Četrnaest godina nakon posljednjeg međusobnog susreta West Ham i Millwall ponovno će stati jedan nasuprot drugom, ovoga puta na mitskom The Denu. Do jubilarnog 100. Dockers Derbyja došlo je i zahvaljujući Sergeju Jakiroviću, čiji je Hull City u prošlosezonskom doigravanju za Premier ligu zaustavio Millwall i tako promijenio put dvaju velikih londonskih rivala.
Dugo se čekao ovaj trenutak. Četrnaest godina prošlo je od posljednjeg međusobnog susreta Millwalla i West Hama, a ove će subote dva velika londonska rivala ponovno stati jedan nasuprot drugom. Bit će to jubilarni, 100. Dockers Derby, a mjesto radnje bit će mitski stadion The Den, dom Millwalla.
U cijeloj priči postoji i jedna zanimljiva poveznica sa Sergejem Jakirovićem. Upravo je njegov Hull City prošle sezone u polufinalu play-offa, na putu prema Wembleyju, svladao Millwall i izbacio ga iz borbe za plasman u Premier ligu. Tako je, neizravno, Jakirović sudjelovao u priči koja je dovela do toga da se ovog vikenda ponovno susretnu dva najveća londonska rivala.
Dok je Millwall prošle sezone pokušavao napraviti iskorak prema najvišem rangu, West Ham se istodobno grčevito borio za opstanak u Premier ligi. Nije uspio. Sudbina je tako napravila svoje pa će se sada klubovi, koji su se posljednjih godina kretali potpuno različitim putovima, ponovno naći u istom natjecanju.
No, kada je riječ o Millwallu i West Hamu, prvenstveni rangovi nikada nisu bili ono najvažnije.
Njihovo rivalstvo nastalo je puno prije ere velikog novca, televizijskih prava, milijunskih transfera i globalnog nogometa. Nastalo je u vremenu kada je engleski nogomet bio duboko povezan s radničkim četvrtima, brodogradilištima i londonskim dokovima, a društvene i industrijske razlike bile su jednako važne kao i sama utakmica.
Sve je počelo na londonskim dokovima
Millwall je osnovan 1885. godine, zahvaljujući radnicima kompanije J. T. Morton na Isle of Dogs. Deset godina poslije nastao je Thames Ironworks, nogometna momčad velike brodograđevinske kompanije iz Canning Towna, klub koji će kasnije postati West Ham United.
Radničke zajednice dvaju klubova bile su povezane s različitim kompanijama koje su se međusobno natjecale za poslove, ugovore i radnu snagu. Ono što se događalo na dokovima postupno se počelo prenositi i na nogometne tribine, pa je sportsko rivalstvo vrlo brzo postalo dijelom šireg društvenog sukoba.
Prvi međusobni susret odigran je 9. prosinca 1899. godine, kada su kuglice u posljednjem pretkolu FA Cupa spojile Thames Ironworks i Millwall Athletic.
Bio je to prvi veliki korak prema rivalstvu koje će tijekom desetljeća prerasti u jedno od najpoznatijih i najžešćih u engleskom nogometu.
Thames Ironworks kasnije je postao West Ham United, a Millwall Athletic Millwall FC, ali ime protivnika i stadion na kojem će se igrati mijenjali su se puno manje od osjećaja koji je pratio ovaj dvoboj.
Jer ovdje su navijači uvijek bili u prvom planu.
Zla krv koja nije nastala preko noći
Rivalstvo West Hama i Millwalla nikada nije bilo samo nogometno. Društveni i industrijski kontekst londonskog East Enda i područja oko dokova od početka je davao dodatnu težinu svakom susretu.
Kada su radnici iz East Enda, među kojima je bilo mnogo navijača West Hama, stupali u štrajk zbog niskih plaća, navijači Millwalla nisu ih podržavali. Razlike između dviju radničkih zajednica s vremenom su se povećavale, a nogometni teren i tribine postali su mjesto na kojem su se te podjele najlakše izražavale.
Tijekom 1960-ih Millwall je prolazio kroz teške godine, spuštajući se u treći, a potom i četvrti rang engleskog nogometa. West Ham je u istom razdoblju najniže pao u drugu ligu, ali njegovo je ime već imalo veliku težinu.
Ipak, ono najgore tek je dolazilo.
Sedamdesete i osamdesete godine donijele su jednu od najmračnijih stranica engleskog nogometa – eru huliganizma. Tada su nogometne tribine prestale biti samo mjesto navijanja, a organizirane skupine počele su graditi vlastita pravila, hijerarhije i teritorije.
Bivši policijski inspektor Ian Harrison, koji je desetljećima radio na nogometnim utakmicama, promjenu je opisivao vrlo izravno:
„Početkom sedamdesetih osjetila se promjena. Nogomet je uvijek privlačio strastvene navijače, ali sada je ta strast počela dobivati drugačiji, tamniji ton. Grupice mladića počele su se organizirati, tražiti sukobe. Nije to bilo nasumično – postojao je obrazac, hijerarhija, teritorijalnost.“
Huliganske skupine ICF protiv Bushwhackersa
U tom novom razdoblju rivalstva na scenu su stupile dvije navijačke skupine koje će postati gotovo sinonim za Millwall i West Ham.
Na jednoj strani bio je West Hamov Inter City Firm – ICF, a na drugoj Millwallovi Bushwhackersi.
ICF je službeno osnovan tijekom sezone 1977./78. godine, na temeljima ranijih skupina povezanih s West Hamom, među kojima su bili Mile End Boys i Essex East London Firm. Ime su dobili po InterCity vlakovima kojima su navijači putovali na gostujuće utakmice.
