Jure Nuić rodio se 10. travnja 1908. u Drinovcima, a kršten je sutradan, 11. travnja. Roditelji su mu bili Ivan Nuić i Kata, r. Šimić. Krsni kum bio mu je Petar Nuić, a krstio ga je fra Anđeo Glavaš. Osnovnu školu završio je u Drinovcima, gimnaziju u Mostaru (od I. do VI. razreda) i na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru i Breslauu u Njemačkoj (danas Wroclaw u Poljskoj). Vojsku je služio u Mostaru od 15. svibnja do 7. studenoga 1932.
U franjevački red stupio je 29. lipnja 1926. na Humcu i uzeo redovničko ime fra Anđelko. Obukao ga je provincijal fra Lujo Bubalo. Jednostavne zavjete položio je 30. lipnja 1927. u ruke istoga provincijala, a svečane 2. srpnja 1930. u ruke provincijala fra Dominika Mandića. Red subđakona primio je 28. lipnja 1931., đakona 29. lipnja 1931., a za svećenika je zaređen u Mostaru 11. prosinca 1932. Sve svete redove podijelio mu je mostarsko-duvanjski biskup fra Alojzije Mišić. Bio je župni vikar i župnik u nekoliko hercegovačkih župa. Ubijen je negdje u Sloveniji u svibnju 1945.
Njegov rođeni stric bio je fra Arkanđeo Nuić (1896.–1945.), dugogodišnji profesor klasičnih jezika na širokobriješkoj gimnaziji (1927.–1945.), doktor teoloških znanosti. Doživio je istu sudbinu kao i njegov bratić fra Anđelko i brojni drugi hercegovački franjevci: komunisti su ga ubili i spalili na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. Tjelesni ostatci počivaju mu u širokobriješkoj crkvi.
Zanimljivo je ovdje navesti tragičan slučaj iz 1930., vezan za obitelj Nuić. Naime, drinovački je župnik fra Mate Čuturić obavijestio provincijala fra Dominika Mandića da je 3. listopada te godine izgorjela kuća sinova pok. Perka Nuića, fra Arkanđelove braće, od kojih je jedan bio otac klerika fra Anđelka. Osim što su izgorjele sve stvari, izgorjelo je i više od 15 kvintala duhana. »Ova familija jest najjači sadioc u ovoj župi. Štete ima preko 70 tisuća dinara«, stoga moli provincijala da pomogne »ovu vrijednu, ali unesrećenu obitelj«.
Školovanje i redovnički život
Zanimljivo je da je Jure Nuić prvih šest razreda srednje škole završio na Državnoj gimnaziji u Mostaru (1920.–1926.), za razliku od ostale desetorice svojih kolega s kojima je 1926. stupio u novicijat, koji su gimnaziju pohađali kod franjevaca na Širokom Brijegu. O tome saznajemo iz dopisa koji je potpisao provincijal fra Lujo Bubalo 24. lipnja 1926.
Nakon svršetka novicijata preostala je dva razreda Jure, sada fra Anđelko, završio u Franjevačkoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Školske godine 1927./28. pohađa 7. razred, a ocjene, uglavnom dvojke i trojke, pokazuju da baš i nije bio vrstan đak. Iz vjeronauka je ocijenjen ocjenom vrlo dobar, a vladanje mu je odlično. Osmi razred završio je šk. god. 1928./29. O uspjehu na kraju toga razreda nisam pronašao podatke, ali je na maturalnom ispitu fra Anđelko uspješno završio sve pismene i usmene ispite te je njemu i sedmorici kolega ispitno povjerenstvo 20. lipnja 1929. priznalo »zrelost i spremnost za fakultet univerziteta«.
Jure Nuić stupio je u novicijat 29. lipnja 1926. i uzeo ime fra Anđelko. Habit mu je obukao fra Lujo Bubalo, provincijal. Meštar je bio fra Eugen Tomić (st.). Godinu novicijata s njim su provela još devetorica kolega: fra Bruno Adamčik, fra Ljubo Čuvalo, fra Nevinko Mandić, fra Stjepan Naletilić, fra Teofil Pehar, fra Rajko Radišić, fra Julijan Kožul, fra Ferdinand Skoko i fra Vendelin Vasilj.
