Jučer smo se na našem portalu dotakli mostarskih “raja”. Možda u nekom sadašnjem razmišljanju ili da smo možda na zapadu ili još dalje u Americi, te tzv. raje iz Mostara bi nazivali bandama. Normalno, ne sve, ali sigurno većinu. Zašto to tako pišem, jednostavno, sve te raje su imale nekakvu hijerarhiju.
Nazovimo to da se znalo tko se pita. Znalo se tko ono ima m**a za potući se, znalo se tko krade… Na vrhu te hijerarhije su bili najčešće oni koji su bili ovi prvi i koji su u raju primali ili ne primali pojedince iz kvarta, ali i šire. U raju se primalo i ako si dobar nogometaš, dobar šaljivdžija… Postojali su i šmekeri. Ti isti šmekeri su se mrzili i izbjegavali.
Također u Mostaru se uvijek znalo tko su mala i velika raja. Kada velika raja dolaze da igraju lopte, mala raja se bez prigovora povlače s igrališta. Ako te netko stariji pošalje po vodu to ti treba biti čast i ponos. Za bocu kao i za vodu se sam moraš snaći. Još, ako znaš s loptom, a starijim nedostaje igrači i ti upadaš kao džoker e to je bilo već nešto. Postaješ faca…
Gotovo u svakoj raji bilo je tako. Bili su oni koji su se smatrali “rajom” i oni koji su rijetko izlazili iz svojih stanova, a koje su svi zvali pi****e.
Početkom devedesetih policija ili bolje rečeno tadašnja milicija imala je dosta posla s tim malodobnim delinkventima. Također tadašnju miliciju činili su većinom osobe koje su došle iz ruralnih dijelova okoline Mostara, pa je to u rajama stvaralo i dodatni bunt.
Klinci bi razbijali stakla na trafikama i krali bombone, žvake… i sve što je bilo s prednje strane trafike, dok su se oni stariji bolje organizirali i razbijali zadnji dio trafike, koji se najčešće nalazio u mraku i krali cigarete koje su prodavali švercerima iza tadašnje Robne kuće Hit, a kojih je u to vrijeme bilo mnogo.
Također, u nedostatku utakmica i gostujućih navijača, te iste raje su se sukobile. Mala raja iz jednog kvarta organizirala bi tuči s malom rajom iz drugo kvarta. Stariji se nisu miješali. I danas pamtim kada su se između zelene i žute zgrade susreli AVG i Pirates.
I s jedne i s druge strane preko stotine maloljetnika do nekih 15-tak godina. “Frštale” su boce i kamenice i s jedne i s druge strane. Do samog direktnog sudara nije ni došlo jer bi i jedni i drugi ili se povlačili ili napadali. I dan danas se pitam kako nije bilo više povrijeđenih. Nakon dolaska tadašnje milicije svi su pobjegli na jednu odnosno na drugu stranu. Nešto djece je i uhićeno, ali i brzo pušteno.
Nakon toga dogovoreno je primirje i kao postaju svi prijatelji i jedna velika raja. Kod starijih to nije baš bio slučaj. Negdje pred sam rat kada sam i ja sa svojom rajom krenuo da izlazim na Bulevar (mjesto s mnogo kafića u blizini Starog grada op.a.) bio sam svjedok jedne veće tuče u tadašnjem Gospinom parku iza Franjevačke crkve.
Koliko me sjećanje služi potukli su se raja s Luke (Dolina Grka op.a.) i raja iz Omladinske (Chicago street op.a.). Ovim prvim u pomoć su priskočili Zealots i Hahari iz Centra 2 i onda je nastala prava makljaža. Nakon toga znam da je mnogo bilo problema i na tribinama, ali ne u toliko mjeri.
E da se vratimo tim navijačkim tribinama. Upravo sve ove skupine činile su podgrupe Red Army-ja. Na tribinama se znalo tko gdje stoji i što se smije raditi. Mi mlađi smo najčešće bili sa strane. Nekad tjerani od tih starijih, a češće pozivani da se pridružimo.