Za razliku od brojnih drugih navijačkih skupina, ICF je imao vrlo izraženu unutarnju organizaciju i hijerarhiju. Među poznatijim imenima povezanima sa skupinom bili su Cass Pennant, Bill Gardner, Carlton Leach i Andy Swallow.
Pennant i Gardner kasnije su svoja iskustva opisivali u knjigama i memoarima, dok je Leach također postao jedno od poznatijih imena londonske huliganske scene.
Na drugoj strani bili su Bushwhackersi, skupina povezana s Millwallom. Engleska je s njihovom prethodnicom upoznata još sredinom 1960-ih. Godine 1965. utakmica protiv QPR-a bila je prekinuta nakon ulaska navijača na teren.
Šest godina poslije pojavili su se Bushwhackersi, koji će tijekom 1970-ih i 1980-ih postati jedna od najpoznatijih navijačkih skupina engleskog nogometa. Dugo su bili prepoznatljivi po skinhead estetici, a kasnije su, kao i mnoge druge skupine, prihvatili casual stil.
Njihov identitet bio je snažno povezan s radničkom i industrijskom prošlošću područja oko The Dena.
Od počasne utakmice do tragedije
Jedan od poznatijih trenutaka u povijesti ovog rivalstva dogodio se 1972. godine, kada je igrana počasna utakmica za Harryja Crippsa, čovjeka koji je tijekom karijere nastupao i za West Ham i za Millwall.
Iako je utakmica trebala biti posebna prigoda, pretvorila se u veliki navijački obračun. Neredi su se događali i na stadionu i oko njega, dodatno potvrđujući da odnosi između dviju skupina odavno nisu bili samo sportski.
Četiri godine kasnije rivalstvo je dobilo još mračniju dimenziju.
Mladi navijač Millwalla Ian Pratt poginuo je nakon što je, bježeći od skupine navijača West Hama, pao pod vlak. Među Millwallovim navijačima ta je tragedija ostavila dubok trag, a priča o osveti dodatno je opteretila odnose dviju navijačkih skupina.
„Navijač West Hama mora umrijeti“
7. listopada 1978. godine West Ham je na svom stadionu dočekao Millwall i pobijedio 3:0. Međutim, na tribinama se puno više govorilo o osveti nego o rezultatu.
Među navijačima Millwalla kružio je letak s jezivom porukom:
„Navijač West Hama mora umrijeti da bi ga osvetio.“
Policija je zbog očekivanih problema angažirala velike snage, ali ni to nije bilo dovoljno da se spriječi novi kaos. Nakon utakmice izbili su veliki sukobi na ulicama, a korištene su letve, željezne šipke, odvijači i različiti drugi predmeti.
Šest osoba bilo je ozlijeđeno, a oko 70 ljudi uhićeno.
Rivalstvo je time dobilo još jednu tragediju koju će navijači obje strane desetljećima pamtiti.
Tragedija Terryja Burnsa
Osam godina kasnije dogodila se još jedna tragedija.
Godine 1986., 19-godišnji navijač West Hama Terry Burns ubijen je nakon što je izboden u sukobu s navijačima Millwalla.
Takvi su događaji dodatno učvrstili reputaciju susreta Millwalla i West Hama kao jednog od najopasnijih rivalstava u engleskom nogometu. U tim godinama sport je gotovo nestajao iza priče o sukobima koji su se događali prije, tijekom i nakon utakmica.
Upton Park 2009. godine
Iako se engleski nogomet od tada značajno promijenio, a sigurnosne mjere postale mnogo strože, rivalstvo nije nestalo.
Jedan od posljednjih velikih incidenata dogodio se 25. kolovoza 2009. godine, u drugom kolu tadašnjeg Carling Cupa na Upton Parku.
Navijači dviju momčadi sukobili su se ispred stadiona, a u sukobima su korištene boce i cigle. Nasilje se potom proširilo i na stadion.
Utakmica je nekoliko puta prekidana zbog ulazaka navijača na teren, a nakon posljednjeg zvižduka na travnjak je ušla veća skupina huligana. Policija je uz velike napore uspostavila kontrolu.
Taj je susret ostao posljednji veliki slučaj u kojem je nasilje ponovno bilo glavna tema ovog rivalstva.
Od tada su se klubovi udaljili i sportski i natjecateljski, sve do prošle sezone.
Četrnaest godina kasnije ponovno se sastaju
Sada, 14 godina nakon posljednjeg međusobnog susreta, Millwall i West Ham ponovno će igrati jedan protiv drugog.
I to na mjestu na kojem Millwall želi ugostiti svog najvećeg rivala – na The Denu.
Mnogo se toga u međuvremenu promijenilo. Engleski nogomet postao je globalni proizvod, klubovi raspolažu ogromnim novcem, televizijska prava promijenila su sport, stadioni su sigurniji, zakoni stroži, a policija danas ima puno više mogućnosti za nadzor i sprječavanje incidenata.
Ali povijest se ne može izbrisati.
Zato ovaj susret nije samo još jedan dvoboj Championshipa.
Ovo je utakmica koja vraća u život rivalstvo čiji korijeni sežu u londonske dokove i vrijeme kada su se ljudi identificirali prije svega kroz svoj posao, kvart i lokalnu zajednicu. To je priča o radnicima, brodogradilištima, štrajkovima, industrijskim sukobima, ali i o ljudima koji su nogomet doživljavali kao produžetak vlastitog života.
A upravo zato brojka 100 ima dodatnu težinu.
Stoti Dockers Derby neće biti samo statistički podatak.
Bit će to još jedno poglavlje priče koja traje više od stoljeća.
I ovog će vikenda na The Denu ponovno biti važno tko će zabiti više golova, ali za navijače će pitanje pobjednika značiti puno više od tri boda.
Jer između Millwalla i West Hama nikada nije bilo samo pitanje nogometa.
