Život nije samo imati dobre karte, već i dobro odigrati čak i kad su loše! Izreka koja se “povezuje sa američkim književnikom Jackom Londonom i te kako može da se poistovjeti sa životom nogometaša Dejana Damjanovića!
Napadača koji je hodajuća legenda južnokorejskog nogometa i koji je u svakom smislu rekorder te zemlje, a koji je svojevremeno golovima protiv Manchester Uniteda i Reala iz Madrida skrenuo pažnju svjetskih medija.
Popularni Boske (38) je nogometaš kog život definitivno nije mazio! Izbjegao je iz Mostara pod naletima rata, u Srbiji je živio život izbjeglice i podstanara, a nakon jedne partije malog nogometa otišao je u Južnoj Koreji gdje je postao najbolji stranac u povijesti natjecanja. Kako je sam rekao – čovjek nekada mora i da ima sreće!
Igrajući za Seul dobio je od Marcello Lippi-ja nadimak “azijski Ibrahimović“, Englezima je svojevremeno spakirao dva komada, Alex Ferguson je htio da ga dovede na Old Traford, dok je u jednom trenutku bio i “najbolji jaran“ sa predsjednikom Reala Florentinom Perezom.
Sada je na pragu potpisa za Daegu iz Koreje, tako da i sa 38 godina ne planira da „okači kopačke o klin“. O svojoj bogatoj karijeri u Aziji, kao i vremenu provedenom u Srbiji, Damjanović je pričao u intervjuu za Telegraf.
Objasnio je i kako je uzdrmao Koreju transferom u rangu toga da je iz Zvezde prešao direktno u Partizan ili obrnuto.
Nedavno je stigao u Beograd da odmori nakon isteka ugovora sa Suvonom, ljutim rivalom Seula čija je legenda postao.
– Trenutno odmaram. Istekao mi je ugovor sa Suvonom, nešto će u međuvremenu da iskrsne. Dugo sam bio tamo, trenutno ne forsiram ništa. U godinama sam gdje i ne moram nešto previše da jurcam. Ja bih da igram još godinu dana. Spreman sam. Ako ne, onda je možda vrijeme i za tu mirovinu koja je neminovno blizu. Volio bih da u Južnoj Koreji završim karijeru. Najbolji period karijere sam proveo tamo. Toliko dobrih rezultata, rekorda, lijepih trenutaka, tako bih volio da završim tamo ako je moguće. Ali, ponavljam, neću da forsiram. Imam mjesec dana odmora, te imam vremena da sačekam i razmislim.
Već na početku razgovora sa Damjanovićem, u njegovim očima se video žal što kraj karijere neće dočekati u Seulu.
– To je bila moja želja, to sam planirao i poslije Kine. Izričit sam bio da se vratim u Seul i ispunila mi se želja. Imao sam dvije godine ugovora i mislio sam da ću tu završiti karijeru. Ali, eto. Nije mi se dalo. Neki splet okolnosti, promjena trenera, sve je neplanski bilo. Morao sam da odem iz Seula, ugovor mi je istekao. I moram da priznam da će vrlo teško završiti u klubu koji mi je pružio sve, kom sam ja dao sve. Zbog tog kluba sam proglašen legendom Koreje i cijele Azije. Baš mi je krivo što neću imati oproštaj kakav sam zaslužio.
Kralj pozajmica – 150 mečeva u nižim ligama, krpio se za gorivo, dijelio premiju od 50 eura, igrao sa Đonijem Mijailovićem u Sremčici
S obzirom na to da je još aktivan igrač – skratili smo priču o mirovini! Došlo je vrijeme da nam Damjanović objasni kako je za 20 i kusur godina u nogometu uspio da postane legenda.
– U Sinđeliću sam prošao školu nogometa i sa nekih 16, 17 godina sam bio priključen prvom timu. Mi omladinci nismo igrali profesionalnu, već tu neku prvu omladinsku ligu koliko se sjećam. Na polusezoni smo bili prvi ili drugi sa Zvezdom II, a ja sam dao negdje oko 40 golova. Jeste da liga nije bila profesionalna, ali ipak dati 40 golova nije mala stvar – prisjetio se svog početka Damjanović:
– I tako sam ja završio u prvom timu Sinđelića u srpskoj ligi. Uz dužno poštovanje sadašnjih klubova, neću ni da poredim nogomet tada i sada. Samo da treniraš bila ti je čast. Sjećam se špica Ivšića, bio već na zalasku karijere. Takvog špica Srbija sad nema. Bio je jak, šutirao glavom kao nogom. Čudo! Ja sam kao njemu bio zamjena, a s druge strane sretan sam da treniram s njim. Jednom sam mu, kao u šali, dobacio: “Ivša, da mi daš devetku“? A onda me je istjerao iz svlačionice, umalo da me prebije. Ljutnja? Ma kakva ljutnja. Kažeš izvini i hvala i opet ideš za njim. Gdje god on tu i ja.
– Igrao sam šest mjeseci, odnosno pokušavao da pomognem ekipi. Tu su oni mene vidjeli kao budućnost, ali me posle šest mjeseci prodaše u Železnik. Ja nisam ni znao, samo su mi rekli da idem tamo. A Železnik Prva liga, ekspanzija… Aca Bulić imao viziju i dobru ideju. I tako sam ja sa nepunih 18 otišao da probam da se borim za šansu u Prvoj ligi. Tada su u timu bili Bobi Popović, Saša Marković se vratio iz Stuttgarta, Majstorović iz Bosne je tada bio tu. Čudo špic! Znao sam ja da tu moram da čekam red ma koliko su mi ljudi govorili da sam dobar.
– Jesu to sve bile pozajmice u to vrijeme, ali nisam se bunio. Gdje god je trebao špic, ja sam išao da zakrpim tamo. Svi treneri su mene htjeli. Sremčica u trećoj ligi, ja najbolji strijelac i igrač ekipe. Nikola Džoni Mijailović i Branimir Subašić su tada bili sa mnom u Sremčici. Bili smo prvi, ubijali.