Ja sam početkom devedesetih imao već i koje gostovanje u Sarajevo, pa su me i hajmo reći,veći broj tih starijih znali, a ovi moji i cijenili, jer ipak rijedak je bio onaj tko bi s 12-13 godina krenuo vlakom za Sarajevo. Često sam pričao priče o tih par gostovanja najčešće i preuveličavajući situacije.
Ipak, najzanimljivije je bilo na tim gostovanjima susretati stariju raju i to onu iz Crne ulice. Da, dobro ste pročitali, Crne ulice. To je bio jedan mračni dio koji se nalazio između Šantićeve i Centra 2. Tu su živjeli “nezgodni i naopaki likovi”. Milicija je uvijek bila čest gost u toj ulici. Svi su se nazivali po prezimenima i bili su članovi Zealots-a.
Gostovanja nisu mogla proći bez njih, a česte sačekuše pravili su gostujućim navijačima. Sjećam se dolaska oko 600-700 navijača Sarajeva (Hordi Zla op.a.) koji su se uputili prema centru grada iz pravca željezničke stanice. Dolaskom do današnjeg Mepasa bili su zasuti svim i svačim s nekadašnjeg nikad izgrađenog sportskog centra.
Čovjek bi tada rekao da ih je napalo stotine drugih navijača, ali u stvari tu je bilo tek par likova iz te Crne ulice i Omladinske. Nakon toga “naletjela” je milicija koja je “bacače kamenja” gonjala kroz Crnu ulicu, Šanitećevu i Centar 2. Nakon toga Hordaši su pravili sr**a po gradu, ali to nekom drugom prilikom.
Ja sam inače stanovao u vojnoj zgradi u kojoj su djeca bila većinom djeca časnika tadašnje JNA čiji su očevi dolazi po prekomandi u Mostar. Ta djeca su mahom navijali za beogradske klubove. Ja sam izuzetno cijenio splitski klub, ali ponajviše zbog Torcide. U Splitu u to vrijeme stanovao mi je i veliki broj rodbine, pa je možda i to razlog mog simpatiziranja splitskog kluba.
Početak devedesetih nacionalizam je uveliko zakucao na vrata. Kao što svi dobro znamo s političkih govornica ubrzo je stigao među navijačke skupine širom tadašnje države. U Mostaru je gostovao splitski Hajduk, a ja sam poželio da budem upravo s Torcidom na tribinama.
Iz mojih izvora doznao sam da Splićani stižu u Mostar s tri autobusa i da će ih parkirati iza tadašnje Robne kuće Hit. Zanimljivo je u to vrijeme mnogi smo razmjenjivali navijačke fotografije i putem toga stvorili jedan krug prijatelja. Upravo je moj izvor bio Torcidaš s kojim sam se i osobno upoznao, a s kojima sam razmjenjivao navijačke fotografije.
Krenuo sam u susret navijačima Hajduka, a zajedno sa mnom krenuo je jedan moj susjed zagriženi Zvezdaš. Susreli smo se s Torcidašima ispred Hita i odmah sam se našao s mojim “izvorom”. Tada su prišli stariji pripadnici Torcide i tražili informacije o nama dvojici. Na pitanje za mog susjeda je l’ i on “naš”, ovaj je počeo mucati i izvlačiti se da on baš i ne prati nogomet. Na sreću ubrzo smo svi u korteu krenuli prema stadionu i ušli na istočnu tribinu, tadašnje stajanje.
U to vrijeme nije milicija nikoga razdvajala već su i jedni i drugi navijači zajedno stajali. Kada su Splićani upalili 2-3 baklje milicija je krenula na njih. Sjećam se i danas da su jednog udarali po glavi pendrecima, a ovaj ni tada nije ispuštao baklju iz ruke.
U tom trenutku i navijači Veleža su krenuli zajedno s milicijom da se obračunaju sa Splićanima. Tada je nastao opći metež, koji je trajao gotovo cijelo poluvrijeme. Rezultat i ne pamtim, ali sva dešavanja na tribini dobro sam upamtio.
Nastavit će se…
Prethodni članci:
– (FOTO) Istrgano iz povijesti: Navijački vremeplov 80, 90, 2000. godina
– Kako su osamdesetih i početkom devedesetih ‘disali’ mostarski kvartovi
