Jedna od najuspješnijih Mostarki, odvjetnica Nada Dalipagić, koja je u ulozi sudinice provela 23 godine, uvijek je bila dijelom velikih predmeta. Njen odnos prema poslu i sve što je postigla motivirali su i njene kćerke Danijelu i Jelenu da krenu majčinim stopama
Ako biste danas Mostarce pitali ko je sugrađanka koju bi rado vidjeli na čelu svog grada, odgovor bi kod većine upitanih, bez razmišljanja, glasio: “Nada Dalipagić.” Odvjetnica s velikim iskustvom slovi za jednu od najuspješnijih građanki Mostara. Danas, kada iza sebe ima na tisuće predmeta, posvećena je unucima koji su joj promijenili život, a neizbježni su i savjeti za kćerke Jelenu i Danijelu, koje su krenule majčinim stopama.
Nakon uspješnog studija prava, Jelena je postala odvjetnica i radi u uredu s Nadom, dok je Danijela nakon bogatog iskustva u tužiteljstvu uspješna sudinica Županijskoga suda u Mostaru. Od majke su, priznaju, naučile mnogo. Ne samo o pravu, već generalno o životu. Uspjeh kćerki Nada smatra i svojim, a Jelena ističe da je mama zaslužna što ona danas vjeruje u sebe i što, prije svega, cijeni sebe, a time i druge ljude. Iz navedenog je, dodaje, proizašao i način ophođenja prema svima njima.
I Jelena i Danijela znaju da poštuju, da pomažu ili da pokažu emocije, ali istovremeno i da se ne osvrću na nevažne stvari ili na zlonamjernike, ponekad i željne konflikta.
Rad bez propusta
Karijera Nade Dalipagić traje više od četiri desetljeća. Iako je u mladosti imala želju studirati književnost, na koncu je presudio očev savjet: on ju je nagovarao da upiše nešto što će joj dati više mogućnosti za rad i uz to garantirati i zanimljive kontakte s drugima. Tako je odluka pala i Nada se nikad nije pokajala zbog konačnog izbora profesije. Pravo je, kaže, njena strast i način življenja.
– Radila sam 23 godine kao sudac. U odvjetništvu sam već 16 godina i važno je reći da i danas radim s istim zadovoljstvom i radošću kao i na početku karijere. To jasno govori da nisam pogriješila prilikom odabira. Sve navedeno svakako me čini zadovoljnom i kompletnom osobom – govori Nada, kojoj ni danas kada je u zrelim godinama ne nedostaje motiva. Svaki novi predmet i svaki novi dan predstavljaju novu borbu i izazov zahtijevajući ogromnu odgovornost.
I odvjetnički posao, kao i sudijski, ima svoju specifičnu težinu.
– Riječ je o dva izuzetno odgovorna poziva koja zahtijevaju posebnu posvećenost i najvažnije – maksimalnu odgovornost i stručnost. Nije lako donositi presude i odlučivati o ljudskim sudbinama. Odvjetništvo je također veoma kompleksno. Zahtijeva ne samo krajnju stručnost, već i osjećaj pravičnosti, humanosti, te veliku ljubav prema ljudima uopće, ali i izraženu komunikativnost. Svaka stranka koja vam ukaže povjerenje očekuje maksimalno zalaganje, a ja se tako i odnosim prema svima njima, odnosno, prema svakom predmetu. Izuzetno sam posvećena predmetima u oblasti krivice, jer oni nude beskrajnu mogućnost kreativnosti. Kada vam stranka u kaznenom predmetu ukaže povjerenje, ona tako u vaše ruke stavlja i svoj i život svoje porodice. Tu ne smije biti propusta ili nonšalantnog odnosa prema situaciji.
Nada je tijekom karijere sudije sudila u najtežim predmetima i donosila presude za ratne zločine i ubojstva. Kasnije je i kao braniteljica bila dijelom velikih predmeta za koje se javnost interesirala.
– Nikad se nisam uspjela dovoljno emotivno distancirati kada je riječ o nasilju u porodici, posebno o nasilju nad djecom. Kako je ova vrsta nasilja u ekspanziji, takvi događaji ili predmeti uvijek teško padaju, pa o njima i duže razmišljam. To ujedno smatram i najvećom nepravdom koja može zadesiti bilo kojeg čovjeka, posebno djecu – priča Nada.
Odluka kćerki Danijele i Jelene da krenu njenim stopama, priznaje, obradovala ju je. Ipak, na njihov izbor nije utjecala, niti je to željela. Vjeruje da su i jedna i druga odluku donijele prateći godinama majčin rad, te radujući se zajedno s njom i ocem svim Nadinim životnim i poslovnim uspjesima.
