U drugom dijelu velikog životnog intervjua povodom predstojeće izložbe “Mostar – moj mali dio svemira”, legendarni mostarski umjetnik, slikar realist i arhitekt Marin Topić za Večernjak je otvorio dušu o turbulentnim povijesnim događajima čiji je bio izravni svjedok i sudionik. Izvan uobičajeno usiljene “salonske diplomacije i političke korektnosti”, Topić u svom prepoznatljivom, britkom i beskompromisnom stilu secira društveno-političku zbilju u BiH. Od ispitivanja u mostarskoj Udbi, nakon ukazanja u Međugorju 1981. godine, preko zakulisnih ratnih igara i političkih vizija Mate Bobana i Alije Izetbegovića, pa sve do analize današnje pozicije Hrvata u Bosni i Hercegovini. Zašto smatra da je propuštena povijesna prilika za lustraciju, tko stvarno kreira vanjsku politiku BiH i zašto tvrdi da danas živimo u svojevrsnom sanitarnom koridoru, pročitajte u posljednjem nastavku ovog razgovora.
• Često govoriš o tome kako te u bivšoj Jugoslaviji pratila Udba. Kada si prvi put postao svjestan da si pod prismotrom i je li udbaški mentalitet i dalje prisutan iako Jugoslavije odavno nema?
Iz Udbe su 1981. godine, kad se ukazala Gospa u Međugorju, najprije pustili glasine o meni. Oni su me već ranije počeli pratiti, kada sam počeo ići u crkvu, a posebno nakon što sam govorio kako je fra Jozo Zovko svetac. I jednom prigodom, na blagajni kod Konzuma, kaže meni prodavačica: “Gdje si, kleronacionalistu?” Što ti je to, kontam ja? Vidim kako me ljudi taj dan čudno gledaju. Puštena je bila glasina po Mostaru kako sam ja neprijatelj države. Sjećam se dobro, pokojni Đurica, moj tadašnji profesor srpskohrvatskog jezika u Građevinskoj školi u Mostaru, nakon mjesec-dva zove me na telefon. “Halo, znaš li tko je?” “Znam, što me ne zoveš više?”, odvratih mu. On nastavi malo s nelagodom: “Pa evo, dođi na razgovor.” Tako ja završim na ispitivanju u mostarskoj Udbi kod Đurice i čuvenog Marijanovića. Krenu rešetanje, te jesi li govorio o Albancima, o Međugorju, o ovome, o onome… E, tu su ključnu ulogu odigrala dva moja najbolja prijatelja, Zlatko Bevanda i Nino Gvozdić. Prvo su njih pozvali i čitav dan ih držali na ispitivanju. Budući da sam ja pred njima svašta “lajao” i protiv Tita i protiv komunizma, da je bilo tko od njih išta progovorio, ja se ne bih dobro proveo. Oni su sve zanijekali i ništa nisu rekli. Jer da jesu, dobio bih najmanje 10 godina zatvora. Veliki čovjek i otac mog prijatelja Zlatka, Božo Bevanda, koji je bio političar i direktor Željeznica u Sarajevu, kad mu je Zlaja rekao da su ga zvali u Udbu, upitao ga je: “Je li ti Marin najbolji prijatelj?” Kaže Zlatko: “Jeste.” Na to će Božo: “Pa tako se onda i ponašaj.” Postojala je već protiv mene i prijava iz Sarajeva. Bila su četiri dana žalosti kad je Tito umro, a ja peti dan napravio feštu. Srijeda bila i razlegla se pjesma u soliteru. Eto, uvijek sam ja znao provocirati, bio sam prvak svijeta u toj disciplini. I onda su mi na kraju drugovi Udbaši poručili: “Bola, Marine, dođi u hotel Mostar, tamo mi svakako pijemo kavu.” I tu se najviše zeznem što nisam otišao. Jer da jesam, sad ako ne bih bio glavni političar, onda bih u najmanju ruku bio nekakav direktor.
