Izašla Mostarka vani, sunce prži, a ona utegnuta u mini suknju k’o da ide na crveni tepih u Cannesu, a ne do radnje po štrucu kruva. Nokti su joj k’o u vještice, onaj „špic“ stil – taman da može i maslinu iz tegle izvadit ili nekom oko iskopat ako je krivo pogleda. Usput naleti na prijateljicu i normala zaboravila na radnju i gdje će drugo nego na kavu.
„Moja ti“, započinje ona, miješajući onaj makijato k’o da miješa puru, „jesi li čula za onu malu iz ulice što se lakta svuda?
Ma ta će ona, moja ti. Našla vezu za posao, kažu upala u elektroprivredu, a u glavi joj toliki propuh da joj kosa vijori i kad nema vjetra. Ta nisam mahnita, pa znam je iz škole, jedva je znala nabrojat tri rijeke, a sad ko ona pametna i uspješna.“
Njezina prijateljica klima glavom, a kosa joj se ne pomjera od tri kile laka.
„Ma pusti je, bona ne bila“, odgovara, „ona ti je prava sponzoruša. Gledaj joj auta, to se ne kupuje od plate, to se dobiva na širenje noga, majke mi moje! A sve se nešto krije, k’o fol ona fina, ne izlazi iz kafeza, a čim padne mrak, nema je đe nema.“
„Eno je, ide“, šapne prva i naglo promijeni ton. „Gledaj joj hoda, glava joj k’o Rondo, samo se vrti u krug i traži koga će ošacovati. Vidi joj štikli, pa to je sedamnaestka! Što kažu, ko nema u glavi, ima u nogama. A i te noge joj izlaze direktno iz guzice, duge k’o put do Neuma preko Svitave.“
„Kuku, kuku“, uzdahne prva, „što se narod pokvario. Mi ovdje pričamo uz kavu, a ona tamo hoda k’o da je cijeli Mostar njen. Ali eto, moja ti taki nam grah pao.
I tako naša junakinjene ode ni u radnju, ni kruva kupila nije. U Mostaru se može ostat bez svega, ali bez “moja ti” i dobre porcije trača – nikako.
HERCEGOVINA.in
