U Ričina ulici u Mostaru, u najljepšoj kući rodila su se dva brata, Tvrtko i Davor Miloš. Kuća Miloševih je još od stare Jugoslavije poredana sa kućom Milana Pašića u Beogradu. Ne zna seje li joj bio ljepši enterijer ili umjetnički detalji. Izgrađena je 1892. godine i bila je svojevrsni spomenik austrijske arhitekture.
Tu u toj kući s više od deset soba živjeli su roditelji Tvrtka i Davora (majka je od Jurkovića, Mostarka, a otac iz Dobrog Sela gdje je čok Miloša).O ljepoti braće Miloš, njihovoj kršnosti i poštenju šaputale su djevojke po Mostaru. A oni su rasli, uz majku Miru nekadašnju ljepoticu Mostara, krijući svoju tugu i ne pokazajući je svijetu. Tvrtko se rodio ratne 1941. godine. Otac nije bio kući da dočeka sina jer je već tada bio u hrvatskoj vojsci. Put Pere Miloša je gotovo identičan putu svih Hrvata Hercegovine koji su se borili u II. svjetskom ratu za svoju domovinu Hrvatsku. Sinovi su samo viđali oca kad bi krišom dolazio noću.
A nakon Davorova rođenja 1945. godine pošao je, skupa s tisućama svojih sunarodnjaka, na križni put u Bleiburg. Kao odrasli ljudi, na skromnom spomeniku poginulim i nestalim Hrvatima u Bleiburgu, pročitali su sinovi. Tvrtko i Davor, i ime svog oca Pere. i pored takve anateme koju su im propisali štovatelji komunističkog režima, obitelj Miloš bila je i ostala jedna od najuglednijih hrvatskih obiteljiMostara.
Tvrtko i Davor su djetinjstvo proveli uz majku koja ih je savijala i djeda Ljubu Jerkovića koji je. također, suđen od komunista, ubrzo i umro.. Majka Mira je do smrti ostala vjerna svom rano poginulom suprugu i nije dozvolila da umre uspomena na njega. U hrvatskom duhu, ponosna i kreposna, odgojila je svoje sinove. Uvijek je ta divna žena, koju je poštovala cijela Ričina ulica, strepila za svoje sinove, posebice za Tvrtka koji je bio, kako bi znala reći “divlji”, nepokoran, tvrd kao kamen, a lijep kao “slika”, što bi govorile djevojke. Majka je lagano i strpljivo prenosila svoju ljubav prema hrvatskom narodu svoje sinove, a oni su posebno voljeli slušati njenu priču o bratu Martinu Jurkoviću kojeg su, također, sa ostalim Hrvatima ubili.
Tvrtko i Davor Miloš su u rodnom Mostaru pohađali osnovnu školu. Davor je u Mostaru završio i srednju i Pedagošku akademiju (smjer matematika fizika). Tvrtko, već kao srednjoškolac, pokazuje netrpeljivost prema vlasti, tako da je izbačen iz srednje škole (Gimnaziju završio u Metkoviću), nakon toga Poljoprivredni fakultet u Zagrebu.Uporno i hrabro je, na svakom koraku, ispoljavao svoje hrvatstvo, pa je kao takav bio nepodoban u mostarskom “Hepoku”, gdje je kratko radio, nakon čega se ponovo vraća u Zagreb. Davor, također, teško dolazi do zaposlenja. Sedamdesetih godina je jedva dobio mjesto nastavnika u osnovnoj školi u Drežnici i nešto kasnije u Pologu. Bio je uzoran radnik, omiljen prijatelj i kolege iz III. osnovne, gdje je radio pred domovinski rat, su ga cijenile i poštovale.
Ljudima nije smetalo opredjeljenje braće Miloš, ali vlastima su bili trn u oku.Godine 1975. u obitelj Miloš je stigla zapanjujuća vijest Tvrtko Miloš je osuđen na smrt strijeljanjem navodno zbog podmetanja eksploziva u poštu u Zagrebu, tadašnje vlasti su ga htjele, po svaku cijenu, ukloniti. Davor s obitelji, suprugom i dva sina doživljava velika poniženja. I ono malo prijatelja, što su bili vjerni, nisu smjeli dolaziti u kuću Miloša. Radio je i stručno se usavršavao. Sav predan poslu i mislima na brata.