Što se tiče toga je li udbaški mentalitet još prisutan, mogu reći da su oni sada jači nego ikada. U Titovo vrijeme oni su bili ograničeni. Udba i KOS tada jesu bili jaki, ali su materijalno bili ograničeni i bilo kakvu ozbiljnu akciju nisu mogli realizirati zbog individualnog nedostatka novca. A oni su sada najbogatiji ljudi i imaju sve, pa je danas opasnije govoriti protiv komunista nego kada je bio komunizam. To je odgovaralo ovim međunarodnim zlikovcima (SAD, Engleska, šlepa se Njemačka i Francuska), jer su oni imperijalisti, pa im je jako bitno poklopiti državu. Oni su ostavili komuniste kako bi mogli jeftino kupiti telekome, hidroelektrane i sve što vrijedi u jednoj državi. Tako da su na području bivše Jugoslavije sve komunisti i ostali na vlasti. Lako ti je prepoznati tko je normalan Srbin, Hrvati li Bošnjak, jer tko je god kokuz i bez para, znaj kako je to normalan čovjek. Nekad je utjecaj tih velikih država i imperija bio skriven, a danas pod utjecajem Trumpa više se i ne kriju. Vide da mogu i moćni su. Jer oni su infiltrirani od religije do svega i tu se ništa ne može. Mene su, recimo ostavili u životu, iako je bio i atentat na mene, a koji sam nekako uspio preživjeti jer nisam želio materijalno. Meni daj samo normalnu nafaku i ja miran. A da sam zinuo na benzinsku crpku ili neki hotel vjerojatno bi me likvidirali uspješno. Jer njima je ipak najvažnije materijalno pa kažu “Pusti Marina on samo laprda.”
• Smatraš li kako je kod nas propuštena prilika za lustraciju, po uzoru na neke bivše europske komunističke države?
Ma apsolutno, iako moram reći kako nije kasno ni sada da se to uradi. Ako ništa, morat ćemo uraditi ideološku lustraciju, jer ako to ne uradimo, dogodit će se ponovno neki Putin. Jer što se u Rusiji dogodilo? Propustili su napraviti lustraciju i Putin, “komunistički car”, ide ponovno graditi Sovjetsko Carstvo silom. Isto tako, što si dobio ovdje? Ništa. Imaš ono u evanđelju: “I ne ulijeva se novo vino u stare mješine. Inače se mješine proderu, vino prolije, a mješine propadnu.”
Pustili su disidente da dobiju izbore u svakom narodu ovdje. Ali nikad nisu dali da se to provede, odmah su nametnuli rat i nikad se nije mogla razviti demokratska misao te da dođu normalni, narodni ljudi na vlast. Znači, mi smo oduvijek bili okupirani (posebno BiH). Tu imaš jedan većinski narod koji samo želi protektorat. Jer to je jedini način da oni vladaju, a to je ono što bi kod nas rekli: “Lako je tuđim k….. gloginje mlatiti.” Tako su nas na početku rata palili da idemo “do Drine”. Ali mi smo u ratu imali genijalnog i mudrog Matu Bobana koji je govorio: “J…. planinu đe moje ovce ne pasu. Što ću na Drini?” Da smo primjerice gonili Srbe do Drine, nas bi Bošnjaci u povratku hapsili kao fašiste. Alija je vodio politiku ekvidistance. Srbi i Hrvati su kao ulje i voda, treba ih stalno mućkati da bi bili zajedno. I u dobra doba je on uspio u tome zahvaljujući glupom Beogradu i Zagrebu.
• Bio si aktivnim sudionikom povijesnih događaja i previranja od devedesetih pa naovamo. Jesi li sada razočaran rezultatima cijele te priče?
Nisam, jer ništa bolje nisam ni očekivao. Nisam ja bio sudionik tih događaja jer sam to htio, nego sam bačen u Neretvu pa ti plivaj. Ne može se praviti pita od govana – može, ali govnara. Prvo, komunisti nisu riješili nacionalno pitanje, već su ga samo prigušili. Na području nekadašnje Jugoslavije vladaju tri velike religije. Njima odgovaraju podjele, jer tako definiraju tko će od koga lovu uzimati. Počinje rat i svatko krunice nosa, a Mate Boban meni kaže: “Ti si pametan momak, ali zapamti jednu stvar. Gdje god vidiš muško u ženskim haljinama – bio fratar, bio pop ili hodža – bježi od njega, nešto ti laže.”Ja sam Isusa zavolio kao individualno spasenje. Nema u Isusa kojemu narodu pripadaš, jer svi smo mi djeca Oca njegova. Jer kako religija zamišlja i interpretira kršćanstvo, to ni Isus ne bi mogao živjeti.
