Razumjet ćete stoga što razgovor s Jadrankom Topićem, od jednih obožavanim desnim krilom “Veleža”, a od drugih omraženim političarom, ima dva jednako privlačna pola, i što zauzima neuobičajeno velik prostor. Jer, velika je to priča, priča u kojoj ćemo svašta čuti, i kako su nastali “rođeni”, i kako se snimao “Kum”, i kako ima zatvorenika koje treba moliti da iziđu na slobodu, i kako je ubilo Envera Marića, i kako je srušen Stari most, i kako je Pele obožavao Runjićevu “Skalinadu”, koja je, a najbolje da s time i počnemo, postala neslužbena himna New York Cosmosa, kluba u kojemu su Topić i Pele zajedno igrali.

– Sa mnom je u Cosmosu te 1977. godine bio i Vito Dimitrijević iz Surdulice. Igrao je za niški Radnički, a imao je glas da je to bila divota. Ja bih mu držao tercu, a on bi pjevao ko slavuj. I tako smo jednom u klupskom autobusu nas dvojica počeli pjevušiti “Skalinadu”. Onako, za svoj gušt. Kad, nije prošlo malo, eto ti Pelea, rukama počeo lupati po staklu u ritmu našeg pjevušenja, pa je onda netko počeo lupati po koljenima, a treći po stolicama i ubrzo se čitav autobus pretvorio u ritam sekciju da je to urnebes bio – veli Topić.

Od tog je dana “Skalinada” postala neizostavna na repertoaru cosmosovaca. S njom su izlazili na teren “Giantsa” u New Jerseyju, a s njom su i nakon pobjeda odlazili u svlačionicu.

– “Skalinada” se s razglasa obavezno puštala prije početka svake utakmice, to je bila Peleova želja. On se bio zaljubio i u melodiju i u riječi. “Tu se penje, tu se pada”, to je njemu bilo genijalno. Ostatak momčadi taj je ritual s guštom prihvatio, pa nam je i na treninzima “Skalinada” svirala, postavši neslužbenom himnom “Cosmosa” i Peleove oproštajne sezone – otkriva Topić.

Bilo mu je tada 28 godina – Topiću a ne Peleu – a u New York je došao na preporuku Gojka Zeca, trenera “Crvene zvezde”.

– Došao menadžer New Yorka i kaže da ga je Gojko poslao, da sam najbolje desno krilo u Jugoslaviji i da se pakiram. I ja se, što ću, spakirao. Umjesto da odem na zimske pripreme s Veležom, otišao sam na Bermuda i Havaje s Cosmosom – smije se Topić, priznajući kako je Pelea, čitajući novine i gledajući televiziju, doživljavao kao nepristupačnog izvanzemaljca.

Kad ono, Pele se pokazao kao čovjek i po, ljudina i poštenjačina.

– Bio je prije svega veliki profesionalac, niti je pušio, niti je pio. Jednom mu ja, varajući ga da je koktel, ulio ove naše rakije, a on skoro poludio – drago se Jadranku toga sjetiti, pa moli suprugu Dešu, Imoćanku, da mu nalije jednu.
Tjelohranitelji se od Pelea nisu micali i to ga je strašno živciralo. Velikome Brazilcu, kaže Topić, nije bilo jasno kakva je to politika da prvo ljude mamiš dođite vidjeti Pelea, a onda ih, kad dođu – a dolazili su uvijek deseci tisuća, a u Calcutti ih je došlo više od milijun – tjeraju od njega.

– Njemu druženje s narodom nije bilo problem. Nije bio umišljen kao neke današnje zvijezde, nego je u svakoj prilici ostajao skroman i jednostavan. A to, vjerujte, nije bilo lako, jer je bio popularan kao da je mesija, ili u najmanju ruku papa – objašnjava Topić.

Kršnoga Hercegovca posebno je cijenio, jer mu je ovaj ne samo asistirao za golove, nego i davao svoje gratis ulaznice.