Tvrtka je prva žena Nevenka ostavila jer joj je smetao njegov nemirni politički duh, a istu sudbinu je doživio i od druge žene Marije koja ga je napustila dok je bio u zatvoru. S Marijom Tvrtko ima sina (i dvije kćeri iz prvog braka). Kazna strijeljanjem preinačena je najprije na doživotnu robiju, pa na dvadeset godina. Tvrtko Miloš je odležao 14 godina, sve do početka rata u Hrvatskoj, kada je amnestiran. Nije gubio ni dana. Pohrlio je da konačno da svoj doprinos za slobodu Hrvatske. Prošao je kao pripadnik garde sva ratišta Hrvatske na kojima je zaslužio titulu viteza. Opet je i treća supruga, Donka, uzalud čekala nemirnog Tvrtka da se vrati njegov put je, nakon napada na Mostar, vodio u rodni grad, u Ričina ulicu, u HercegBosnu.
Malobrojni borci HVO su zadivljeno slušali ovog hrvatskog viteza koji je čvrsto govorio: “Morate biti veliki vjernici. Vjernici da, ali budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi”. U ovom ratu najprije je stradala istina, pa ljubav, pa nedužni ljudi. Kojim redom će početi mir? To će od vas zavisiti. Svijet nam može završiti rat ali mi moramo graditi mir na dobro i prema interesu hrvatskog naroda, poštujući interes i drugih naroda. Ali nikako mir na štetu Hrvata!.
Dosta je bilo pakiranja kofera! “Tako je govorio Tvrtko Miloš i ispred boraca išao prvi. Branitelji se sjećaju riječi koje je zabilježilo novinarsko pero, s jednog sastanka, kada su se tek udarali temelji HercegBosni. Tvrtko Miloš je rekao: “Hrvati su na ovim prostorima imali državu do Herceg Stjepana. Država mora imati narod koji želi da ta država opstane. Narod bez države je obezglavljen. To je samo skup pojedinaca osuđen na rastjerivanje, na puteve bez povratka. Država je uvijek kuća naroda. Narod bez kuće države je nitko i ništa. Dužni smo svojoj djeci kuću, jer samo kuću kućom čine ljudi, a država narod čini nacijom. Hoćemo li mi Hrvati u BiH biti svoji na svomemoramo odlučiti. Moramo imati svoj suvereni prostor, gdje smo svoji na svome.Ako propustimo ovu priliku, hoćemo li opet čekati koliko od Herceg Stjepana do danas”?
Rijetki su ga u potpunosti razumjeli, ali su s poštovanjem slušali njegove rječi. Pred samo oslobođenje od četnika Tvrtko je još jednom pošao na Podveležje. Poginuo je od četnika a njegovi suborci ga pokopaše 29. lipnja 1992. godine (poginuo 27.06). Hrvatski narod je dostajanstveno ispratio svog viteza na vječni odmor. Neretva, tada i tužna i nabujala, pokušala je sačuvati uspomenu na ovog hrabrog viteza. Ali Ričini i kući Miloša ne bi suđeno da ostanu u miru. Muslimanii, nakon što okrenuše svoje puške na dojučerašnje suborce, poželješe zagospodariti Ričinom. Nitko osim branitelja neće nikad znati s koliko žestine su Muslimani krenuli na borce HVO baš u ovoj ulici. Hrabri branitelji im ne dadoše ni pedlja da prođu. Ginuli su, ali nisu dali Ričinu. A i kako bi kad su s Davorom stražarili danonoćno u kući Miloša. Ovaj hrabri borac je znao da ne smije iznevjeriti mrtvog brata, a ni djeda, pa ni pobijene i stričeve. Miloši njeguju hrvatsko ime, oni ga nose ponosno. Danima su neprijatelji gađali, Davor je s braniteljima odoljevao napade! Do zadnjeg, njihova noga nije ušla u u Miloša ni do danas!
Tog dana, 04.1ipnja 1993. ne neprijateljski snajper ga pronašao i poginuo je i drugi iz kuće Miloša. Njegovi suborci nastaviše braniti i kuću na prvoj crti i Ričinu ulicu.U znak zahvalnosti suborci Davora Miloša, posmrtno, proglasiše bojnikom. Iza Davora je ostala supruga Ankica i dva sina: Dalibor i Dubravko Povijest se ponovila. Supruga Ankica, iz časne hrvatske obitelji Smoljana, baš kao u onom ratu Mira, ostade da podiže svoja dva sina. Da se hrvatsko sjeme u Mostaru nezatre! Njen suprug u mostarskim noćima je tuga ali i briga i vječno pitanje: Hoće li i njeni sinovi morati ponovo Ginuti za svoju kuću, za svoju Ričinu ulicu, za svoj Mostar. I uporno ponavlja: “Ne dao Bog da se više ponovi”.
HUM/HERCEGOVINA.in