• Kako gledaš na položaj hrvatskog naroda u BiH danas?
Hrvatski narod u BiH je narod u nestajanju. Ja sam to rekao i gvardijanu Ševi. Ovaj njegov crkveni toranj, koji je najveći – a što je bila moja ideja, da u nečemu budemo najveći – za deset, dvadeset godina bit će najveća džamija na Balkanu. Sto posto.
Kao kršćanima, nama je zapovjeđeno da volimo neprijatelja. Nama su gašenjem Herceg-Bosne svi mehanizmi suverenosti ukradeni u BiH. Principom “skuhane žabe” mi ni na što ne možemo reagirati. Evo, da se primjerice RS odvoji, Federacija (bošnjačka politička elita) pregovarala bi s međunarodnom zajednicom ne pitajući nas. Jer mi tu ne možemo ništa, oni nam biraju i Predsjedništvo i kreiraju vanjsku politiku. Vraćam se na kninskog psihijatra Jovana Raškovića, koji je jednom upitao: “Hoće li Hrvati znati imati svoju državu?” Eto, ja ću odgovoriti: NEĆE. Možda bi mi ovdje i znali, nego oni iz Hrvatske to ne znaju. Treba se riješiti Izborni zakon, i to je kap u moru. Sve antidejtonsko što je izglasano u BiH nisu nama donijeli Bošnjaci Muslimani, nego međunarodna zajednica i visoki predstavnici. I sad kažu ovi iz Hrvatske neka se dogovore oni u BiH. Kako ćemo se dogovoriti kad to ide u prilog Bošnjacima, ta nisu ludi. A jedino Hrvatska, kao članica NATO-a i EU-a, može izvršiti pritisak da se ovoj nepravdi stane na kraj. Plenković nama sad prebacuje tu lopticu.
Evo, gledam ovu deklaraciju DP-a o položaju bh. Hrvata i ne vjerujem svojim očima. Cijeli taj Domovinski pokret su bivši komunisti i biznismeni. Jedino je jadni Škoro bio zalutao tamo, al mora da je nešto bio dužan. Tako ti sad u RH imaš jednog normalnog čovjeka za bavljenje politikom, a to je naš Nino Raspudić, ali bolje mu je da izađe iz politike jer nema šanse. Ne idu katoličanstvo i politika. Ne možeš imati dvije države – na nebu i ovdje na zemlji. Sva suverenost što ljudi u BiH imaju jest to što im Dodik dadne. Ako ništa, mogu verbalno osjetiti što je suverenost. Ovo je sve ostalo smiješno. Mi ovdje živimo u svojevrsnom sanitarnom koridoru.
• Kako ocjenjuješ kulturni i društveni identitet Mostara? Je li uspio sačuvati dušu kroz sva ova previranja u posljednjih 30 godina?
Ma jok, kakva duša. Duša Mostara bila je zajednička, a ovo su sve bili individualni potezi. Ne možeš ti kulturu praviti kao kulturnoumjetnička društva. Kultura se pravi ako imaš svoje ministarstvo, kao što smo ga imali na razini Herceg-Bosne ili županije. Njemu je konkurencija bilo izmišljeno Ministarstvo kulture FBiH, koje je antidejtonsko i koje je samo uzimalo novac. Punu suverenost imali smo s Ministarstvom kulture Herceg-Bosne i Jozom Marićem na njegovu čelu, a građanske se udruge prave tamo gdje nemaš svoju suverenost, u inozemstvu. Hrvati, kao konstitutivan i suveren narod, niti imaju svoje muzeje, niti svoje arhive, i sve je na razini kulturnoumjetničkih društava.