Iz Dejanovih riječi definitivno mogu da se izvuku i te kako jake pouke. Pogotovo za mlade nogometaše koji u današnjem nogometu bježe od pozajmica, za razliku od njega koji je iste objeručke prihvaćao.
– Sad je lako “soliti pamet“ sa 38 godina, ali meni tada pozajmica nije predstavljala problem. Ja sam htio samo da igram. Ja ne mogu da razumijem djecu koja sjede na klupi samo da bi imali ugovor. Možda će oni bolje proći nego ja što sam prošao, ali to je moje mišljenje. Ti sa 18, 19, 20 godina treba da igraš, da imaš konstantno 90 minuta utakmice da bi se tvoj organizam razvio, da bi dobio kapacitet u nogama, plućima, glavi, fizici… Onda je tu i iskustvo koje dobivaš. Neko će te prebiti, nekog ćeš i ti udariti, pa će te neko iznervirati. To je sve iskustvo koje možeš da stekneš samo kroz utakmice, nikako drugačije.
– Ja sam te pozajmice olako prihvaćao. Moguće da nisam nešto puno ni razmišljao. Samo sam htio da igram fnogomet. Ideš u Lučane, u Srem, Dorćol, Radnički Novi Beograd – ma sve može! Ništa nije bio problem, samo da igram. A igrao sam stalno, i to dobro. Pritom se nisam imao povreda. Para, s druge strane, nikad nije bilo. Krpi se za gorivo, neku premiju ako dobiješ počastiš društvo, dijelili smo bukvalno 50 eura. Sad su mi neki od tih drugara i kumovi. Ali je činjenica da do neke 24, 25 godine nije bilo nikakvih para. Uvijek neka borba. Te kupiš golfa, te ga prodaš jer nemaš dinara.
– Tek kad sam došao u Radnički, kada je Aca Bulić napravio ekipicu i ušli iz Druge u Prvu ligu – tu je već bilo malo ozbiljnije. Bilo je i para. Odlaskom u Bežaniju je onda krenulo stvarno ozbiljnije. A do 24. godine je bila šala i zabava i uživanje s drugarima. Možda nisam tako trebao da gledam, ali sam ja na kraju imao nekih 150 odigranih utakmica što ne može da ti zamijeni nijedan ugovor i nijedan trening.
Dolazak u Bežaniju, pozajmica u Saudijskoj Arabiji: Noću trenirali, danju išli na plažu!
Prisetio se Damjanović i kako je završio u Bežaniji koja je tada imala sjajnu ekipu i igrala ozbiljno dobar nogomet.
– Aca Bulić je imao dobar odnos sa pokojnim Mijatovićem i kad se pravila ekipa njih dvojica su se dogovorili na neki svoj način. Nisam ja nešto puno ni pitao, mene je trener Bežanije htio. Tamo je bilo super. Bila je dobra ekipa, jurila se Super liga. Žarko Lazetić, Antonio Rukavina, Mario Đurovski, Vanić, Milošević, Srđa Knežević, Milovan Milović, Borko Veselinović, golman Božović. Ozbiljna ekipa za taj rang, pritom smo i legli jedni drugima.
– Sad kad pogledam, mislim da smo tu najviše i odrastao i sazreo. Jer, drugačiji mentalitet ljudi je vodio Bežaniju. Bili su mnogo nezgodniji, mnogo ozbljniji i mnogo su više, da ne uvrijedim nikog, cijenili pare koje ti daju. Nisi mogao danas da izgubiš, pa da kažeš nema veze. Osjetili smo što znači čvrstina i pritisak. Mnogo nas je uspjelo da napravi fine karijere, na kraju smo zaradili i neke pare.
– S nama u Bežaniji je bio jedan mali Mihajlović za kog mi je toliko krivo što nije napravio karijeru. Lijeva noga, stigao iz OFK Beograda. Garantiram za njega da je mogao da bude bolji od dosta lijevih krila iz Europe. Nevjerojatnu fiziku je imao.
Damjanović se 2006. godine po prvi put krenuo u inozemstvo. Uslijedila je pozajmica u Al Ahli gdje je proveo jednu polusezonu i na 10 mečeva dao je osam golova.
– Pokojni Nebojša Vučković, nek mu je laka zemlja, je bio meni trener jedno vrijeme u Bežaniji. Toliko je bio dobar čovjek, toliko nas je pazio i čuvao, uživali smo s njim. Ali se vratio u Saudijsku Arabiju gdje je imao dobru trenersku karijeru. I poslije nekog kratkog perioda on je zvao da dođem tamo. Pomogao je on i Bežaniji, klub je dobio nešto novca za pozajmicu, i meni je neki dinar napokon stavio u džep. Do neba mu hvala na tome.
– Meni prvi odlazak u inozemstvo, ali mu vjerujem. Tamo kompletan naš stručni stožer. Čak sam ih i znao. I tamo sam odigrao dobro. Lijepo iskustvo. Igrali smo i finale Kupa, izgubili smo od Al Hilala koji je najveći klub u cijeloj Aziji. Na njihovom terenu, jedna utakmica, oni pet puta bolji od nas. Mi izgubili 1:0, ja sam to shvatio kao da smo pobijedili. Pun stadion, gori, nikad toliko ljudi nisam video. Međutim, bili su malo nerealni, loše su i financijski stajali i nisu htjeli da produže suradnju sa mnom.
Otkrio nam je popularni Boske i kakav je život nogometaša prije 13 godina bio u Saudijskoj Arabiji.