– Svaki igrač dobivao je nekoliko ulaznica da podijeli prijateljima, a kako on nikad nije mogao napripraviti onoliko koliko bi mu trebalo, tako sam mu ja davao svoje karte, a on me svaki put ljubio kao da je Boga vidio – priča Topić.

Djeca su im vršnjaci. Jadrankova kćerka i Peleov sin. Sedmogodišnjaci su tu 1977. godinu zajedno proveli.

– Mi smo uglavnom bili na putu. Kako je to bila Peleova oproštajna sezona tako smo nastupali doslovno diljem svijeta. A na koncu smo, nakon njegove zadnje utakmice, 29. kolovoza 1977., kad je jedno poluvrijeme igrao za Cosmos a drugo za svoj Santos, na večeri u hotelu “Plaza” svi dobili šampionski smaragdni prsten, na kojemu su s unutarnje strane ugravirani datum i Peleov potpis – skida Jadranko pozamašni pečatnjak, pa pokazuje zlatnik s umetnutim zelenim dragim kamenom koji je prije 30 godina vrijedio 5000 dolara.

A danas? Nebitno, nije na prodaju. Za jedinog Hrvata koji je igrao nogomet uz najboljeg nogometaša svih vremena uspomene nemaju cijenu. Nije on Giorgio Chinaglia, prčeviti Talijan, centarfor pristigao iz Lazija koji je želio biti veća zvijezda od Pelea, pa se tako i ponašao.

– Puno ga ljudi nije volilo, a ja i on smo, eto, baš bili dobri, najbolji prijatelji u momčadi. Na putovanjima smo uvijek sobu dijelili. Chinaglia je bio, kako da kažem, džek, faca. Pravi holivudski lik, rođen da bude zvijezda, a za mene je uvijek govorio da sam mu drag jer sam gud katolik – gušta Topić roneći po vlastitim sjećanjima i vadeći jedan biser za drugim.
Chinaglia je briljirao, prosječno je zabijao gol po utakmici, a talijanska zajednica u New Yorku bila je u transu. Imali su sve osim titule. I trenera. Pa je Gordon Bradley morao otići, a za njegova nasljednika imenovan je Eddie Firmani.

– Sve je to Chinaglia vodio. Odveo me jednom u nekakvu slastičarnicu, pa na stražnja vrata dolje, niz stepenice, u podrum. A tamo, ne piši ovo, kao da si u scenu iz “Kuma” upao. Mafija. Chinaglia upire prstom i govori mi vidiš ovaj će biti nov… – evo, nećemo dalje pisati.

Kad je Bradley odlazio, a Topić za njega govori da je bio duša od čovjeka, Pele je plakao kao malo dijete. Zapravo, svima je bilo žao. Osim Chinagliji.

– Bradley se oprašta, svi šute, drže glave dolje, a on, beštija, mene koljenom udara ispod stola i miga – neugodno je i danas Jadranku.

Na golu Cosmosa bio je Shep Messing, pa ispred njega redom Bob Smith, Werner Roth, Nelsi Morais, Vito Dimitrijević, Franz Beckenbauer, Jadranko Topić, Giorgio Chinaglia, Pele, Tony Field, Ramon Miffin, Cantillo, Rildo da Menezes…

Jadranko je odradio jednu sezonu u Velikoj jabuci i vratio se u Mostar. Među svoje “rođene”.

– Koliko sam zaradio? Toliko da i danas živim od toga – sjetno odgovara.

Nogomet, zvuči nevjerojatno, ali je istinito, više nije zaigrao. Zvao ga je Dinamo, ali kad su “dečki” počeli filozofirati oko ugovora, Jadranko se okrenuo i pošao kući. Otvorio je riblji restoran i s 28 godina počeo uživati u životu sa suprugom i njihove tri kćerkice.

– Tko će trenirati kad sam došao do plafona. Nisam se bio umislio, ali nakon Pelea, Beckenbauera i druženja s takvim ljudima kao što su Robert Redford, njegov je mali trenirao u pionirima Cosmosa, Barbra Streisand, Mick Jagger ili Rod Stewart, stvarno više nisam imao motiva za igru. A para sam imao i viška – priznaje Jadranko.