Čak petoricu od njih deset ubili su komunisti. Osim fra Anđelka ubili su fra B. Adamčika, fra N. Mandića, fra S. Naletilića i fra J. Kožula. Trojica su život proveli kao franjevci u Kustodiji hrvatskih franjevaca u Americi (fra Lj. Čuvalo, fra F. Skoko i fra V. Vasilj), dok je jedan (fra T. Pehar) također živio u Americi djelujući kao svećenik u Kaliforniji, ali se 1949. sekularizirao i napustio zajednicu. Samo je fra Rajko Radišić preživio i ostao živjeti u domovini. Preminuo je na Humcu 1986.
Bogoslovni studij fra Anđelko je započeo na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru, gdje je završio tri godine studija (1929.–1932.) koji je upisao u rujnu 1929. U prvom semestru imao je predavanja iz apologetike, moralne teologije, filozofije i hebrejskog jezika, a profesori su mu bili fra Luje Bubalo, fra Ignacije Jurković, fra Ante Majić i fra Ante Jelavić. Fra Anđelko je bio osrednji student ocijenjen uglavnom ocjenom dobar (bonus), osim izvrsne filozofije (eminens). Za vladanje i marljivost dobio je najbolje ocjene (1). U ljetnom semestru imao je iste predmete i slične ocjene.
U sljedećoj godini (1930./31.) fra Anđelko je slušao i polagao Sveto pismo, dogmatiku, moralnu teologiju, kanonsko pravo i etiku. Ocjene su mu sve dobre (bonus), osim vrlo dobrog prava (laudabilis). Vladanje i marljivost je pokvario i sada je ocjena vrlo dobar (laudabilis i constans). Iste predmete ima i u ljetnom semestru, a ocjene su nešto bolje, laudabilis i bonus, ali i sufficiens iz etike. Vladanje i marljivost ocijenjeni su kao i lanjske godine.
U god. 1931./32. sluša sljedeće predmete: uvod u Novi zavjet, dogmatiku, moralnu teologiju, kanonsko pravo, povijest Crkve, pastoralnu teologiju i egzegezu Starog zavjeta (Psalmi). Ove je godine pokvario i ocjene i vladanje: ocjene su većinom bonus i dvaput sufficiens, vladanje dovoljno (sufficiens), a marljivost dobra (constans). Profesori su mu fra Ante Jelavić, fra Lujo Bubalo, fra Ignacije Jurković i fra Jerko Boras. U ljetnom semestru sluša iste predmete, a ocjene su prilično bolje: bonus i dvaput laudabilis. Vladanje i marljivost ocijenjeni su istom ocjenom kao i prije. Nakon završetka ljetnog semestra 1932. fra Anđelko je na odsluženju vojnoga roka.
Završivši trogodišnji studij filozofije i teologije u Mostaru, fra Anđelko je 11. prosinca 1932. bio zaređen za svećenika. Krajem godine, oko Božića, proslavio je mladu misu u rodnim Drinovcima. Početkom 1933. poslao je podrobno izvješće provincijalu o skupljenu i potrošenu novcu na mladoj misi. Ukupno je od uzvanika skupljeno 5.020 dinara. Od te svote fra Anđelko je kod kuće ostavio za trošak 3.000 dinara, a za sebe je uzeo 1.120 dinara. U izvješću doslovce navodi u što je utrošen svaki novčić. Ostatak novca potrošen je za namirnice, plaću kuharima i sl. Fra Anđelko je zaređen za svećenika u tako neuobičajeno vrijeme (redovito su ređenja bila u lipnju ili srpnju) jer se od svibnja do studenoga 1932. nalazio na odsluženju vojnoga roka.