– Te 2006. je za nas bio šok. Totalan šok. To je vrlo zatvorena i konzervativna zemlja što se tiče stranaca. Tu su i muslimanska pravila i zakoni. Ja došao iz Beograda i idem u Džedu. Da se razumijemo, to jeste najbolji grad u Saudijskoj Arabiji. I taj moj klub je imao dobru povijest. Pet trenera i ja, mi smo bili zajedno. Tako da nisam osjetio da je nešto teško koliko bi sad stranac osjetio da ode tamo, a da mu je trener Brazilac na primjer.
– Svaki dan se družili i igrali karte. Noću smo trenirali, danju smo spavali i išli na plažu. Meni je najteže pala temperatura. To je nemoguće, gori zemlja. Nema zraka, ne možeš da treniraš. Pojma nemam kako su ovi domaći izdržavali. Ti nemaš zraka, ne možeš da ga udahneš jer on reže. Meni je trebalo 20 dana da dođem sebi. Još ja došao sa nekog poluodmora direktno u sezonu. Osjetio sam odmah da slabije malo prate igru, šunjao sam se malo… Odradim ja svoje, dam gol, pa malo hodam.
– Kaskao sam mjesec dana dok se nisam uhodao, poslije navikneš. Život je bio noću, preko dana ništa. Samo spavaj. Tako i oni rade. Niko ne legne do pet ili šest ujutru, onda spavaju do 16 – 17 popodne. Kada sam se vratio u Srbiju, bio sam preplanuo. Kako da ne pocrnim kada je svaki dan 40 stupnjeva bilo. Sad da odem sam, a da mi se zakači neko tko nije naš, ne znam kako bih izdržao. Vjerojatno bih cijeli dan spavao.
Igrao turnir u malom nogometu kada je stigao poziv iz Koreje, zbog 50.000 eura mu “gorjelo pod nogama“
Iako je negdje logično možda bilo da su ga te partije u Al Ahliju preporučile emisarima u Južnoj Koreji, nije bilo tako. U zemlji gdje je postao hodajuća legenda završio je sasvim slučajno – poslije turnira u malom nogometu!
– Kako ljudi kažu – u nogometu moraš da imaš debele sreće! Ja to prvi kažem, džabe ti je sve ako nemaš sreće. Bez obzira kakav si nogometaš. Elem, vratio sam se iz Arabije, potom mi istekao ugovor sa Bežanijom. Sad bih ja da idem, ali kako i gdje? Nemam ništa. Ja sam igrao dobro, obećano mi je kao nešto bude iskrslo da ću ići. Dođe zima, prosinac, nema ništa, završila se Nova godina – nema ništa! Ja sam hoću iz Bežanije kako bih nešto i zaradio. Imam punih 26 godina, daj nešto da se zaradi.
– I, pazi! Turnir u Banajluci, mali nogomet. Ja sam igrao turnire za pare i od toga sam živio. Sa svim ovim reprezentativcima sam igrao. Perić, Rajić, gdje god je trebalo Drinčić i ja, igrači velikog nogometa, idemo s njima. Svi koji me znaju, znaju i da obožavam mali nogomet. Mi dobili polufinale i vraćamo se za Beograd. Finale je za dva dana.
– Meni u ponoć zvoni telefon, pitaju me hoću li u Koreju. Hoću, rekao sam. Bokser Fahrija Šekularac je radio sa Inčonom godinama i dosta igrača je tamo odveo. Ja u avion, 24 sata leta, oni na otoku Guam na pripremama. Ja nisam znao gdje udaram, vremenska razlika 10 sati, pojma nemam gdje je to, samo presjedam na aerodromima. Najgore od svega što to nije bio potpis ugovora, nego proba. Sedam dana jurnjave s njima, oni lete. Napolju 30 stupnjeva, ja došao sa minus 10. Utakmice sa nekim Japancima, dobro ih nagazim i posle potpišem ugovor.
Prisjetio se Damjanović tih “sedam dana pakla“ koje je morao da prođe kako bi se izborio za ugovor.
– Prva dva, tri dana ne možeš da spavaš. Onda treba jesti. Oni jednu samo rižu, ja tražim barem neka jaja. Ne znam gdje sam, gdje udaram. Ludnica. Treći dan trčiš testove, četvrti dan igraš utakmicu, peti dan treninga dva, šesti opet utakmica… U sedam dana sam istrčao 100 kilometara i odigrao tri utakmice po 90 minuta. Vjerujte, mnogo ozbiljnije ekipe bi me kupile kako sam odradio. Ne znam kako, tako se valjda namjesti. Kad hoće, onda te hoće. Moraš da imaš sreće. Na kraju su ti Japanci htjeli da me kupe, čini mi se da je bio Kobe. Ja ih tri puta u sedam dana “ubijem“, oni htjeli odmah da me uzmu kad su čuli da sam na probi. I Inčon odmah faks i dobijem ugovor.
Prisjetio se Damjanović i jedne anegdote prilikom potpisa ugovora. Možda sada izgleda simpatično, ali je tada za novog napadača Inčona bilo goruće pitanje.
– Potpis ugovora nikad neću zaboraviti. Ja sam tada samo želio da kupim neki stan, da ne plaćam rentu. U Saudijskoj Arabiji sam zaradio 50.000 dolara i kupio sam stan u sivoj gradnji. Međutim, dao sam pola para samo. Toliko sam imao. A pola ću dati do kraja siječnja 2007. godine.
– Ostalo mi još 50.000 da dam, a nemam. Odakle? Ako im ne dam, sve propada. Onih 50 mi neće vratiti. I ja što ću? Zvala je Vojvodina poslije onog kaosa u Bežaniji, zove Aca Bulić. Ja mu kažem – “Aco, ja tebe volim i poštujem. Daj mi 50.000 da platim stan i ne treba mi ništa više. Gdje god me pošalješ, ja ću igrati. Samo da mi ne ode stan, propast će mi sve“. Vidim ja da nema od toga ništa i odlučim da nigdje ne potpisujem ako nema para. Tad su mi pare stvarno trebale.