U Mostaru je bio čunka. Nema ga tko se nije u njegovu restoranu počastio. Pogotovo suigrači iz zlatnog doba Veleža.
Na golu je bio Enver Marić, pa ispred njega redom Džemal Hadžiabdić, Aleksandar Ristić, Vladimir Pecelj, Boro Primorac, Marko Čolić, Ahmet Glavović, Jadranko Topić, Franjo Vladić, Marijan Kvesić, Dušan Bajević, Salem Halilhodžić, Marijan Kordić…

– Vodio nas je Sule Rebac i stvarno smo bili prava klapa. Znate, ja sam “rođeni” od prvoga dana i sve što sam u životu postigao zahvaljujem Veležu. A to “rođeni” došlo je od ljetnih mahala, turnira po mjesnim zajednicama u Veležovoj organizaciji. Tu su se rađali talenti, a oni bi nas kupili i vodili u klub, i odatle “rođeni” – pojašnjava Jadranko.

Mediji su najveću pozornost pridavali takozvanom BMW-u, reprezentativnom tercetu Bajić, Marić, Vladić, a Topić je bio odmah iza, pa se danas šali kako je Velež sedamdesetih zapravo bio BMW model T. Prvaci, međutim, nikad nisu postali, a najbliže tituli bili su 1974. kada im je Ivićev Hajduk umakao zahvaljujući boljoj gol razlici.

– U Hajduk sam trebao ići 1969. godine, ali me ovi iz Komiteta nisu pustili, ali sam zato s Hajdukom, kao gostujući igrač, bio na turneji po Americi 1974. godine. Nego, Veležu tih godina nisu dali da bude prvi, to je prava istina, a ti napiši da nismo imali sreće, tako je bolje, ne treba mi da se sada ikome zamjeram – govori Topić, pa vraća film u slavne Veležove dane.

Publika ih je, veli, obožavala. Stadioni su bili puni gdje god bi došli. Igrali su tako dobar i lijep nogomet da je jednom, sjeća se, 20.000 ljudi u Skoplju za njih navijalo. A u Podgorici ih je ispred hotela dočekalo 5000 ljudi. Oni pitaju što je ovo, ali Tito navraća, i ne vjeruju da je rulja zbog njih došla.

O vjeri i naciji tada nitko nije razmišljao. Još manje govorio. Znalo se, ističe Topić, tko je tko, ali se to i poštivalo. Muslimani, Srbi i Hrvati u Mostaru, posebno Veležu, nisu se tih dana po svetim knjigama dijelili. Kumili su se i grlili kao braća.

– Ne znam broja srpskim slavama na kojima sam bio, i vjenčani kum mi je musliman, Edo Bajram, a najbolji prijatelj do danas mi je ostao Aco Ristić. Uf, što je Mostar čudesan grad bio… – zagledao se Jadranko u daljinu, pa kao da traži onu točku s koje povratka više nije bilo.

Da će biti vraga Jadranko je na svojoj koži osjetio još 1987. kad ga je – zatvorilo. Malo se popilo, zapravo, puno se popilo, pa se i Jadranku omakla “kriva” rečenica, nakon koje se probudio iza rešetaka. Srećom, među političkim uznicima, počiniteljima verbalnog delikta, proveo je samo 40 dana.

– Sigurno vas je spasilo što ste bili poznati nogometaš?

– Vraga, to me i uvalilo!

I dok je Jadrankov ulazak u zatvor za to vrijeme bio uobičajen, izlazak je bio antologijski. Doslovno su ga, naime, molili da iziđe na slobodu, potezali ga za rukav i preklinjali, kao u “Malome mistu”, da ne pravi probleme.

– Zatvorilo me bez ikakve odluke. I kad je moj odvjetnik od toga počeo praviti slučaj, ravnatelj zatvora, inače moj poznanik, došao do mene i kaže mi da sam slobodan. A ja njemu da neću van. On će na to kako nećeš, jesi li poludio, a ja njemu da neću dok svi ne saznaju da su me prava i bez ikakve odluke uhapsili – Topić se žesti, pa bi se i sad svađao s tamničarima.

