a posjete smanjiti i prebaciti na otvoreno. Ukratko, stariji i rizični bili bi pod lockdownom, a mladi i manje ugroženi odmah bi nastavili sa svim normalnim aktivnostima: pohađati škole i fakultete kao i dosad, odlaziti na posao, u kafiće, noćne klubove, na koncerte i sportska događanja.
Međutim, nekoliko kompleksnih pitanja se nameće. Prvo, zdravstveno-logističko, kako bi se to provelo u praksi, a drugo, društveno i filozofsko, ako jedan dio stanovništva izopćimo iz normalnih tokova društva, a druge oslobodimo da normalno žive i sudjeluju u svim “riskantnim” aktivnostima, stvaramo li time građane drugog reda? Provodimo li “ageism”? Je li to društveno opravdano? Etički ispravno?
Hipotetički, kada bi se takav model primijenio u Hrvatskoj, u prosjeku jednoj od najstarijih europskih nacija, na meti “karantene” odmah bi se našlo oko 850 tisuća osoba starijih od 65 godina. Pridružimo li im ostale rizične skupine, one koji pate od srčanih bolesti, hipertenzije, dijabetesa, pretilosti, mogli bismo u izolaciji naći gotovo trećinu stanovništva. Praktično je pitanje, dakle, kako trećinu Hrvata, više od milijun ljudi, spriječiti u izlasku iz kuće? Hoće li ih se kažnjavati ako to ipak učine? Što je s multigeneracijskim obiteljima, gdje u istoj kući ili stanu stanuju unuci školarci i djed i baka? Sve to bile su kritike epidemiologa koji nisu potpisali deklaraciju i ne slažu se s njenim sadržajem. Tako je Gregg Gonsalves, epidemiolog sa sveučilišta Yale, rekao da deklaracija predlaže “odstrel bolesnih i invalida” te da je cijeli prijedlog “groteskan”. William Hanage, profesor epidemiologije na Harvardu, drži da bi nekontrolirano izbijanje virusa među mladima i zdravima moglo i na njima ostaviti dugotrajne zdravstvene posljedice. Naime, teži slučajevi oboljenja među 30-godišnjacima nisu statistički zanemarivi.