– I kad se sve desilo to sa Inčonom, oni me pitaju – “Dejane, što bi ti od ugovora“? Ja im kažem da ne potpisujem ništa ako mi ne daju 50.000. Oni u šoku. Ja treba da šaljem pare ljudima već i lijepo im kažem: “Vi ćete meni da date 50.000 na ruke da kupim stan“. Oni ne vjeruju, pitaju se što pričam. Oni su to sve dijelili na mjesečne plaće, jer su kod njih firme plaćale. Nema gazde pa daje pare. Ali to sam tek poslije saznao. Ja im opet kažem da ne može – “Dajte mi 50.000 sad, a što god mi date kasnije ja ću prihvatiti“! Samo da mi ne propadne stan! I oni meni na kraju daju te pare koje nikom nikad ne daju tako. Dali su mi pritom i finu plaću i ja sam im samo rekao – vaš sam!
– Tad su tu bili i Dragan Mladenović i Dženan Radončić. I nas trojica smo počeli 2007. godini. Krenula sezona, prvih šest, sedam kola – ja dam šest, sedam golova! Oni meni daju novi ugovor – “Ništa ne pitaj, samo potpisuj“! Poslije saznam da sam prethodno potpisao neku pozajmicu. Ja te godine dam 20 golova i kupio me onda Seul.
Početak u Seulu, ostao je šokiran kada je čuo psovke na srpskom i da se interesuju za Sašu Ilića
Bio je to, ispostaviti će se na kraju, povijesni potpis! Damjanović je u Seulu igrao u dva navrata, prvi put je ugovor potpisao početkom prosinca 2007. godine. Gledajući individualne nagrade, pokupio je sve što je moglo da se pokupi. Istovremeno je osvojio pregršt trofeja sa klubom.
– Tamo sam proveo osam godina. Znaš kako je teško biti tamo dugo u jednom klubu. Najprije moraš dobro da igraš, a onda i oni da te prihvate i da te vole. Oni mene nisu htjeli da mijenjaju, samo sam produžavao ugovor. Nisu me 2012. pustili u Kinu, dali mi bolji ugovor. Kad sam potpisao za Seul, sadašnji izbornik Turske Guneš mi je bio trener. Težak za suradnju, ali fenomenalan lik. On je tad počeo da pravi ekipu koja je reprezentacija Koreje. Ki su Jong iz Newcastle, Li Ću koji je igrao u Boltonu, par reprezentativaca koji su igrali 2002. i 2006. godine. Plus dobri stranci.
– Ja sam imao Brazilce, Tad je u klubu bio Adilson, ovaj što je igrao u Zvezdi. On priča naš jezik. Ja došao prvi put, on psuje na srpskom. Okrenem se na drugu stranu, a tamo Korejanac Kim Điju psuje me na našem. A on igrao lijevog beka u Partizanu. Što je ovo, ja u šoku? Nakon dvije ili tri godine dođe Molina što je, također igrao u Zvezdi. I on na našem psuje. Dobri momci su bili.
Otkrio je Damjanović i njihova sjećanja na Srbiju i vrijeme provedeno u Zvezdi i Partizanu.
– Svi su rekli da pare nisu bile redovne, a ja sam pokušao da im objasnim da je to kod nas normalno. Uvijek neka besparica, uvijek neko kašnjenje. Ali svi su hvalili život u Srbiji, kako su ljudi dobro. Pričali su i o derbiju. “Uh, kakvi navijači! Samo se deru, što su bijesni svi i hoće da se tuku.“ U Koreji nema tuče, pobiju se dvojica i obojica završe u zatvoru. Ne znaju poslije što ih je snašlo. Oni jesu vatreni navijači i hoće da bodre klub, ali nema tu vatrenih tenzija i sukoba. Vrlo, vrlo malo… Điju hvali Sašu Ilića na sva usta. Samo Saša, Saša, Saša… Njega je Ilić vodio svuda, pazio ga kao svoje dijete. On pita: “Gdje je Saša“? Ja mu kažem da još igra. On ne vjeruje.
Elem, vratio se Damjanović na vrijeme u Seulu i što je sve postigao.
– Te 2008. se napravila dobra ekipa ljudi i igrača. Onda se poslije samo malo nadograđivalo. Te godine smo igrali finale LŠ i izgubimo. Onda smo 2009. igrali jedinu lošu sezonu sa tako dobrom ekipom. Imali smo neki period gdje nismo mogli da pobijedimo, pa onda pet zaredom dobijemo. U play-offu izgubimo na penale od ekipe koju smo u sezoni tri puta dobili. Ja sam igrao dobro, ali nismo napravili rezultat koji se očekivao od nas.
– I onda 2010. prvaci, zatim sam krenuo da osvajam sve individualne nagrade. I što se tiče kluba i K Lige. Odavno sam stranac sa najviše datih golova. Prestigao sam Sašu Drakulića koji je tamo uradio nevjerojatne stvari. On je bio pet ili šest puta prvak, uzeo je i LŠ, dao je preko 10 golova. E, ja sam uspeo njega da oborim samo zato što sam stalno igrao. Uvijek sam imao dobar odnos sa korejskim igračima, navijačima, upravom. O strancima neću ni da pričam, uvijek smo bili zajedno. Sve je bilo perfektno.
Legendarni Lippi mu je dao nadimak azijski Ibrahimović, United spakovao dva gola, Ferguson ga htio na Old Trafordu
Dok je igrao za Seul, Damjanović je dobio nadimak “azijski Ibrahimović“. I to od legendarnog stručnjaka Lippija.