Kad je zaratilo, Velež se praktično raspao. A s njim i Mostar iz Jadrankove memorije. Svatko je, tvrdi čovjek koji će postati gradonačelnik, otišao na svoju stranu, za svojim narodom. A to je, klima glavom, i normalno.

– Rat na površinu izbaci sve ono što je loše u ljudima, odmah vidiš tko je kakva sorta, no mi iz Veleža smo ostali u dobrim odnosima, ništa ne zamjeramo jedan drugome, te smo se i u tim teškim danima trudili ostati ljudi – mirno će.

Jedini koji se Topića javno odrekao, iako nije pojasnio zbog čega, bio je Vahid Halilhodžić, Salemov brat. Topić mu, međutim, nije ostao dužan, uzvratio je da on nije pobjegao u Pariz nego je kao pravi Mostarac ostao braniti svoj grad.

– Nisam ja kriv što je Vahidu kuću zapalilo. Zapalilo je i mome kumu Baki Sliškoviću, pa on za to nikoga nije krivio – tvrdi Topić.

Optužbe iz dijela muslimanske zajednice da je ratni zločinac i ustaša ne smetaju mu.

– Što bi mi smetalo kad nikoga nisam ubio i nikome nisam naudio, a mnogima sam pomagao. Kemala Montena, Davorina Popovića i njegove “Indexe” izveo sam iz Sarajeva, pa sam preko Zlatka Viteza, tada ministra kulture, sredio da dobiju papire za boravak u Hrvatskoj. Izvukao sam i rodijaka Željka Samardžića, naše su majke sestre, a kuća na Hvaru stalno nam je bila puna muslimanskih izbjeglica – kaže Topić.

U travnju 1992., petnaest godina nakon što je igrao s Peleom, Jadranko Topić postao je gradonačelnik Mostara i predsjednik Hrvatskog vijeća obrane. Svojim najvećim uspjehom iz tog doba smatra dokument kojim Alija Izetbegović potvrđuje da je HVO zadužen za obranu Mostara.

– Sve ja papire i tragove čuvam, da nisam tko zna što bi bilo. Dok sam bio na čelu Mostara vladao je red, a ljudima iz SDA rekao sam da biraju funkcije koje žele. Da će biti rata i s Muslimanima shvatio sam kad se jedan krug ljudi u SDA usprotivio Alijinoj odluci da nama prepusti organizaciju obrane Mostara, no da će biti tako krvav nisam slutio – zbori Topić.

Nije dugo izdržao na gradonačelničkoj funkciji. Kad su Muslimani udarili na Hrvate a Hrvati na Muslimane, pa kad su gradom počeli marširati nepoznati ljudi, zatražio je od Mate Bobana, prvog čovjeka Herceg-Bosne, da ga razriješi.

– Nije puklo između nas u Mostaru, puklo je između Sarajeva i Zagreba, a ja u tome nisam želio sudjelovati. Rekao sam Bobanu da ne mogu više, a on meni da želim li biti potpredsjednik Vlade Herceg-Bosne, zamjenik Jadranku Prliću, a ja njemu, ma, bolan, neću, miči me! – opisuje.
Boban ga je maknuo na pričuvni položaj. Dobio je zadatak formiranja nogometne lige Herceg-Bosne i obnove

Zrinjskog, a ubrzo je postao ne samo predsjednik Nogometnog saveza, nego i predsjednik Olimpijskog odbora Herceg-Bosne.

Kultni stadion pod Bijelim brijegom pripao je Zrinjskom, Velež je ostao bez stanarskog prava, a krivac je postao upravo Jadranko Topić. Dio Mostaraca proglasio ga je i izdajicom.

– To su budalaštine! Velež je moja povijest, i ja sam na nju ponosan, a Zrinjski je moje dijete. A stadion je ničiji i nitko ga nije ukrao, ja sam samo brže reagirao i potpisao ugovor o korištenju na 109 godina, da moj klub bude miran – zadovoljno će.

Slobodna Dalmacija