Mostarske ljetne vrućine su jedan od zaštitnih znakova grada. I za najvrućih ljeta, poput ovog, u Mostaru je uvijek još malo toplije nego u gradovima slične zemljopisne širine, jer je on neka vrsta prirodnog lonca kojeg formira asfaltirana kotlina okružena golim brdima. U loncu se kuha stotinak tisuća ljudi koji u prosječnim ljetima dva-tri tjedna preživljavaju na dnevnim temperaturama od 40 i noćima oko 30 stupnjeva, što nije bez posljedica na mentalitet Mostaraca.

“Ko te goni u hlad” legendarna je mostarska replika na čuđenje pridošlice kako preživjeti na četrdeset u hladu. Za razliku od  kišnog ljeta 2014, tijekom kojeg u Hercegovini i Dalmaciji nije bilo nijednog požara, jer se zemlja nije ni osušila do kraja, ali koje je imalo i negativnih posljedica poput nikad lošijeg vina, ovo 2015. je pravo toplo ljeto.

Idealna prilika medijima da u sezoni “kiselih krastavaca” ispune prostor “vijestima” o vrućini, upozorenjima meteo-alarma i banalnim savjetima kako preživjeti. Osim što nam naše istraživačko novinarstvo kao veliku vijest donose da je ljeti vruće, pa bi nas to trebalo iznenaditi i zaintrigirati, jednako kao što na kontinentu nadležne službe uvijek iznenadi to što je zimi pao snijeg, mediji nam donose i silnu količinu spasonosnih savjeta kojih se nikada ne bismo sami dosjetili.

Držati se hladovine, izbjegavati boravak na otvorenom, odijevati laganu, široku i svijetlu odjeću od prirodnih materijala, uz obaveznu zaštitu glave kapama i šeširima, piti puno tekućine, najbolje prirodne sokove, limunadu ili vodu, a smanjiti unos gaziranih pića i alkohola.

Da nam to nisu rekli, vjerojatno bismo po svojoj pameti obukli kožnu jaknu, sjeli na sunce i popili pola litra rakije na prazan želudac.

Ovo ljeto medijima kruži i “15 savjeta za preživljavanje vrućine”, koje je netko preveo s engleskog, a od kojih su neki za našeg čovjeka apsolutno blasfemični, poput savjeta da se napravi propuh u sobi, da se stavi ventilator tako da je krevet između njega i otvorenog prozora, da se ide na spavanje mokre kose. Mostarcu bi se od takvog eksperimenta u najmanju ruku okrenula usta (parezafacialis), ako ne bi i umro.

Odnos Mostaraca prema čelopeku (žegi, zvizdanu, omarini) u vlastitom gradu je kompleksan. Ispod prvog sloja kuknjave, ako se analizira dublje, nalazi se neki čudan mazohizam, uživanje u svijesti o vlastitoj golemoj patnji, a još dublje ponos zbog primata u Europi, barem u nečemu.

Unutar mostarske mitologije oko žege, nalazimo i klasične staračke priče kako je prije sve bilo “bolje”, u ovom slučaju intenzivnije. Stariji Mostarci pričaju kako je ovo danas ništa, da su za starih ljeta ženama propadale štikle u rastopljeni asfalt, otac mi se kune da bi mu se japanke rastopile, na protuargument da to možda nije bilo pitanje veće vrućine već kvalitete tadašnjih papuča, gađa suvremenom. Jedan je izjavio da je početkom pedesetih bilo jedno tako vruće ljeto da su krave davale mlijeko u prahu.

Mi Mostarci se jako ljutimo ako naša ljetna patnja nije dovoljno prepoznata i priznata. Ako radio kaže da je u Mostaru izmjereno 39, a ekipa smatra da je barem 45 stupnjeva, onda se dežurnom sinoptičaru proklinje majka i kaže: “Kakvih 39, što je ne mjere kod apoteke u Fejićevoj, a ne na Bijelom brijegu”, jer se meteorološka stanica nalazi na brijegu okružena zelenilom, a termometar na staroj apoteci na usijanom asfaltu je najmjerodavniji.

Ove subote je Mostar s izmjerenih 41,3 stupnja bio službeno najtopliji grad u Europi. To godi i važno nam je da u nečemu držimo primat. Madrid npr. s mršavih 34 se taj dan može poklopiti ušima. O toj vrsti ponosa govori već legendarna prijeratna anegdota, koja je starijima poznata, a ovdje je prenosim radi mlađih čitatelja: Sjede Mostarci u hladu početkom osamdesetih, u outfitu koji dominira i danas, japanke ili borolete na nogama, šorc domudnjak i tregerača (po mogućnosti galeb), dišu na škrge i slušaju napeto vremensku prognozu na kraju radijskih vijesti kao da se radi o raspletu važne utakmice. Spiker čita temperaturu u gradovima: “Skoplje i Knin: 39, Demir Kapija: 40, Titograd: 41, Mostar: 42.” Ovacije i jednodušni trijumfalni komentar: “‘Ta će Titograd!”

Kako se preživljava na toj vrućini? Lakše nego nekada kada nije bilo klima-uređaja, osim prirodnih, Neretve i Bune, ili kad bi se, u boljem slučaju, išlo na more u usijanom autu bez klime, u kojem bi roditelji i pušili, i to sa zatvorenim prozorima jer se plaše propuha. O tome da nije bilo dječjih sjedalica ni vezanja da ne govorimo.

Za razliku od drugih krajeva u kojima žega u pravilu izvlači na površinu ono najgore, kivnost koja je inače blizu površine, ali pod kontrolom sve dok na vrućini ne prokuha i izlije se, pa rezultira time da u jednom danu dvojica na dva kraja Hrvatske ubiju supruge, da inače mirni vozači izazivaju prometne nesreće, dobrodušni ljudi svađe i tučnjave, u Mostaru imam dojam da se na čelopeku sve primiri. Neke sinapse se, valjda zbog uštede energije u mozgu privremeno isključe, sve se uspori, zavlada ono što Dalmatinci zovu “fjaka”. Bilo koji drugi grad s teretom prošlosti Mostara, godinama bez izbora i prave vlasti, ugrijan na plus 40 raspao bi se po šavovima u borbi svih protiv svih. No Mostar pritisnut omarinom djeluje začuđujuće smireno, hipijevski. Na najveću provokaciju inače najagresivniji pas ne bi ni repa podignuo, a kamoli ugrizao, čini se da su i komarci pokrepali od vrućine. Možda bi se pregovori o budućem uređenju grada trebali voditi u ovo vrijeme, kad su ljudi uronjeni u zrak topliji od njihovih tijela, usporeniji i pomirljiviji, a ne da svi idu na godišnji upravo onda kada se čini da bi se svi sporovi mogli lakše rješavati.

Uzevši u obzir što se sve danas brendira i turistički prodaje, možda bi mostarski čelopek mogao postati turistička atrakcija. Zašto ne bi stranci koji se ljeti po najvećoj žegi pentraju i ginu po Biokovu ili voze do iznemoglosti bicikle između kamiona i auta kamikaza po krivinama jadranske magistrale, i svi razni drugi mazohisti došli u prirodnu mostarsku saunu i probali i tu vrstu autentične patnje? Pod sloganima: “Osjetite najvrući grad u Europi”, “Od Mostarki je vrući samo Mostar” ili “Mostarska žega smara više od Mostarca”…

Nino Raspudić, tekst za Nezavisne objavljen 2015.