Nermin Džindić, ministar energije, rudarstva i industrije Federacije BiH, do posljednjeg je trenutka u javnim istupima tvrdio kako smatra da se gašenje proizvodnje u mostarskom Aluminiju neće dogoditi, da je to blef, pa bi na novinarska pitanja o tome da ovaj put prijeti ozbiljna mogućnost gašenja tvornice odgovorio protupitanjem: “A koliko smo puta to već čuli? Dosad smo imali desetak najava spektakularnog gašenja, ali nije došlo do toga”, ustvrdio je Džindić u jednom od takvih istupa, piše Jutarnji list.
Međutim, ovaj se put nije radilo o blefu, Uprava Aluminija nije kupila struju za taj dan i proizvodnja je ugašena nakon dugogodišnjeg, višedesetljetnog, blefiranja bošnjačke i hrvatske strane u ovoj polit-ekonomskoj metalurškoj priči.
Pretpovijest te priče počinje već s prvim godinama 20. stoljeća pronalaskom boksitne rude u Hercegovini kada se kreće s njezinim iskopavanjem. Spajanjem tvornice glinice i rudnika boksita 1977. godine ustrojeno je novo poduzeće, nazvano Aluminij Mostar, u koje, poslije puštanja u redovitu proizvodnju 1981. godine, ulazi i tvornica aluminija.
Kreatori ekonomske politike u bivšoj Jugoslaviji došli su, naime, na ideju da se u toj zatvorenoj centraliziranoj ekonomiji stvori zatvoreni sustav proizvodnje aluminija – od rude do finalnog proizvoda, tako da se u jedan proizvodni proces spoje rudnici boksita i glinice i tvornice aluminija u Mostaru, koja bi prodavala sirovinu za proizvodnju finalnih proizvoda šibenskoj Tvornici lakih metala.
U tu su svrhu, dobrim dijelom za potrebe mostarske tvornice, sagrađene i hidroelektrane na tom području. Sve je, dakle, imalo neku svoju unutarnju logiku, ali se raspadom Jugoslavije ta logika ruši, pogotovo zbog toga što je unutar formalno jedinstvene države BiH između Hrvata i Bošnjaka preostao prevelik konfliktni naboj.
Vlasnički problemi
Nakon rata, 1997., tvornica je obnovljena početnim novcem Republike Hrvatske, u iznosu od devet milijuna američkih dolara, a poduzeće je ustvari bilo gotovo potpuno etnički oslobođeno hrvatsko područje. Usporedno s početkom rada obnovljene kompanije počinju i vlasnički problemi jer je sudskim rješenjima iz 1997. i 1998. uspostavljena vlasnička struktura govorila da je Aluminij Mostar vlasnik 38,87 posto svojih dionica, mali dioničari su imali 51,23 posto vlasništva, a Republika Hrvatska 9,90 posto.
Međutim, otad pa sve do 2013., kako se navodi i u studiji pod nazivom “Mogućnosti restrukturiranja Aluminija d.d. Mostar” koju je izradilo splitsko sveučilište pod uredničkom palicom profesora Dejana Kružića, javljaju se stalni nesporazumi na relaciji vlada F BiH i Aluminij d.d., koji se odnose na utvrđivanje već utvrđene i upisane vlasničke strukture društva. Nakon dugogodišnjeg sudskog sporenja i političkih tenzija 2013. se napokon postiže dogovor prema kojemu Federacija BiH i mali dioničari dobivaju po 44 posto dionica, a Republika Hrvatska 12 posto, čime je dovršena 16 godina duga agonija i otvoren put za normalan rad Aluminija.
Osim postignutog suglasja oko strukture kapitala, dogovoreno je da vlada F BiH, preko entitetskog Ministarstva energetike i industrije, utječe na FERK (Regulatorna komisija za energiju BiH) i pokuša sniziti cijenu električne energije velikim potrošačima Elektroprivrede HZHB ili potpuno ujednačiti cijene električne energije svim velikim potrošačima u F BiH.
No, taj dio dogovora, o subvencioniranju poslovanja Aluminija, prvenstveno putem cijene električne energije (u sklopu pomoći svim velikim potrošačima električne energije), nikad nije realiziran, dobrim dijelom zato što se na razini F BiH odustalo od toga da se pomaže bilo kojem gospodarskom subjektu putem subvencioniranja cijene struje.
Zbog toga treba pojasniti i tvrdnju Bože Ljubića, predsjednika Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora (HNS), koji je u ponedjeljak optužio vladu Federacije BiH da je najodgovornija za propast Aluminija.