Nije jasno gdje je fra Anđelko bio tijekom ljetnoga semestra 1932./33., dakle nakon svećeničkog ređenja i proslave mlade mise. U službenoj knjizi Franjevačke teologije u Mostaru stoji za njega i njegove kolege: »Koji nijesu ocijenjeni bili su u inozemstvu.« Iz dostupnih dokumenata, pak, vidljivo je da je on u inozemstvu od zimskog semestra 1933./34. Bio je, naime, u jesen 1933. s kolegama fra Ljubom Čuvalom i fra Rufinom Šilićem upućen u Breslauu da bi tamo dovršio studij i bolje naučio njemački jezik. Moguće je da je tu bio već od ljetnog semestra 1932./33. Iz Breslaua se fra Anđelko javio provincijalu pismom od 25. rujna 1933.
S njim su u Breslauu pošli i njegove kolege fra Ljubo Čuvalo i fra Rufin Šilić. Fra Ljubo je pisao provincijalu krajem studenoga o njihovu putovanju preko Zagreba i Beča u Breslauu. Iako je bio zadovoljan prvim dojmovima u novoj sredini, fra Anđelko nije dugo ostao u Breslauu. Još je u siječnju 1934. dobio obedijenciju da se može vratiti u Provinciju, a u Hercegovini je bio već u veljači iste godine. Da je u Mostaru bio početkom svibnja, znamo iz provincijalova dekreta od 9. svibnja kojim ga privremeno premješta na Humac, gdje će biti na raspolaganju gvardijanu dok župnik, koji je obolio, ne ozdravi, a fra Julijan Kožul ne položi jurisdikciju. Provincijal je i od biskupa zatražio odobrenje da fra Anđelko može biti na ispomoći na Humcu dok je župnik fra Mladen Barbarić bolestan: obolio je od pjegavog tifusa.
Dušobrižničko djelovanje
Svoje prve dušobrižničke mjesece fra Anđelko je proveo u Mostaru: od ožujka do rujna 1934. Kroz to je vrijeme krstio 70 djece te obavio jedno vjenčanje. Nakon toga je upućen za župnog vikara u Konjic. Tu je ostao od kraja rujna 1934. do svibnja 1937. Dekret kojim je premješten u Konjic poslao je provincijal 26. rujna 1934. Osim svećeničke službe bio je određen i za vjeroučitelja u Bradini i Čelebiću.
Nakon tri godine službe župnog vikara fra Anđelko je imenovan župnikom, i to u tešku brdsku župu Gorance. O tom je premještaju provincijal 31. svibnja 1937. obavijestio Odsjek za vjere Kraljevske banske uprave: »Fra Anđelko je premješten za župnika u Gorance namjesto dotadašnjeg župnika fra Vencela Kosira. Imenovani je već preuzeo povjerenu mu dužnost.« U Gorancima je ostao dvije godine (1937.–1939.), a potom je premješten u Izbično (1939.–1941.), također brdsku i siromašnu župu.
Čini se da je fra Anđelko bio omiljen u Gorancima pa se pročulo kako ga župljani »ne će dati«. O tome je provincijalu pisao dotadašnji župnik u Izbičnu fra Jozo Bencun 1. svibnja 1939.: »Amo se puno govori, da iz Goranaca župnika nedadu. Ja sam se stoga pripao, da nebi bilo po me loše. Već, ako će Nujić ostati u Gorancima, to je lako učiniti drugu prominu.« Predlaže da u tom slučaju namjesto fra Anđelka Nuića dođe fra Damjan Rozić: »Tko došao da došao ovđe to je meni isto samo molim, da Provincijal dodje sa župnikom i da me prije obavjesti koji će dan doći, pošto u kući ima samo kruva i cikorije, te da mogu još koje jaje pripraviti. Samo ima vina.«
Fra Anđelko je ipak došao u Izbično i tamo ostao dvije godine. Iz Bencunova je dopisa dovoljno razvidno koliko je župa bila siromašna! Banska vlast Banovine Hrvatske imenovala ga je 1. veljače 1941. za poučavatelja pomoćne pučke škole u Izbičnu. Tu službu vršio je šest mjeseci. U Izbičnu je fra Anđelko ostao do lipnja 1941., a tada je premješten za župnoga vikara u Čitluk (od lipnja 1941. do srpnja 1943.). Za to vrijeme obavio je 55 krštenja i nijedno vjenčanje.