Predsjednici svih društava u nas bili su svećenici, samo se oteo bio pokojni Josip Muselimović i bio predsjednik Matice hrvatske. Mostar je smrću Josipa Muselimovića izgubio mnogo od svog kulturnog identiteta. Udbaši su osjetili opasnost zbog naše idealne
relacije, pa su nas pokušali zavaditi, ali im to nije uspjelo. Evo, zbog njega sam ja počeo ponovno slikati kad sam se vratio iz Amerike. Meni Josip 2005. govori: “Bolan, Marine, što ne slikaš?” Zahvaljujući njemu, pravio sam one veličanstvene izložbe – prvo u Mostaru, pa Dubrovniku, pa Zagrebu, Sarajevu i Podgorici. Još je bila u planu Banja Luka i Beograd, ali se politika promijenila i đavao odnio svoje. Josip je bio čovjek izvan vremena i bilo kakvog utjecaja, pa se mogao oduprijeti svima. Mi smo ovdje Humska zemlja i imamo jaču povijest od svih oko nas, to nek upamte svi.
• Često si kritizirao pasivnost inteligencije u BiH. Zašto šute intelektualci na sve što se događa oko nas?
Jesam prije, ali ne više. Sad pametno: šuti, šćućuri se, zeko, gdje si – da si ne izlazi. Kakve sam koristi imao od toga? Pa meni je 69 godina, morao sam i ja nešto naučiti. Kome revoluciju praviti, jesi li ti normalan? Nikad ni jednom društvu otkad postoje ljudi nije odgovarala istina, a meni je luksuz lagati. Što sam još kao dijete skužio u Mostaru? Ako govoriš istinu, nitko ti ne vjeruje. Sreća je da sam uvijek dobro lopte igrao i izlazio s dobrim djevojkama. Pa znaš da su odlikaše u Mostaru uvijek mlatili..
• Važan segment tvoje osobnosti jest i specifičan humor. Je li humor ovdje nestao i nedostaje li nam satirički magazin kakav je bio “Potkovani kenjac”?
Kako ne nedostaje, pa humor je ono najbolje što postoji u životu. Moraš se sa svojom sudbinom zafrkavati. Što je nedostajalo rimskim stoicima? Aurelije je bio car, pa je napravio intervju sa samim sobom. Moram se sprdati sa svojim položajem, jer ja život stvarno volim. Nas su čitav život učili da smo nastali od Darwinovih majmuna. Ja umrem od smijeha kad vidim one animacije kako ribe izlaze iz vode, pa se ispravljaju i rastu im noge. Dakle, što je gluplja ideja, to bolje prolazi. Biblija kaže: “Što ti želiš da netko tebi čini, ti čini njemu.” Tu ti je sva mudrost i svi zakoni. I naš Bog nas je napravio nesavršene, pa se čudi što griješimo – dakle, i On se ozbiljno zna našaliti. Međutim, iz Mostara je humor istjeran, a Mostarci su imali i živjeli strašan humor. Svi smo ovdje znali ljude koji su cijeli dan smišljali viceve i doskočice, a da bi ti smislio nešto smiješno, trebaš biti izuzetno inteligentan. Ja bih, kada sam pisao kolumne, sjeo u kafić s mostarskim legendama i nabacivao teme. Oni bi raspleli priču, a onda ja samo pamtim, jer imam strašnu memoriju. Tako da ja nisam pisao kolumne, već sam ih govorio. Bile su najčitanije, jer su bile izravan komentar ulice o svim problemima. I da kažem još nešto – kenjac je u Hercegovini bio prvi Mercedes prije Mercedesa i zbog toga je on jako bitan.
• Živio si neko vrijeme u SAD-u, kakav je život u toj Americi u odnosu na nas?
Ogromna je to razlika. Živio sam i u Njemačkoj četiri godine, isto je skučena kao i mi. U Americi imaš osjećaj kako sve možeš, ni nebo nije granica više. Vjerujem kako je Amerika i sada takva unatoč tome što je proteklo dosta vremena od mog boravka preko oceana. Ja sam uvijek bio sportaš i jednom prilikom trčim ja tako u Santa Monici, kad protrči pored mene jedan čovjek pa i 20 godina stariji od mene, pa onda i jedna žena.Uđem u priču s njim. a on razvrgnuo peti brak i priča mi sa 70 godina o svojim ljubavnim problemima, a mi smo ovdje naše matere pokapali s 35. Ja kontam: “Gdje sam ja došao, majko mila.” Amerika i mi dva smo svijeta različita. Amerika će uvijek biti Amerika, i s Trumpom i bez njega, i ona nam je zadnja nada.
