Jeadn naš sugrađanin nam se javio u redakciju portala s pričom koja spada pod rubriku vjerovali ili ne, Njegovu priču prenosimo u cijelosti:
Dragi moji ovo moram podijeliti s vama i s vašim čitateljima. Doživio sam pravu avanturu koje ću se sjećati cijeli život, a vjerovali ili ne to nisam ništa platio, a istovremeno sam od svoga stana otiišao samo nekoliko kilometara. Krenuo sam rano jutros na posao i iz ulice Stjepana Radića sam se uključio na glavnu gradsku prometnicu koja vodi do vrha Avenije. Nisam prošao ni pedestak metara kada opazih da na mojoj prometnoj traci stoji automobil s upaljena sva četri. Otišo čovjek u pekaru šta ga briga što je blokirao promet, i što ja žurim na posao. Brzo sam u stilu Nikija Laude krenuo u pretjecanje i samo zahvaljujući brzini i refleksima izbjegao sam direktan sudar. Prava je sreća da su semafori bili otvoreni pa sam brzinom munje stigao do vrha Avenije. Ušao sam u kružni tok i tu me dočeka prometnica ravna onim na brdskim utrkama. Uspješno sam zaobišao sve te rupe i krenuo prema Rudniku. I ta ulica je izrovana i prekopana i vožnja tim pravcom sliči na put kroz dimnu zavjesu. Nekako se probijem do Konzuma i nastavim prema štreci. I ta dionica sliči na scene iz filma Tko to tamo peva, samo što ovdje niko ne pjeva, čak mi CD od silnih truckanja iskočio iz ležišta.
Kada sam ugledao kružni tok osjećao sam se ko da sam platu dobio. I kad sam se domogao asfalta zvoni mi mobitel. Šef me zove i kaže ajde molim te otiđi do Španjolskog trga preuzmi neku pošuljku. Okrnem se ko veltilator preko kružnog, te kao Vino Diesel iz Brzi i žestoki krenem prema novom mostu. Skrenem desno i opet me eto na vrhu Avenije. I kada sam kontao da je najgore prošlo u susret mi ide golf 2 koji je u pogrešnoj traci. Jednva smo izbjegli udes. Izašo čovjek iz auta i plačnim glasom se prvada da je zalutao na ulicama rodnog grada. Nije jadan navikao na toliko kružnih koji se i ne vide od silne prašine. Mahnem mu rukom da je sve ok, nabacim naočale i ko Tom Cruise nastavim dalje. Opet sam u onoj jednoj traci koja vodi prema Mepasu. Gužva na toj dionici ko nekad na onoj pijaci u Berkovićima. Sačuvao sam hladnokrvnost i dočepao se kružnog te krenuo kroz Centar 2. Stigoh nekako prelako do Ledare i kada sam krenuo prema Španjolskom pored pošte pred mene izleti kamion sa asfaltom koji sam izbjegao manirom iskusnog akcijskog junaka. Stigoh i na taj Španjolski pa sam stao tamo gdje stoji bus da preuzmem pošiljku. Nisam ni stao izleti od nekuda policajac mašući rukama kao da sam pobio pola grada. Nisam platio kaznu, ali bi volio da sam platio samo da ga ne slušam. Drži mi predavanje o sigurnosti u prometu, a ja u 15 minuta prošao toliko toga da se film o tome mogao snimiti.
Javio sam šefu da sam uzeo pošiljku i da idem u firmu. On me zamoli da odem do Cima kaže tamo u pekari najbolje lepinje. Okrenem opet preko Avenije i onde kod mliječnog izleti mi nekakav dostavljač. Naglo sam zakočio i umal ne upadoh u onu rupu. Da sam upao sumnjam da bi me Veli Jože lako izvukao iz te rupetine. I tu sam ostao pri pameti i dočepam se konačno one fino asfaltirane ulice koja od Mostarke vodi prema dvorani. Bez ikavih problema dođem do kružnog kada ne mogu dalje prema Cimu. Stoji čovjek u žutom prsluku i kaže dalje možete samo čamcem. Ko bi šefu na oči bez lepinja, pa ostavim svoj bolid i pređem u čamac. Baš sam se cool osjećao u tom čamcu ko na Raftingu gore kod Konjica. Kupio sam lepinje i krenuo natrag. Kada sam se dočepao firme i parkirao na parking vjerovali ili ne auto mi je bio bijel ko da je na njega pala sva ona kiša iz Sahare koju su danima najavljivali. Nisam Max ali jesam pobjesnio nakon svega.
Otišo sam do šefa predao mu pošiljku i lepinje. Kada sam skontao da ću istim putem morati nazad kući oblio me hladan znoj. Sreća zalit će bar onu cestu prema Rudniku pa ću se osjećati kao u Amfibiji.
HERCEGOVINA.in