– Danas često razgovaramo o određenim pravnim rješenjima i situacijama. Ponekad se i ne slažemo, ali se međusobno beskrajno uvažavamo. To me čini sretnom. Smatram da smo suprug Saša i ja odgojili vrijedne članove društva i to nas čini istinski ponosnima. Rad u uredu s Jelenom daje mi energiju i motiv. Njezina upornost, izuzetno poznavanje prava, te izražena osjećanja pravičnosti dodatno motiviraju i pokreću. Naš mali tim kompletnim čine Goran i Anja, usrećujući i Jelenu i mene. Danijelina odluka da ide u tužitelje, a zatim u suce, njezin je osobni izbor. Cijenim to i poštujem – kaže Nada.
Po uzoru na majku
Jelena napominje da majka i ona 24 sata dnevno žive sa strankama i njihovim predmetima. Nemoguće je, kaže, tražiti rješenja i nastojati razumjeti stranke samo u vremenu od 8 do 16 sati, a zatim sve to zaboraviti i misliti o nečemu trećem.
– S njihovim sudbinama noću liježemo i jutrom se budimo. U svemu je potrebna mjera, tako da se i razgovori o predmetima s mamom uglavnom svode na informiranje, napomene i kraće dogovore – podsjeća Jelena.
Priznaje da je u vremenu kada je trebalo birati buduću profesiju vagala. Jedna od opcija bila je i medicina, ali je u pet do dvanaest izbor, ipak, pao na pravo.
– Nada je tada bila sudinica, a sestra Danijela studentica na Pravnom fakultetu. Cijelo vrijeme studija radila sam u medijima. Bilo je teško zaključiti to životno poglavlje. Na kraju sam odlučila biti odvjetnica i do danas se nisam pokajala. Od prvog dana kada sam sjela u naš ured nisam razmišljala o nekom drugom zanimanju ili promjeni radnog mjesta – nastavlja Jelena, koja o svojoj djeci nastoji brinuti i odgajati ih na način kako je to nekad radila njena majka s Danijelom i njom. Priznaje da je ponekad i teško, jer je danas neko drugo vrijeme u odnosu na ono kada je ona bila dijete.
– Ipak, temelj mog odgoja i današnjeg odgoja moje djece je isti. Podižemo ih pružanjem bezuslovne ljubavi i nastojanjem da im se malo toga nameće. Trudim se dati im najbolju sebe i nadam se da odgoj po uzoru neće izostati. Upravo to je radila i moja majka. Dok sam odrastala, smatrala sam da sve što radi radi bez greške. Na taj način stekla sam osnov koji sam kasnije nadogradila svojim karakteristikama i specifičnostima – kaže nam Jelena Dalipagić-Crnjac.
Tajna uspjeha
Ljubav prema pravu i strast s kojom je od početka radila posao u sudnici i advokatskom uredu spriječili su Nadu Dalipagić da za razliku od brojnih kolega zakorači u politiku. Imala je brojne ponude i pozive, ali je svaki put na svoje i zadovoljstvo porodice odgovor bio negativan.
– Nikada nije bilo dileme, bez obzira na primamljive ponude, ne samo iz politike, već i iz diplomacije ili oblasti kulture i obrazovanja. Pravo je moj život. Ovaj posao radim s beskrajnom energijom i strašću, i to me u cijelosti ispunjava. Ne znam koji bi mi drugi posao predstavljao takvu radost. To ne znači da ne cijenim trud drugih žena koje su zakoračile u politiku i bave se tim, također teškim i vrijednim poslom, posebice ako su angažirane u oblasti zaštite žena, djece ili porodice uopće. Tajna uspjeha je i sretan spoj s porodicom koja mi je ispred svega. Tu sam nalazila i utočište i potporu. Porodica je, ustvari, oduvijek predstavljala pokretačku snagu i emociju u najljepšem smislu te riječi. Nadam se dobrom zdravlju – umnom i fizičkom, kako bih dugo još mogla raditi ovaj posao.
Poslovne obaveze, česta putovanja i sve ono što sa sobom nosi sudijski ili odvjetnički poziv učinili su da i Nada kao i većina kolega ima veoma malo slobodnog vremena. Ono dragocjeno danas je rezervirano za unuke i supruga, a često stigne otići i u pozorište, koje je također njena velika ljubav. U 2017. i 2018. Nada je bila predsjednica žirija publike na poznatom festivalu komedije Mostarska liska u Narodnom pozorištu Mostar.
– Izuzetno cijenim kulturne radnike. Zajedno s prijateljicama često posjećujem izložbe i promocije knjiga, te sam, naravno, redovna i u kazalištu. Na taj način činim odmak od teškog i odgovornog posla. Također, zadovoljstvo mi je na svoj način odati priznanje kulturnim radnicima za njihov rad i iznimno predstavljanje našeg divnog grada. Raduju me i porodična druženja u kojim suprug i ja uživamo s našim Nadanom, Mihaelom i Domagojem. Oni su postali centar našeg svijeta i u naše živote unijeli beskrajnu radost – kaže na kraju Nada Dalipagić.