– Lipi mi je dao nadimak. Bila su to ona sretna vremena kada je Seul napravljen da osvaja titule. Mi smo svake godine u Koreji mogli da budemo prvaci da nam klub nije rekao da jurimo Ligu šampiona. Mi smo bili gotova ekipa, spremni za to. Ali taj Lippi i Gvangžu su imali toliko para i toliko dobru ekipu – reprezentacija Kine plus tri stranca koji su zarađivali po pet, šest i deset milijuna. Tada, kada su ugovori bili 500-600 tisuća do milijun. Nevjerojatno, ne znamo što se dešava. Mi smo možda bili i bolji u te dvije utakmice, ali smo ih se uplašili.
– A još prije polufinala Lipi je davao neke izjave i s obzirom na to da su sve redom lagano pobjeđivali, novinari su već pričali o finalu. Pitali su ga u vezi finala, što misli tko će im biti rival. On je rekao: “Ja mislim da će to biti Seul, oni imaju azijskog Ibrahimovića.“ I to odmah izađe u svim novinama, naravno dođe i do Koreje. Toliko dobrih stvari je rekao, da sam ja bio najčitanija vijest u Koreji. Ma kakva politika, Sjevrna i Južna Koreja, ja sam bio najčitaniji. To je to. Kraj! Hvala mu na tome.
– I ne samo njemu, tu je bio i Sven Goran Eriksson koji je htio da me dovede svojevremeno u Gvangžu. I mi se poslije četiri godine vidimo na terenu, a on mi kaže: “Dejane, pa ti još igraš“? A ja njemu: “Vi ste još tu“? A on iz Gvangžua prešao u Šangaj SIPG, još više para, još bolja ekipa. Bilo je to 2015. kada sam i ja bio u Kini. Tamo ti je običaj da ideš ranije na meč i dan ranije treniraš na stadionu rivala. I tako smo se mimoišli, kad sam ja sišao dole da se pozdravim sa nekim ljudima koje sam znao. Veliki gospodin. Opuštena priča, zašto ne bi i bila?
– I sa njim i sa Lipijem sam imao dobar odnos. Dosta lijepih stvari sam uradio u toj Aziji, a ono što je najbitnije jeste to da sam otvorio vrata našim ljudima. Gdje god da odem, sada imam prijatelje. I novinare, i kolege, i van nogometa…
Ostat će upamćeno da je u dresu Seula postigao dva gola protiv Manchester Uniteda. Cijeli svijet je tada čuo za njega, ali je malo poznato da je oduševio Aleksa Fergusona koji se, kako u Srbiji žargonski kažu, “raspitivao za Dejanovo zdravlje“
– Bila je to fenomenalna ekipa, mi smo te 2009. igrali s njima. Bila je to turneja, Parki Đi Sung još bio tamo. Svi došli, osim Vidića. Mi ih nagazimo. Pun gas na obje strane. Oni su vjerojatno mislili da će to biti malo prijateljski, dvije nedjelje im pred prvenstvo, bile su im generalke ovdje. Ja im dam dva gola, oni počnu da nas biju. Na stadionu 65.000 ljudi, nikad toliko nije bilo. Mi vodimo 2:1, oni nervozni. Kaos. Igramo kao iz bajke, a ideja je bila samo da se ne obrukamo. Izgubili smo na kraju sa 3:2, jer smo na pola sata do kraja svi izašli. Ušao je drugi tim. A Ferguson promijenio samo sedmoricu – prisjetio se Damjanović meča iz 2009. godine:
– Nema veze, izgubili pa što? Lijepo iskustvo. Ja zamijenio dres sa Berbatovom, ja ga obožavam. Ispunjen mi san… I dođe konferencija za medije, a novinari pitaju Fergusona što misli o igračima Seula. Ima tu reprezentativaca Koreje, koga bi možda vidjeli u Manchesteru? A Ferguson će – broj 11! To sam ja. Novinari zatim opet krenuše: “Znate, on je stranac. Neki domaći igrač…“ Nisu ni završili misao, Ferguson ih je prekinuo i samo rekao: “Broj 11, sljedeće pitanje“!
– Uh, kako me je pogurao. Toliko mi se stvari dobrih desilo poslje te utakmice. Igrao sam dobro, dobio novi ugovor. To je bilo nevjerojatno. Ali opet kažem, pored kvaliteta moraš da imaš i sreće. Meni se baš tada namještalo sve, mimoilazile su me povrede tijekom cijele karijere. U 15 godina nisam imao nijednu povredu.
Istina o Južnoj i Sjevernoj Koreji
Otkrio nam je Boske i kakav je Seul kao grad, kakav je život tamo.
– Da svima poželim da vide Seul. Nema čega nema, što god hoćeš to ima. Oni imaju neke fenomenalne supice koje svi jedu. Tko god dođe, jede te supe. Toliko je ukusna i jestiva da svi jedu. Razne kuhinje, milijuni restorana. Njihova korejska je malo ljutkasta. Ja je nisam volio na početku, ali poslije šest mjeseci mi je bilo muka. Riba, piletina, biftek, špagete i pica. I samo to se vrti u krug. Smuči ti se sve, tako sam i probao njihovu kuhinju.
– Što se tiče noćnog života, to čovjek treba da doživi. Ne može to da se opiše. Marija Đurovskog, mog mlađeg “brata“, sam stalno zvao da dođe kod mene. Njemu iz Tajlanda nije trebala viza, meni jeste. Da dođe i vidi što je grad. Dnevne varijate, šoping, šetnja pored rijeke koja ide kroz cijeli grad. Ima 32 mosta, svaki svijetli, vodopadi… S jedne strane izlasci, s druge restorani. Palate u centru od onih njihovih kraljeva. Prava svjetska metropola. Taj grad mi je druga kuća.
Interesiralo nas je i kakvi su odnosi između Južne i Sjeverne Koreje. Da to čujemo iz “prve ruke“, kao i da li je bilo nogometnih transfera iz jedne u drugu zemlju.