U srpnju 1943. premješten je za župnoga vikara u Međugorje. Ono je bilo njegova posljednja dušobrižnička služba, ali ne i posljednje mjesto boravišta. Fra Anđelko je, naime, u svibnju 1944. premješten u mostarski samostan. Za vrijeme svoga djelovanja u Međugorju fra Anđelko je krstio 27 djece te obavio dva vjenčanja.
Smrt na nepoznatu mjestu
Koliko je dugo fra Anđelko ostao u samostanu u Mostaru i je li imao još kakvu službu prije svoje smrti, iz sačuvanih spisa nije razvidno. Njegovo se ime u spisima Arhiva Provincije nakon rujna 1944. više ne spominje. Svakako je sigurno da je i on, kao i bezbrojni drugi, bježao pred komunističkom partizanskom vojskom te dospio u Austriju. Ubijen je u povratku nakon 15. svibnja 1945. na nepoznatu mjestu, u nekoj od kolona smrti.
Nakon što su bili predani u komunističke ruke, u Dravogradu ga je susreo fra Lucijan Kordić, koji je o njihovu beznadnu položaju zabilježio: »Neki partizanski vojnik, sav očupan i rutav, priđe mi i traži, da mu tu usred grada, na trgu svučem i dam hlače, a on će meni dati svoje prljave i poderane. Moje hlače bile su polukožne i u dobru stanju. A kada sam ih pod silu počeo svlačiti, išlo je teško poradi znojave slijepljenosti i njihove uskoće – on ih je sam uz psovku sagnut počeo s mene svlačiti. Bio sam u dilemi: da mu poradi njegove grube nasrtljivosti i mojega povrijeđenoga ponosa skočim na glavu, ali to bi bio moj svršetak.
Na tom žalosnom putu susreo sam O. Anđelka Nuića, koji se je ukraj ceste svađao s jednim partizanom, koji mu je htio oteti sat. Isto tako u istoj koloni susreo sam i prof. O. Brunu Adamčika i svega izmučenoga O. dr. Bonu Jelavića, obojica moji bivši profesori. Nijednoga od svih ovih spomenutih nitko više nije vidio. Progutala ih je krvava partizanska srdžba.«
Nikić je na temelju te Kordićeve bilješke izveo malo presmion zaključak o fra Anđelkovoj smrti: »Partizan ga htio premetnuti i opljačkati, a on nije dopustio.« Iz Kordićeva opisa, naime, ne može se izvući zaključak da je fra Anđelko bio ubijen odmah tu, na licu mjesta. Ali je sigurno da nije poživio dugo nakon tog događaja. Svakako, nema spomena da bi dospio do Zagreba, gdje su stotine svećenika bili smješteni u tamnicu na Savskoj cesti.
Dr. fra Častimir Majić u svojemu sjećanju na fra Anđelka piše općenito o njegovoj smrti, jer konkretnih podataka do danas nema nitko: »Na Bleiburgu je 15. svibnja bio predan jugopartizanima. U trodnevnoj hodnji smrti kroz Sloveniju podlegao je njihovim zlostavljanjima. Neki kažu da je oko 18. svibnja našao tragičnu smrt u vojničkim rovovima kod Maribora u društvu druge svoje subraće iz Hercegovačke franjevačke provincije. Pogubljen je u 37. godini života i bio je najstariji među njima. Fra Anđelko je ispio kalež boli do vrha Kalvarije koja ga je na Križnom putu održala jakim. U svojim slabostima ponovno je kršten vlastitom krvlju, a svojim si je mučeništvom pripravio boravak na nebesima.«
Piše: dr. sc. fra Robert Jolić/SlobodnaDalmacija
