Pojam video igrica za mene seže još od sredine osamdesetih godina. Gotovo cijeli prijeratni period uživao sam igrati video igrice. Danas iskreno igrice su mi na “vrh glave” i rijetko posegnem za njima iako su mi danas na dohvat ruke.
Prije to baš i nije bilo lako. Prve igrice (fliperi i slično op.a.) sam susreo u Dobrile. Dobrila je bio salon zabave koji se nalazio na prostoru današnjeg hotela Ero. Dobrilu su držale romske obitelji, a Dobrila im je valjda bila majka koja je rukovodila sa svim tim. Jedan od njenih sinova koliko se sjećam zvao se Cole i “išao” je u osnovnu školu u Šantićevoj ulici.
Cole je bio dječak “klempavih” ušiju i sa stalnim “curenjem” tekućina iz nosa. Išao je u školu, a djeca u istoj su gledali uvijek da ga izbjegavaju, jer je uvijek “žicao” novac, a znao je biti i nasilan. Iako je druge maltretirao, mene je ipak respektirao, jer sam valjda bio stariji, a i znao bi ga često “mršnut”. Cole je uvijek znao na koga će udariti i po tom pitanju može se tvrditi da je bio izuzetno pametan.
Kako smo se mi motali često tom ulicom i često boravili u “Dobrili” znao nas je “počastiti” besplatnim žetonima za flipere i nekakve tadašnje video igrice što je nama odgovaralo. Ipak, Dobrila se brzo i zatvorila jer su krenuli radovi na izgradnji hotela Ero, a mi smo preselili na tzv. cirkus koji bi se povremeno pojavljivao iza Robne kuće Hit.
Uz igranje popularne igrice “kraljica”, tu sam se nagledao svega i svačega. Na sudaranju se često švercalo žetonima i uvijek se gledalo kako za male pare ili još bolje besplatno što više zabavi na tom cirkusu.
Putem prema cirkusu često bi prolazili pješčanim putem na kojem se sada nalazi zgrada Vlade, a baš tu negdje u kartonskoj kućici živjeli su preko ljeta Eno i njegova majka Greta.
Oni su nam uvijek bili zanimljivi, a Eno je često bivao i po cirkusu gdje je barem smo mi tada tako mislili radio na sudaranju. Da li je radio ili “gluhario” i danas mi je ostala nepoznanica. Greta je uvijek znala vikati, a mi bi uvijek pretrčali prema cirkusu ne bi li izbjegli kakvu sramotu, jer se Greta baš i nije libila štošta da dobaci pa čak i nama djeci. Normalno ne uvijek, već u trenutcima kada bi je očito njen sin izbacivao iz takta.
Početkom devedesetih naša stalna baza okupljanja bio je bokserski klub koji se nalazi na mjestu današnje benzinske pumpe “Centrum” u Centru 2. Tu su neki SPLIĆANI iznajmili prostor i ubacili flipere, video igrice i bilijar. Ako i nismo imali para za žetone znali smo “Bradu” koji je radio tu česti “žicati” koji žeton. Meni najpopularnija je bila igrica karate. Bio je tu i jedan poker aparat (crvena crna, ne manja veća 🙂 op.a.), pa smo se i na to polako “navlačili”.
Ako bi nam bilo dosadno znali bi otići i do bazene gdje je također bilo “ubačeno” par flipera i bilijara ili kod VI. osnovne škole u Orsu. Uglavnom i tada se znalo tko gdje smije ući. Nisi baš smio ući u svaki salon zabave u Mostaru. Svaka raja je imala svoje mjesto gdje se okupljala u to vrijeme, a to su najčešće bivali saloni zabave koji su krajem osamdesetih i početkom devedesetih nicali kao gljive poslije kiše.
Kao što su nicali saloni zabave u to vrijeme u Mostaru su nicale i videoteke. Pojavom video rekordera rasla je i potražnja za video kazetama, ali o tome neki drugi put…
Nastavit će se…
Prethodni članci:
– (FOTO) Istrgano iz povijesti: Navijački vremeplov 80, 90, 2000. godina
– Kako su osamdesetih i početkom devedesetih ‘disali’ mostarski kvartovi
– Mostar: O borbi kvartova i uličnih ratova…
– Da nastavimo priču o mostarskim navijačima…
– Turnir mostarskih mahala, ili kako su se pronalazili nogometni talenti u Mostaru