– Ne, to ne može. Ali mi Srbi smo mogli da idemo u Sjevernu Koreju. Nisam išao, jer nisam imao kod koga. Da jesam, sigurno bih išao. Mi nemamo problema tamo… Nedavno su Južna i Sjeverna Koreja igrali meč, meni je bilo nevjerojatno da se igra u Sjevernoj Koreji. To je bilo nepojmljivo, iako su oni meni isti narod. Eto, poslije toliko godina su uspijeli malo da se približe, zajedno su igrali rukomet, hoće da organiziraju i neko natjecanje. Ali malo se stvara problem gdje da se igra. Ali ide u dobrom pravcu.
– Za mene je pobjeda bila to što se utakmica uopće igrala. Nebitno što nije bilo TV prijenosa ni publike. Ja sam poslije gledao tajno snimljen snimak od čovjeka koji je bio tamo. Ono je nemoguće. Samo ovi iz vrha Sjeverne Koreje i to je to. Ja mislim da tu niko nije smio da pobjedi. Hvala Bogu da je to malo krenulo da se “pegla“, mislim da bi zajedno bili još bolji. A to novine što pišu to je glupost. Prodavanje tiraža. Stalno su me zvali moji. Kum, majka, otac… Pitaju hoće li rat… Ma neće, ne brinite, ne može opet valjda da me zakači i da hoću.
Vrijeme u reprezentaciji Crne Gore, mečevi protiv Engleske i Zlatana Ibrahimovića
Nekako u to vrijeme kada je prešao u Seul, Damjanović je zaigrao i za reprezentaciju Crne Gore. Njegov početak u dresu Sokolova datira od 2008. godine, a za to vrijeme uspeo je da postigne i dva gola Engleskoj – jedan u Podgorici, drugi na Wembley-ju.
Otkrio je i kako je zaigrao za Crnu Goru, iako je rođen u Bosni i Hercegovini, a odrastao je u Srbiji.
– Mene moji prijatelji zovu bosanski lonac. Rođen sam u BiH, živim u Srbiji igram za Crnu Goru. Otac mi je porijeklom Crnogorac iz Bijelog Polja. Cijelo jedno selo su Damjanovići. Dosta familije imam tamo. Žao mi što nemam vremena da obiđem sve, ali dugo sam u Aziji i uvijek sam knap sa vremenom. Ja jesam imao mogućnost da biram za koga ću igrati, ali sam poziv iz Crne Gore odmah prihvatio tako da BiH i Srbija nisu bile opcija.
– Te 2008. kada se pravila reprezentacija, svaki dobar igrač je bio dobrodošao. Ja sam izbornika Filipovića znao još iz Srbije, ali trebalo je doći do njega. Da mu skreneš pažnju da si tu, da postojiš. Ne može izbornik svakog da pohvata. Došao sam do njega. Poslao mu jedan cd čisto da vidi kako sam ja tu prvu godinu u Koreji odradio. Dao sam 20 golova u ekipi koja se borila za opstanak. Pogledao je, rekao da dođem da vidimo kako ide i tako je sve krenulo – rekao je Damjanović, pa dodao što je Crnoj Gori falilo za iskorak na neko veliko natjecanje:
– Falilo nam je sreće. Non-stop smo bili povrijeđeni. Ne ja, ali jesu ostali. Nismo odigrali tri utakmice u četiri kvalifikacijskom ciklusa u punom sastavu sa zdravim Bašom, Vučinićem, Jovetićem i Savićem. Izbaci sada BiH Džeku i Pjanića, pa da vidimo kako će igrati i dobiti nekog. Mi smo imali top reprezentaciju samo da smo bili zdravi. Garantiram da bi Crna Gora slavila nas da smo barem jedan ciklus bili zdravi, ali kao da nas je Bog prokleo. Ja sam bio džoker Vučiniću i Jovetiću, ali to je bilo realno da ja pored takvih igrača budem rezerva. Čak bih volio da uđem kada oni sve odrade. Jesam ja imao dosta dobrih utakmica i davao sam golove, ali bih više volio da smo svi zajedno imali veliki broj mečeva.
– Protiv Engleske kući smo igrali 1:1 kad smo bili u punom sastavu. Ubili smo ih. I Vučinić, i Jovetić i Delibašić i ja. Ne možeš svaku utakmicu da igraš kao tad, ali imaš utakmica kada ti svi zdravi trebaju kako bi izvukao maksimum.
– Ja nisam ni odigrao toliko mečeva za Crnu Goru koliko sam vremenski bio tu samo zato što su se reprezentativni termini preklapali sa onima u Koreji. Nemoguće je bilo doći na prijateljske mečeve. Trebalo mi je dan da dođem, dva da se oporavim, a oni već igraju. Ja sam stvarno toliko uživao u Crnoj Gori. Jedva sam čekao okupljanja. Kad se vrati film, dosta sam i igrao.
Zanimljivo, igrao je Damjanović i protiv Ibrahimovića dva puta.
– Ogroman je, kao da je košarkaš. Na našem jeziku ništa nije pričao, šutio je. Ovi mu dobacuju sa tribina. Stadion Pod Goricom nema atletsku, sve je blizu i sve se čuje. Ja čujem sve, čuje i on. Ne progovara. Samo na švedskom priča. Završi se utakmica, on se pozdravi, sve profi. Što se tiče nogometnih kvaliteta, u dvije utakmice nam je pokazao zašto je velika klasa. Zašto toliko zarađuje i zašto je napravio toliku karijeru. U jednoj nas je, doduše, prevario, dok nam se u drugoj “naklatio na leđa“.
Odlazak u Kinu, druženje sa NBA zvezdama, tri gola Realu, zagrljaj Florentina Pereza i poziv najmoćnijeg agenta svijeta
Iako mu je u Seulu bilo sjajno, Damjanović se 2014. otisnuo put Kine. Jednostavno, bilo je vrijeme. A i tamo je ostavio sjajan utisak, postigao je pregršt golova.
