Vjekovima je hladna i hirovita Neretva ogledalo hrabrosti momaka sa mostarskog kamena.
Tradicionalni skokovi sa Starog mosta oduvijek su bili više od sportskog nadmetanja – oni su živuća povijest, puls grada i ispit zrelosti za svakog mladića koji je odrastao podno kamenog luka.
Ipak, dok se eho aplauza i navijanja sa tisućama posjetitelja i dalje prolama Starim gradom, ispod tog blještavila skriva se tiha, ali bolna istina koja već godinama brine kroničare ovog grada: rođenih Mostaraca na skakaonici je sve manje.
Slika i prilika te realnosti oslikala se na jučerašnjim skokovima. U elitnoj i najatraktivnijoj disciplini – skokovima na glavu – čast domaće škole i grada branila su tek dva imena: Ivan Golemac i Ahmet Stupac.
To što su se jučer samo njih dvojica odvažila poletjeti s mostarskog luka na glavu, alarm je koji zvoni jače od svakog sudijskog zvižduka.
Čuveni skok, “mostarska lasta”, koji predstavlja apsolutni simbol ove manifestacije, eleganciju u letu i tradiciju koju su desetljećima klesale legende poput Emira Balića, gubi svoje mostarske autore.
Dok su nekada stotine lokalnih momaka vrebale priliku da se upišu u povijest “laste”, danas mlađe generacije Mostaraca sve rjeđe biraju ovaj opasan put. Strah od povreda, nedostatak organizovane obuke za mlade skakače ili jednostavno promjena načina života i interesovanja, polako gase onaj izvorni, mostarski prkos koji se mjerio sekundama leta iznad Neretve.
Mostar pamti vremena kada je konkurencija među domaćim momcima bila toliko surova da su o pobjedniku odlučivale nijanse, a Stari most je bio tvornica heroja. To je bilo doba kada je Mate Zelenika sa svojih nevjerojatnih 12 pobjeda bio apsolutni kralj skokova na noge. Tu su bila i braća Fink Jadranko i Goran.
U disciplini na glavu, Emir Balić je sa 13 titula postavio standarde koje je u modernoj povijesti uspio dostići tek Lorens Listo, zaključavši svoju dominaciju sa trinaestom pobjedom prije nego što je otišao u skakačku mirovinu.
Pamti grad i vrsne elegancije Benaida Kalajdžića, ali i sportska rivalstva koja su disala za vratom šampionima. Legendarna braća Dragan i Marko Zovko bili su sinonim za strah i trepet na skakaonici, momci koje je i sam Balić izdvajao kao svoju najopasniju predratnu konkurenciju.
Svaki njihov skok bio je praznik za oči, baš kao i nastupi neustrašivih majstora poput Vlade Cvitanovića, Blaža “Gage” Glavovića i Huse Mušeljića “Komesara”. Ti su ljudi disali s mostom i za most.
Tu je bio i jučerašnji član žirija Haris Džemat jedan od najvećih poslijeratnih legendi i simbola skokova sa Starog mosta. On je direktni nasljednik slavne mostarske škole skokova, dominirajući natjecanjima tijekom 2000-ih godina.
Kada se danas pogledaju startne liste, jasno je da manifestaciju i njen međunarodni ugled na svojim plećima drže gosti. Najveći broj vrhunskih skakača na glavu stiže iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine, te iz susjednih zemalja – Srbije i Crne Gore.
Momci iz Kragujevca, Užica, Podgorice ili Kolašina danas su ti koji s ponosom i vrhunskim umijećem izvode skokove, spašavajući manifestaciju i održavajući visok nivo natjecanja na radost brojne publike.
Zahvaljujući regionalnim “ikarima” i neumornim gostima, tradicija Starog mosta neće nestati. Ali, Mostar se mora zapitati šta gubi ako ostane bez svojih skakača.
Jer, koliko god let svakog gosta bio veličanstven, Stari most najljepše zvuči kada aplaudira djetetu koje je prohodalo na njegovim stepenicama i koje, poput Ivana i Ahmeta, u letu ne nosi samo želju za pobjedom, već čitav identitet grada na Neretvi.