“Zar nije apsurdno da vlada F BiH, koja je vlasnik Elektroprivrede BiH, daje privatnoj kompaniji Arcelor Mittal iz Zenice struju za 42 eura po megavatsatu, a kompaniji koja je njezino vlasništvo (Aluminij) tu struju nabavlja po 78 eura. Sama ta činjenica govori o tome koja je adresa odgovorna za stanje u Aluminiju i koja je odgovorna za traženje rješenja. To je vlada Federacije”, izjavio je tada Ljubić.
No, činjenično je stanje malo drugačije od onoga koje prikazuje Ljubić jer zenička željezara u vlasništvu Arcelor Mittala ne dobiva subvencioniranu struju od Elektroprivrede BiH, nego je kupuje na dugoročni ugovor i s tim da koristi struju u povoljnijim dnevno-noćnim terminima.
Za razliku od zeničke željezare, mostarski Aluminij već neko vrijeme nema financijske ni poslovne mogućnosti kupovati struju na dugoročni ugovor i stoga je mora kupovati na dnevnoj razini, na takozvanim spot-tržištima. Tada je cijena, pogotovo u današnje vrijeme skupe električne energije, najveća. Dakle, tržišni uvjeti diktiraju trenutačno drastično veću cijenu za Aluminij u odnosu na zeničku željezaru.
U Elektroprivredi Hrvatske zajednice Herceg Bosne (u vlasništvu F BiH) potvrdili su nam da je Aluminij početkom lipnja s njima raskinuo suradnju o kupnji struje i ne znaju od koga ju je otad kupovao, ali visina cijene govori o tome da se kupuje na spot-tržištu.
Na ovome mjestu treba reći kako je Elektroprivreda BiH za prvi kvartal 2017. bila ugovorila s mostarskim Aluminijem cijenu od 37 eura po megavatsatu (MWh), a za drugi kvartal od 33 eura po megavatsatu. Mediji u BiH su tada pisali kako je i u prvom i u drugom slučaju prodajna cijena bila niža od proizvodne koja iznosi oko 44 eura po megavatsatu i da je Elektroprivreda BiH zbog toga u tim kvartalima potonula u gubitak, a tako povoljan ugovor su kritičari obrazlagali tvrdnjom kako su ga dogovorili kadrovi Saveza za bolju budućnost u BiH na dužnostima u Elektroprivredi BiH i HDZ-ovci u mostarskoj tvrtki.
Unatoč tom polugodišnjem povoljnom ugovoru za električnu energiju, Aluminij posljednjih godina nije dobivao bitku za subvencioniranu isporuku struje, i to je, uz niske cijene aluminija i visoke cijene glinice, glavni razlog njegovih gubitaka, koji su na godišnjoj razini iznosili 15 milijuna eura, i dugova koji su narasli na 200 milijuna eura, od čega samo na Elektroprivredu HZHB otpada 150 milijuna eura.
Takve cjenovne škare – u kojima su dva glavna ulazna troška, struja i glinica, na jako visokim tržišnim razinama, a cijena proizvoda, aluminija, na niskim razinama – posljednjih deset godina bile su kobne za mostarsku tvrtku. Politička slika pritom nije upućivala na to da će vlada BiH, u kojoj Bošnjaci imaju većinu, pomoći jače nego što je pomagala (a pomagala je) Aluminiju, pogotovo zato što hrvatska strana i HDZ nisu niti pomišljali na to da s Bošnjacima u upravljačkom smislu podijele kompaniju.
Tako su tvrdoglavost Hrvata da budu u Aluminiju “svoji na svome” i politika “zatvaranja očiju” Bošnjaka nad problemima te kompanije dovele do njezina konačnog kraha. Takve političke škare, uz spomenute cjenovne, ne bi preživjele ni najjače svjetske tvrtke.
A da je državna politika mogla dodatno pomoći Aluminiju, govori takozvana cijena mrežarine koju je Aluminij plaćao po cijeni od osam maraka po MWh, i to zato što je priključen na mrežu visokog napona, dok ostale industrije, zbog toga što su priključene na niski napon, plaćaju mrežarinu po cijeni od oko dvije marke po MWh.
U slučaju kada bi Aluminij plaćao mrežarinu od oko dvije marke, to bi na godišnjoj razini značilo uštedu od oko 15 milijuna maraka. Takve vrste “pomoći” Aluminiju, uz troškovno i organizacijsko restrukturiranje tvrtke (iako troškovi za zaposlene iznose oko 6% ukupnih troškova), mogle su s vremenom dovesti do optimizacije poslovanja i dobiti.