– Iskreno, nisam htio da idem u Kinu. A na kraju se ispostavilo najlepše dvije godine karijere van Koreje. To je nevjerojatno koliko je dobro bilo. Ali ja nisam htio da idem, tražio sam da ostanem u Seulu. Međutim, mi smo to finale LŠ 2013. izgubili na gol u gostima što je tuga i jad. Onda sam im rekao da mi daju novi ugovor da ne idem nigdje i da probamo da osvojimo tu Ligu šampiona. Ali, razumijem i klub. Oni su mi rekli da moram da idem, mnogo para je u opticaju i klub može da zaradi. Doduše, između redova mi je rečeno. Razumio sam to.
– Đangsu Suning me je tada kupovao i ja sam bio najveći transfer u povijesti Koreje. A tamo sam ostao samo pola godine. Imao sam trenera Kineza, nismo se razumjeli. Nismo se mi svađali. Ono što je on meni pričao ja nisam razumio, ono što sam ja njemu objašnjavao on nije želio da razume. Nismo imali nikakvu komunikaciju i ja sam rekao menadžerima da je bolje da idem poslije pola godine da ne bih napravio neku lošu sliku o sebi bez razloga. I onda sam na polusezoni prešao u Peking i za ti šest mjeseci umalo da budem prvak. Pritom sam dobio nominaciju za najboljeg igrača sezone – prisjetio se popularni Boske vremena provedenog u Kini, a zatim je nastavio:
– A Peking? Fenomenalan grad. Dođe Toni Parker, potpisao ugovor sa patikama “Pik“, bude u kampovima s nama. Izađe u grad. Stalno smo se družili sa Stefonom Marberijem, on je igrao košarku tamo. A Peking kao grad ima samo jedan nogometni klub, svi navijaju za njega. U dresovima i trenerkama kluba idu na posao, to im je normalno. Tamo je sve nekako spontano. Preporučio bih taj grad svima. Mada mi drugari kažu da Peking nije za svakoga isti. Ja moram da se opravdam i kažem da sam bio nogometaš kluba koji prati cio grad. Mi imali dobre rezultate, pobjeđivali, umalo prvaci da budemo…
Dok je igrao u Pekingu, Damjanović je na sebe skrenuo pažnju svoj svjetskih medija – dao je tri gola Realu, doduše njegovom drugom timu! Prisjetio se za Telegraf Boske vremena kada je oduševio čak i Florentina Pereza, i to na debiju tadašnjeg čuda od djeteta.
– Da, točno je, taj mali Odegard debitovao. Baš sam sa Darkom Matićem, koji je bio tada sa mnom u ekipi, komentirao kako mi se mali ne sviđa. Ima dobru lijevu, ali mi ovdje takvih imamo koliko hoćete. Desna ništa, duel ništa… A sad ga gledam u Sociedad, dobre stvari radi. Meni je tada za oko zapao Marijano Dijaz. On je nas preskakao, on je bukvalno preskakao moje Kineze. Ja pitam tko je ovaj, oni kažu – Marijano Dijaz! E, on će da napravi karijeru. On poslije ode u Lion, da preko 20 golova, vratio se u Real u višemilijunskom transferu.
– Što se tiče same utakmice, to je bila Casillas. Trener bio Zidan, a mi htjeli samo njega da vidimo. Da se fotkamo za uspomenu. Daj samo Zidana, kakav nogomet. A igrali smo zato što su Florentino Perez i prvi čovjek Pekinga kućni prijatelji. Mi došli na poziv Pereza na nekoliko dana, igrali smo i protiv Barcelone B koja je bila druga liga. Osim našeg malog Halilovića, ostali su bili ništa. Samo Halilović je “motao“. S druge strane, Real je imao nekoliko opasnih igrača. A mi otišli na teren i čekamo samo Zidana. A Zidan ne dođe na utakmicu. Samo je javio da ne dolazi. Utakmica sjajna za mene, dao sam tri gola.
Nastavio je Damjanović da priča u dahu:
– Poslije toga imamo večeru i gledamo Real – Sevilla. Mjesto do terena. Nakon meča idemo da se upoznamo sa Perezom. On ulazi na vrata i viče: “Gde je taj mali, misleći na mene, što je ubio ove moje“? A ja kakav mali, stariji od svih. Svi me gledaju, ja se javio. Dolazi, grli me. Pita: “Kako si, što radiš, kako ti je u Kini“? Ja i on nikad bolji (smijeh). Odveli nas u sobu sa trofejima, sve je smješno u odnosu na Real. Mi se ne bavimo istim sportom. Onda – dresovi! Ja hoću Benzema da mi se potpiše. Kakav Ronaldo, daj mi Benzemu. Poslije deset dana u Peking stiže dres “devetke“ i posveta za Dejana.
Ispričao je Dejan i jedan zanimljiv detalj koji se dogodio odmah poslije meča sa Realom.
– Sljedeće nedjelje mi stiže mail od poznatog agenta Žorža Mendeša. Od njegove agencije. Kažu: “Dejane, čuli smo sve o tebi. Da li si zainteresiran da igraš negdje u Europi“? Ja nisam mogao da vjerujem. Zahvalio sam se na mailu, rekao sam da sam već u godinama i da bih volio da ostanem ovdje zato što mi se sviđa. Tada sam već imao 33 godine. Sad da se vraćam po Europi, ljudi me i ne znaju. U Aziji sam opet imao ime, nisam htio sve ispočetka.
A u Aziji život ga je opet spojio sa njegovim klubom – Seulom!
