Uz pomoć paradržave na jučerašnji dan prije 20 godina izveden je atentat, a ta ista paradržava prikrila je ključne aktere i dokaze te preusmjerila istragu o ubojstvu doministra unutarnjih poslova Federacije BiH Joze Leutara.
Njegova obitelj još traga za istinom. Razočarani su i napušteni. Sin Ivica Leutar u petak je ekskluzivno dao intervju Večernjem listu.
Prošlo je 20 godina od ubojstva vašega oca. Kako danas gledate na ovo razdoblje i kako se osjećate?
Pa, teško. Znači, 20 godina je prošlo i za nas je to djelo terorizma koje ne žele priznati, a svi smo svjedoci i trpimo teret jer 20 godina policija ne radi svoj posao, 20 godina sud ne radi svoj posao. političari se prilagođavaju tome svemu. Kod mene prevladava ta mješavina o hobotnici gdje mafija jednostavno ima svoju državu, svoju policiju i svoje pravosuđe.
Vratit ćemo se toj hobotnici, koja, čini se, producira i aktualne slučajeve. Kako su vaša mama i pokojna baka živjele s ovom spoznajom, njima je vjerojatno bilo još emotivno teže?
Moja je majka dobro i loše podnosila s ocem i razočarana je u sve. Doslovno u sve. Ona također vrlo dobro zna kako se treba raditi i kako se ne treba raditi. Ali ovo je postalo toliko degutantno i njezino razočarenje je logično. Ne mogu joj pogledati u oči. Nitko. Stvarno nema smisla nakon toliko godina. Na kraju krajeva, nama ostaje spoznaja kako je ključni “problem” bio to što je moj otac bio pošten. I najvećeg zločinaca kad ubiju, treba znati tko ga je ubio i što se dogodilo.
Za pokojnog doministra, makar oni koji su ga poznavali, govorili su da ima stav i da ga nije bio spreman promijeniti. Kako to komentirate?
On je stvarno bio čovjek sa stavom. Bio je član Parlamentarne skupštine BiH, član Predsjedništva HDZ-a BiH i svugdje je isticao svoj stav. Što se tiče policije, ostvario je sve činove. Bio je glavni inspektor, general u vojsci. Sjećam se kako je uvijek ponavljao jednu stvar, da ne da svoj princip nikome. Zastrašivali su ga brojni, od američkih do europskih dužnosnika, prijetili mu da mora potpisivati određene stvari. A on brojne takve naloge nikada nije htio potpisati. Visoka povjerenica UN-a Elisabeth Rehn rekla je pred svjedocima: “Ako Jozo Leutar kaže da nešto neće potpisati, to je završena priča”.
Danas (jučer op.a.) je dvadeset godina od atentata. Postoji li opasnost da ovo kazneno djelo ode u zastaru?!
Da vam budem iskren, toga sam se bojao cijelo vrijeme. Već prije 15 godina vidio sam da se radi na tome, odnosno da se jednostavno “pročiste” svi mogući papiri što se može počistiti i da jednostavno doživi zastaru. Jedina nam je satisfakcija jest što, i hvala vama medijima, što spominjete ovaj slučaj. Da toga nije bilo, oni bi to ugasili u roku od dvije godine. Ponavljam, najvećom zaslugom medija nije se dopustilo gašenje ovog slučajeva. I dalje se spominje tatino ubojstvo, ali i sva druga mučenja i zlostavljanja diljem BiH, od središnje Bosne nadalje. Po meni, sve je to povezano. Sve je rađeno na isti način, istom metodologijom rada, čak su i iste struje onih koji su sve to radili.
Znate li tko vam je ubio oca?
Ne. Ne znam. Mogu samo pretpostaviti.
Vjerojatno imate sumnje?!
Naravno, i to je ono što me motivira i da se borim cijelo vrijeme. Naravno da je umiješan vrh politike i naravno da neki stranci znaju što je bilo i da time manipuliraju. I naravno, da se vratim na vaše pitanje i da ne iznosim svoje mišljenje o tome. Ali mi svi znamo tko je namještao istragu i preusmjeravao je. Tko su bili tužitelji i da je to radio FMUP na čelu sa Žilićem, a znamo čiji je bio Žilić (SDA) i tko je vodio cjelokupnu istragu. Ovo je sve njihova zasluga. A ti ljudi, koji su sve to uradili, bili su unaprijeđeni. I dan-danas vladaju policijskim sektorom i dan-danas su glavni tužitelj, pomoćnici u određenim ministarstvima. I dan-danas ta struktura “pokriva šapama” ovu zemlju.
Jeste li ikad imali komunikaciju s ljudima koji su formalno i službeno bili optuženi za ovaj zločin, primjerice s gospodinom Željkom Ćosićem, koji je bio nerazdvojan s vašim ocem?