Optimizaciju poslovanja je u planu vjerovničkog preuzimanja Aluminija imao i švicarski rudarski gigant Glencore koji već godinama posluje s Aluminijem tako da mu isporučuje glinicu, a kupuje aluminij. U razdoblju kada je poduzeće vodio Mijo Brajković, Aluminij je (kada je tvrtka dobro poslovala, prije desetak godina) bio na korak do prodaje Glencoreu uz investicije od 170 milijuna eura, ali je u posljednji trenutak taj posao propao, a neslužbene informacije govore kako sluha za to nije bilo ni u vladi F BiH, ni u Vladi RH.
Tako ni ovaj put vlada F BiH nije pristala na plan Glencorea koji je okupio glavne dobavljače-vjerovnike, poput širokobriješkog FEAL-a i PPD-a, a koji je podrazumijevao da se ustvari, kao u Hrvatskoj, pripremi lex Aluminij koji bi omogućio zamjenu duga za vlasništvo te osnivanje nove tvrtke na koju bi prešla imovina Aluminija, dok bi dugovi ostali na staroj kompaniji.
Pretpostavljalo se kako bi Elektroprivreda HZHB, kao najveći vjerovnik, postupila sukladno nalogu politike, ali je politika dala crveno svjetlo za taj plan, ne pristajući na zahtjev da se osigura nabava električne energije po cijeni koja bi omogućavala opstanak tvrtke.
Iz Vlade F BiH su odgovorili kako ne mogu pristati na subvencioniranu cijenu struje, nego se ona mora formirati na otvorenom tržištu i tako je taj prijedlog propao. Naši sugovornici upoznati s prijedlogom Glencorea tvrde kako bi se cijena struje koja bi omogućila opstanak Aluminija tek utvrdila nakon podrobnije analize i restrukturiranja tvrtke, da bi se dogovor postigao na rok od deset godina te da je prijedlog bio da cijena struje ovisi i o kretanju cijene aluminija, izlaznog proizvoda tvrtke.
“Svi bi vjerovnici u tom procesu dijelom izgubili, kao i u procesu lex Agrokor, ali bi tvrtka opstala, a vjerovnici bi barem dio svojih potraživanja naplatili tijekom vremena i nastavili poslovati s Aluminijem. Ipak, nije bilo sluha za takav prijedlog u kojem bi profitirala i Elektroprivreda HZHB kao najveći vjerovnik pa sada kompanija ide u stečaj”, ističe naš sugovornik. Napominje kako je svjestan činjenice da je vladi F BiH bilo teško prihvatiti takav plan koji bi možda u početku mogao značiti gubitak u proračunu preko gubitaka Elektroprivrede HZHB.
“No, sigurni smo da bi nakon optimiziranja poslovnih procesa u Aluminiju cijena struje potrebna za njegov opstanak donijela dobro i Elektroprivredi HZHB i svima ostalima u tom projektu”, naglašava naš sugovornik. Dodaje kako smatra da bi vlada F BiH pristala na takav prijedlog da su Bošnjaci bili dio upravljačke priče u mostarskom Aluminiju, ali i da je bilo više zaposlenih Bošnjaka i dobavljača s bošnjačke strane.
Najveći gubitnici
Nije stoga čudno što je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH, radnicima i sindikatima obećao da Aluminij ipak neće ići u stečaj jer je svjestan kako će HDZ BiH biti politički najveći gubitnik u takvom scenariju. No, nije jasno kako se može izbjeći stečaj u situaciji kada nema nekog drugog ozbiljnog privatnog investitora koji bi ulio novac u tvrtku, a očito je kako ne prolazi scenarij lex Aluminij.
Dodatni je problem u cijeloj priči što je proces proizvodnje zaustavljen bez prethodne pripreme pa se tekući metal jednostavno smrznuo, što je dovelo do trajnog oštećenja 160 elektrolitskih peći koje su bile u upotrebi (od njih 256). To znači da se taj pogon mora potpuno obnoviti, a to je skupo i zahtjevno u slučaju mogućeg nastavka poslovanja. Čak je u ratno vrijeme proces gašenja proizvodnje proveden postupno pa je ratom devastiranu tvrtku bilo lakše obnoviti nego sada.
Upravo zbog toga je Nermin Džindić pozvao Upravu Aluminija na dostavu izvješća o postupku i proceduri gašenja proizvodnje pa ne bi čudilo kada bi se pokrenuli prekršajni i drugi postupci ako bi se utvrdilo da nije poštovana potrebna procedura te se tako oštetila tvrtka. Naravno, tu opet nailazimo na politiku “zatvaranja očiju” i “blefiranja”, a bit će toga još više nego prije jer će krah tvrtke s 900 zaposlenih i velikim makroekonomskim i kapilarnim utjecajem na Hercegovinu, ali i F BiH itekako ostaviti trag. Ne bez vraga, ti tragovi imat će gorak okus ne samo loše ekonomije, nego i fatalno narušenih odnosa između Bošnjaka i Hrvata.