– Ja sam sada htio da ostanem u Kini, u Pekingu, ali to je takav biznis tamo. Oni stalno rotiraju. Bilo je ponuda i drugih klubova iz Kine, ali ja sam odlučio da se vratim u Seul. Potpišem na dvije godine, a Seul prethodno dvije godine ništa nije uradio. Mnogo loša sezona. Ali već prve sezone kada sam se vratio, mi postanemo prvaci. U međuvremenu taj moj trener ode u Kinu za velike pare. Dođe ovaj drugi – kakva greška kluba!
– To je najlošiji trener u povijesti Seula. A čovjek jedan od najboljih napadača u povijesti Južne Koreje – Hvang Sun! Igrao u Leverkuzenu, na dva SP, čudo od igrača. I on kao špic dođe da radi sa mnom. A tijekom cjele trenerske karijere pričao kako bi volio da ima samo mene. Međutim, nije mogao da vodi većeg od sebe. On nije mogao da podnese da u ekipi ima tri igrača koji su veći od njega. Ja sam njemu samo smetao. On je htio sve da promjeni i napravi vojsku gdje bi on bio Bog, kao što je radio u manjim ekipama. I tad je krenulo sve loše za Seul. Ja imao dobru sezonu, ali klub lošu. i zato nismo mogli zajedno da nastavimo.
– Ja prešao u Suvon, njega su poslije četiri mjeseca otjerali. Meni posle bilo žao. Nismo mogli zajedno da radimo, a klub je podržao njega prije nego mene. Mene su prosto pustili da pređem u Suvon.
– To je takav problem bio u Koreji, jer su ta dva kluba teški rivali kao Zvezda i Partizan. Doduše, problematično što se tiče medija, nisu oni agresivni ovako. Navijači su bili bjesni. Nisam ja to uradio da bih njima napakostio. Ja nisam htio da idem iz Koreje zbog njih, to sam i medijima rekao: “Došao sam ovdje da završim karijeru, ovdje sam dao 200 golova, ja biram što je najbolje za mene i moju porodicu“. Tada je Suvon imao dobru ekipu, igrali su LŠ i to je jedini trofej u Aziji koji nisam osvojio. Tako da mi je bio dobar izazov da probam da osvojim LŠ. Umalo se nije i desilo. Igrali smo polufinale i tako smo nesretno ispali. Ja sam odlično odigrao, dao sam 11 golova i tada sam postao najbolji strijelac u povijesti natjecanja.
– Mislim da sam izabrao dobro, iako su navijači Seula pritisli klub. Nekoliko puta im je internet stranica padala, ovi iz Suvona likuju, a ja ne mogu ništa da kažem. Koliko god imao problema sa jednim čovjekom ili dvojicom, ja nikad neću ništa loše reći protiv kluba. Neke stvari nisam mogao ni da kažem da sebe malo opravdam, jer su svi mislili da sam ja to namjerno uradio da bih napakostio Seulu. Onda su me i navijači zamrzili, slali poruke…. Sve je to smiješno u odnosu na Srbiju gdje su veći problemi bili i mogli biti. Tamo je samo medijski bila veća ludnica. Baš mi je krivo što se sve tako izdešavalo, jer ljudi nisu bili upućeni. Ali prođoše dvije godine, sad mi opet šalju poruke da se vratim u Seul.
– Ipak, kako sada stvari stoje – neću završiti karijeru u Seulu. žao mi je što neću imati oproštaj kakav sam zaslužio, jer ono što sam ja uradio nekom će trebati barem 20 godina da dobaci blizu mene. Biznis je drugačiji sada. Odigraš sezonu, dvije dobro i odmah ideš u inozemstvo. Ne možeš da vežeš 10 godina u Koreji i da daješ konstantno golove kao što sam ja radio. Ne kažem ja to zato što sam bolji od njih, nego što niko toliko neće ostati u Koreji.
Zvali su i Zvezda i Partizan
Kada je već spomenuo Zvezdu i Partizan, pitali smo ga da li je imao nekada ponude vječitih.
– Bilo je nešto, postojao je taj kontakt. Najviše u prvih godinu dvije kada sam došao u Koreju. Kad sam bio u Srbiji, imao sam poziv Partizana. Kada sam došao u Koreju, u opticaju je bila Zvezda. Ali sam bio bliži Partizanu, jer se Zvezda interesirala u trenutku kada sam ja imao ugovor na četiri godine. A Zvezda je tada imala fincijskih problema, gledala je samo igraće bez ugovora i sa čistim papirima. Bilo je nerealno tada, jer me klub svakako ne bi pustio. Tek su me uzeli i dali ugovor na četiri godine. Zahvalio sam se Zvezdi na interesu i tu se sve završilo.
– Partizan je bio opcija kada sam bio u Bežaniji. Tada je postojala priča da će nas nekoliko završiti u Partizanu. Neki su i otišli. Rukavina, Božović, Lazetić… Ja sam u tom trenutku imao ugovor sa Bežanijom. da je bilo godinu ili dvije ranije, možda bi i bilo izvodljivo. Ili da se nije desilo to što se desilo u Bežaniji, možda bih i završio u Partizanu. Tada su bili Jovetić, Moreira, Žuka… Da sam došao, siguran sam da bi sa Jovetićem napravio dobru stvar. Majstor nogometa koji i sad može sve s loptom. Bilo je uživanje samo trenirati s njim, a kamoli igrati.
Za kraj, Damjanović je priznao zašto ne bi volie da bude trener (barem za sada), ali je i istovremeno istaknuo da se u budućnosti ponovo vidi u Seulu.
– Sad se ne vidim u ulozi trenera. Dosta sam živac i temperamentan sam. Kad sam na terenu, ne znam da bih mogao da podnesem da mi na treningu rola kao Messi, a da se na utakmici vuče. Više sebe vidim kao skauta, uvijek sam govorio da bih volio da budem sportski direktor Seula jer sam video dosta stvari koje bi klub mogao da unaprjedi. Možda se i desi to jednog dana – jasan je bio Damjanović.
telegraf.rs
