Baviti se sportom ili bilo kojom drugom fizičkom aktivnošću za djecu je poželjno, ali ipak, nemaju svi roditelji mogućnost djecu upisati u neki klub ili školu sporta, iz jednog razloga- sve se to dosta plaća.
Osim članarina, roditelji su u većini slučajeva dužni svojoj djeci osigurati opremu za treniranje, koja za neke sportove iznosi po nekoliko stotina maraka, pa i više, kao i plaćati kotizacije i putovanja na natjecanja, kao i ostale (ne)predvidljive troškove, piše Faktor.
S druge strane, škole sporta, i pored redovnih članarina koje plaćaju članovi, uglavnom se bore za preživljavanje, a rijetke uspiju skupiti nešto nova “sa strane”.
Prema riječima Senada Hodžića, direktora Škole fudbala Šampion sa Ilidže, nogomet je jedan od najjeftinijih sportova kojim se djeca mogu baviti.
– Djeca plaćaju mjesečnu članarinu od 50 maraka, u koju je uključen i prijevoz. Što se tiče opreme koju moraju imati, to je ta neka osnovna oprema, primjerice dres i trenerka u kompletu s čarapama i štucnama, koja iznosi 90 KM. Djeca to uzmu, a neka od njih je nose i po pet godina jer zaista može dugo trajati – kazao je između ostaloga Hodžić.
Dodao je kako pomagala za nogomet poput lopti, čunjeva, ljestvi i drugog, škola kupuje od novca koji dobije za članarine.
– Jedna malo bolja lopta je 50 KM, a mi ih moramo imati najmanje 20 na terenu, da bismo mogli raditi. Moramo plaćati i dvorane za treninge. Ljudi misle da mi naplaćujemo članarine i zarađujemo milijune. Da su to barem dvorane koliko-toliko prikladne nogomet, već su to male dvorane u školama. Termin u maloj školskoj dvorani od sat i pol, barem ovdje gdje mi treniramo, iznosi 30 KM – istaknuo je, te dodao kako se i sudjelovanje na svakom turniru plaća, a uplata po ekipi je 100 KM, za što roditelji plaćaju oko 10 KM.
Odgovarajući na pitanje vrijedi li uloženih sredstava ono što roditelji za sve godine koje njihova djeca treniraju nogomet, Hodžić je kazao kako je to neupitno. Naveo je primjer kada je jedan otac, čija trojica sinova kod njega treniraju, na nekom turniru s drugim roditeljima izračunao kako mu za 10 godina treba oko 50.000 KM.
On smatra kako je važno da dijete u kriznom trenutku svog razvoja bude u sportu te da ne mora nogomet jer je bilo koji sport bolje nego ništa.
Da je važno djecu skloniti s ulice, smatra i Mirza Čampara, trener Plivačkog kluba Sharks iz Sarajeva.
– Možda zvuči kao kliše, ali zaista je tako. Dijete zauzvrat dobije sve beneficije koje pruža sport, od zdravstvenih do socijalnih i ono što je možda najvažnije, nije na ulici. Onda imamo zdravo dijete sa zdravim navikama, kazao je Čampara.
Što se tiče plivanja, osnovna oprema za početnika u plivanju iznosi minimalno 50 KM, a u to spada kupaći kostim, papuče, naočale i kapa.
– Kada se počne malo aktivnije baviti ovim sportom, treba više opreme, od peraja koje iznose oko 65 KM, lopatica koje iznose oko 25 KM, do disaljke čija je cijena oko 50 KM. Kasnije im trebaju i neki skuplji kupaći kostimi i naočale. To onda već ide na nekih 200 KM i više, samo na opremu – kazao je Čampara za Faktor.
Objasnio je kako se troškovi članarine kreću od 50 do 80 maraka mjesečno, a da se i u ovom sportu također plaćaju sudjelovanja na natjecanjima.
– Trenutno je situacija u plivanju takva da čak i reprezentativci, plivači koji nastupaju za državne timove, sami snose troškove za sudjelovanja na natjecanjima na europskim i svjetskim prvenstvima. O turnirima da i ne govorimo… Kotizacija za natjecanja ide od pet do 10 KM po jednoj disciplini na kojoj nastupe, a imaju pravo nastupiti na četiri do osam disciplina. Kada se sve sabere, jednom djetetu mjesečno treba minimalno 100 KM ukoliko se aktivno bavi plivanjem – dodao je Čampara.
Novac od članarina, između ostalog, pokriva i iznajmljivanje bazena, a za tri dnevna termina to mjesečno iznosi 3.000 KM.
Za treniranje rukometa, kako je objasnio Sanjin Kolaković, trener u Školi rukometa Sedmerac iz Sarajeva, djecu za početak iznosi 40 KM mjesečno, koliko njihovi roditeli trebaju izdvojiti za članarinu.
– Djeca traniraju u standardnoj opremi koju koriste na satima tjelesnog odgoja u školi, odnosno u majici i šorcu. U slučaju da idu na natjecanja, mi im posuđujemo našu klupsku opremu, koju oni nakon toga vraćaju, mi je peremo i čekamo neko sljedeće natjecanje. Godina treniranja rukometa za dijete iznosi otprilike oko 500 maraka, većinom nemaju dodatne troškove osim kotizacija za natjecanja koje su na godišnjoj razini simbolične, oko 40 KM – kazao je Kolaković.
Ova škola rukumeta također mora plaćati iznajmljivanje dvorane.
Za razliku od ovih sportova, oprema za karate za onu djecu koja se njime ozbiljnije bave, doseže iznose i od četiri brojke.
Prema riječima Ante Krešića, iz Karate kluba “Do” u Tuzli, za opremu djece do 14 godina potrebno je izdvojiti oko 1.000 KM.
– Tu spada “radna i paradna” oprema da bi dijete moglo trenirati do balkanskih razina. Djeca, odnosno natjecatelji i reprezentativci, koji to prerastaju, njima sada u ovom trenutku, s obzirom na to da je Svjetska karate federacija promijenila pravila u smislu oblačenja, treba plava i crvena oprema. Sada i kimono morate imati označen s plavim i crvenim, tako da dosadašnji jedan kimono moramo uduplati. Za jednog seniora ili juniora koji se natječe na visokoj razini, treba otpriliko oko 3.000 KM opreme. U to spadaju rukavice, pape, štitnici, prsluci, dva kimona, pojasevi i to je otprilike to – objasnio je.
Krešić je naveo kako mjesečne članarine u karate klubovima iznose od 20 do 50 maraka, ovisno u kojem gradu se nalaze.
On je naglasio kako su dvorane u kojima treniraju bolna točka, te da klubovi moraju iz svog proračuna sve plaćati jer većinom nema nikakve pomoći.