Ja samo poznajem Željka Ćosića i Željko je moj prijatelj. Željko Ćosić i ja smo jučer bili na kavi. Mi se svako malo čujemo i vidimo. Uzmite samo torturu i odnos kakav je doživjela moja obitelji, možete misliti što je sve Željko doživio. Ne samo torturu u zatvoru, nego i odnos prema njemu i njegovoj obitelji kada je izišao iz zatvora. Kad se vratio na posao, Željko Ćosić svake godine išao je na disciplinsku. Konačno je otišao u mirovinu zato što mu se više sve zgadilo. Njegova djeca dugo godina nisu mogla pronaći posao. Postavlja se pitanje zašto i po čijem nalogu. Željko Ćosić uvijek govorio samo istinu i nikad nije htio ružno reći o bilo kome. Izgleda da je bila intencija da Željko Ćosić pljuje po mom ocu i onda bi imao sve živo osigurano na ovome svijetu.
Spominjali su se u kuloarima razni razlozi za smaknuće vašega oca, od trgovine oružjem do istraga mudžahedina i financijskih zloporaba. Jeste li ikada u komunikaciji s generalom Kleinom, koji se pretvarao kao veliki prijatelj vašega oca, doznali, odnosno otkrili što je on znao o tom slučaju?
Kad ste spomenuli generala Kleina, želim reći da su se oko njega isprepletali razni mitovi. Bio je general s prvom zvjezdicom, a razgovarao sam s generalima i dužnosnicima koji su bili puno viši u hijerarhiji i koji su imali jako dobro mišljenje o mom ocu. Klein je zastupao određenu tezu na temelju nečijih promišljanja jer je rađena analiza mog pokojnog oca tijekom cijelog života. Klein je kao osoba poprilično ograničenih umnih sposobnosti. A jedna zanimljivosti vezane za njega je da su u jednom razdoblju, jedne godine tužitelji uspjeli, uz potporu američkih diplomata, otići kod njega u njegov ranč na kojem živi. Išli su uz pratnju FBI-a. Tražili su da sad, nakon svega toga, kaže svoje mišljenje i iznese saznanja. Pozvao se na njihov amandman i zaštitu otkrivanja informacija. Uzalud je odavde išao tužitelj iz BiH i agenti FBI-a. Ništa nije rekao. Dovoljno vam to govori o kakvoj osobi je riječ i ako je imao bilo što reći, valjda je smio u Americi reći.
Kroz sudski postupak otkrilo se puno rupa u montiranom postupku, a ono što je bila najveća rupa i ključ propasti slučaja je zaštićeni svjedok, koji je brutalno lagao. Kako vi gledate na sve to?
Samo da se još malo vratim na prijašnje pitanje. Federalni MUP do kraja nije bio izgrađen, ali je imao jednu veliku vrijednost da je imao dva ureda, ministra i zamjenika. Izgrađivala se prava policijska struktura koja se trebala baviti međunarodnim kriminalnim aktivnostima. Bavili su se trgovinom oružjem, što jest indikativno i radilo se o istragama višemilijunskih računa. Za sve te račune stranci su znali. Mi nismo. Kada je pak u pitanju zaštićeni svjedok, naravno da je to sve išlo preko FMUP-a i preko Faika Lušije, Mehmeda Žilića i cijele ekipe. A kakav je bio Mehmed Žilić kao osoba, najbolje vam govori to kada sam jednom prigodom bio u očevu uredu, a bila su odškrinuta vrata, gdje je on galamio na njega tražeći da sve što se dogovore ostane na snazi samo do jutra, da ne mora nikoga pitati. Ta osoba nikada nije samostalna u svom radu.
Vratimo se zaštićenome svjedoku…
Indikativno je nekoliko stvari. Zaštićeni svjedok pod navodnim znacima, imao je cijelu strukturu i potporu tadašnje policije i ostataka tajne službe AID-a gdje su oni njega zabrinuli, izdali nekakve dokumente i prebacili ga, pretpostavljam, preko norveškoga Veleposlanstva, ali to nisam siguran, i on je cijelo vrijeme gore živio. Bio je financijski zbrinut. Ne mogu još dokučiti tko je to sve organizirao. Znači, isti slučaj, ista matrica je s Nedžadom Herendom. Ljudi odu iz BiH bez ikakvih problema, imaju dokumente u tim zemljama koje su poznate po borbi protiv kriminala. Ali i tamo, izgleda, postoji netko iznad tih struktura da se ti ljudi moraju čuvati. Kada je pak rečeno da zaštićeni svjedok treba biti u BiH, oni su ga pokupili i doveli u roku 24 sata. Kontrolirali su ga cijelo vrijeme tamo. Nažalost, to mi govori da postoji i međunarodni čimbenik koji je uključen cijelo vrijeme.
Postojao je još jedan zaštićeni svjedok, stranac, koji je dobio golem novac?!
To je bolestan čovjek, shizofreničar, koji je sam sebi umislio neke stvari. On je uzeo nagradu i tu je jedan problem koji nitko nije istraživao. Njemu je išla jedna velika novčana isplata, a te je isplate kontrolirao jedan strani sigurnjak, obavještajac za kojim se sad isto traga. Cijelo vrijeme Sarajevo je radilo istragu oko ubojstva pod patronatom međunarodne zajednice.
Postavit ću vam još jedno pitanje. Vjerujete li da će ikada biti otkriveni ubojice i nalogodavci atentata na vašega oca?
Ako ostane ova struktura u politici, ne, ali ako se promijeni, dobit ćemo odgovor.
