Danas ću obuhvatiti jednu zanimljivu temu barem u navijačkom svijetu. Riječ je o pirotehnici koja se koristi i dana danas na tribinama. Riječ je o bakljama, dimnim kutijama, petardama… Grad Mostar prije rata važio je kao jedan veliki “logor” tadašnje Jugoslavije.
U moje doba nalazile su se dvije velike vojarne, te niz manjih vojarni u samom gradu. Dvije velike vojarne su bile Sjeverni i Južni logor, dok su manje bile na Konaku i u Centru 2. Nekad davno bio je i zapadna vojarna na mjestu današnjeg Sveučilišta Mostar. U Rodoču je i bila Vojna gimnazija, tako da je Mostar bio jedan od gradova sa najvećim brojem vojnika.
Upravo zbog toga nije bilo problem doći do dimnih kutija koje su vojnici koristili prilikom vježbi. Sjećam se i danas da bi se u Sjevernom logoru organizirao jednom godišnje kros. Djeca iz škola su trčala po poligonu tog istog Sjevernog logora, a dobar dio nas bi umjesto trčanja “šnjuhali” po rovovima i nekakvim razrušenim kućicama o potrazi za dimnim kutijama koje bi mogli iskoristiti.
Dosta često bi nalazili, te neiskorištene dimne kutije u žutoj boji, a tek bi oni sretnici pronašli i koju u ljubičastoj boji. Iste su se morala paliti cigaretama i kad “planu” onda bi se bacale pod noge da se vatra ugasi i nakon toga krene specifični žuti dim. Te dimne bile su čest “rekvizit” na tadašnjim tribinama.
Tek negdje pred sam rat imali su prigodu nabaviti i dimne koje smo nazivali “Talijanke”. One su bile baš napravljene za navijače i držale su se u ruci za razliku od ovih vojnih dimnih kutija koje su morale biti na zemlji jer bi se inače opržili. Već sam u ranijim tekstovima pisao “kako smo dolazili” do tih novih dimnih koje su se palile pred sam rat po Mostaru.
Baklje su ipak bile nešto sasvim drugo. Teško su se mogle nabaviti pa su se rijetko palile u Mostaru. Znam pred sam rat da su donesene 2-3 baklje iz mislim Dubrovnika i da su mnogi “muhajem” išli na tu utakmicu (ne sjećam se o kojoj je utakmici riječ op.a.), da bi vidjeli te baklje. Lokalna milicija kada bi vidjela upaljenu baklju to bi bilo gore nego da si u to vrijeme bacio “kašikaru”. Nemilice bi tukla pa bilo da se radi o domaćim ili gostujućim navijačima.
Godine 1991. u Mostaru se snimala serija i film o Aleksi Šantiću. Snimalo se najviše u staroj gradskoj jezgri, a na snimanju je sudjelovao i veliki broj statista. Tijekom snimanja koristio se “nekakav bijeli prah” koji bi u dodiru s vatrom stvarao veliku dimnu zavjesu. Upravo taj prah bio je početkom devedesetih sastavni dio navijačkog folklora na tribinama.
Također, u to vrijeme “otkrila” se šema nekakvog sivog praha koji je također u dodiru s vatrom znao dobro bljesnuti, a navodno je isti također korišten u specijalnim efektima pojedinih filmova. Raja se znala uputiti u neke stare utvrde poviše Gnojnica u potrazi za tim prahom koji se često koristio na tribinama tijekom noćnih utakmica.
Baš u to vrijeme, mislim da se na istom mjestu kao i sivi prah pronašlo dosta kaciga iz 2. Svjetskog rata. Iste su sličile ili bili vjerna kopija šljemovima koje su nosile njemačke postrojbe u 2. Svjetskom ratu. Upravo su se u to vrijeme pojedinci na utakmicama pojavljivali s takvim “šljemovima” na glavi.
Ne mogu, a da se ne prisjetim još jedne stvari koja je u to vrijeme pravila dim. Loptice za stoni tenis, izmrvljene i ubačene u foliju od cigareta ili čokolade. Kada se samo sjetimo koliko smo to puta ubacili u ulaz ili u lift.. Neki mlađi klinci su i to čak na utakmici palili, ali to i nije imalo neki veći učinak.
Nastavit će se…
Prethodni članci:
– (FOTO) Istrgano iz povijesti: Navijački vremeplov 80, 90, 2000. godina
– Kako su osamdesetih i početkom devedesetih ‘disali’ mostarski kvartovi
– Mostar: O borbi kvartova i uličnih ratova…
– Da nastavimo priču o mostarskim navijačima…
– Turnir mostarskih mahala, ili kako su se pronalazili nogometni talenti u Mostaru
– Nešto ‘malo’ o Greti, Eni, Coletu, Dobrili… i svim onim ‘divnim’ zabavnim salonima osamdesetih i devedesetih godina
