Ultimatumom generala Momčila Perišića (19. 4. 1992.) da će granatirati grad počela je otvorena agresija na Mostar i Hercegovinu
U košmaru i kaosu koji je zavladao gradom Krizni štab teško se snalazio. Nakon lutanja i promjene nekoliko lokacija, Krizni štab se konačno smjestio u prostorijama atomskoga skloništa jednoga nebodera na vrhu Avenije. Prostorije toga atomskoga skloništa s članovima Kriznoga štaba dijelili su i djelatnici Radio Mostara, koji su se zbog sigurnosnih razloga morali premjestiti iz zgrade Mostarke u kojoj su prethodno bili smješteni. Kako su na istom mjestu bili smješteni Krizni štab i Radio Mostar sve informacije su tu stizale, a jedina veza i mogućnost komunikacije s vanjskim svijetom bila je telefonska veza i valovi Radio Mostara preko kojih su Veselko Čerkez i Mario Vrankić izvještavali o dramatičnoj situaciji u gradu, vapeći za pomoći da se zaustave luđaci koji razaraju grad. Jedna vijest sustizala je drugu, a situacija se mijenjala iz minute u minutu. Neizvjesnost i iščekivanje prekida zvonjava telefona. Na poziv se javlja Veselko Čerkez, novinar Radio Mostara.
– Viktore, Viktore, telefon! Je li Viki tu? – čujem Veselka kako me doziva povišenim glasom.
– Ovdje sam – javljam se Veselku i pitam tko me treba.
– General Perišić te treba.
– Što je, što hoće?
– Ne znam. Čini mi se nešto hitno. General djeluje jako nervozno – govori mi dok idemo k telefonskom aparatu.
– Što je sad opet? – mrmljam sebi u bradu.
– Halo! Izvolite, gospodine generale, Stojkić je pri… – nisam se uspio ni predstaviti, a general je uzbuđeno i povišenim tonom počeo svoj monolog.
– Gospodine Stojkiću, u gradu se događaju čudne stvari, nestala su mi dva pilota.
Želim čuti o čem se konkretno radi, tražim detaljnije informacije kako bih, eventualno, mogao poduzeti potrebne aktivnosti u vezi s navodnim incidentom, no general me uopće ne sluša, nego nastavlja svoj monolog sada već kao u nekom transu.
– Gospodine Stojkiću, imate jedan sat da mi vratite pilote. Sada je 15.00 sati, ako ih ne vratite do 16.00 sati…
General je izvan sebe, ipak uspijevam nekako prekinuti njegov monolog.
– Gospodine generale, smirite se. Želite li da razgovaramo i da pokušamo riješiti problem koji ste iznijeli ili ćete i dalje imati monolog? Trebate mi dati podatke o okolnostima nestanka osoba koje tražite…
Međutim, general nije uopće obraćao pozornost na ono što sam ja govorio, nego je i dalje, sada već histeričnim tonom, ponavljao istu priču.
– Nestali su mi piloti, hoću da ih vratite, imate sat vremena.
Očito je bilo da je samo tražio izgovor za ono što smo znali da će se dogoditi.
– Gospodine Stojkiću, ako mi ne vratite pilote do 16.00 sati bit će granatirani Cim, Ilići, Bijeli Brijeg, Mahala…
Po tko zna koji put pokušavam prekinuti ovaj monolog i reći mu kako je ultimatum koji mi daje neprihvatljiv i da razlog koji navodi ne može biti opravdanje za odmazdu i rušenje grada. Pokušavam komunicirati smirenim tonom, ali što sam ja bio smireniji on je bio sve nervozniji i histeričniji. Po tko zna koji put navodi ciljeve koje će gađati.
– Gospodine generale, poznat nam je vaš učinak u Zadru, nije potrebno da to dokazujete i u Mostaru.
Pokušavam smiriti generala, pozvati ga na savjest, jer je u Mostar došao iz Zadra koji je kao zapovjednik neselektivnim granatiranjem razrušio. S obzirom na to da sam ga ignorirao, general je bivao sve više frustriran da bi u jednom trenutku u potpunosti izgubio kontrolu, počeo je vikati i psovati i u svom tom nekom transu i ludilu naprasno je prekinuo telefonsku vezu.
Nakon ovoga mučnoga i teškoga razgovora, nazočne u Kriznom štabu izvijestio sam o ultimatumu koji mi je dao general Perišić. Konstatiramo da je JNA na isti ili sličan način postupala u situacijama kada im je trebao izgovor za bombardiranje grada i ubijanje nedužnih ljudi.
U vezi s ultimatumom koji nam je general dao, u Kriznom štabu su mišljenja bila podijeljena. Znali smo da će nas napasti, samo je bilo pitanje trenutka kada će to biti. Hoće li to biti baš danas, uskoro ćemo saznati. Odbrojavanje je počelo. Ostalo nam je samo čekati i nadati se…
Neizvjesnost i iščekivanje, prekidaju jake detonacije. S terena informacije sustižu jedna drugu. Granatira se Bijeli Brijeg, po Studentskom centru padaju granate, Cim i Ilići su u plamenu, pogođeni su Orlac i Donja Mahala. Vatrogasna postrojba intervenira na objektima koji gore pod Bijelim Brijegom. U gradu je panika, kao i u Kriznom štabu gdje telefoni stalno zvone. Javljam se na telefonski poziv i odmah prepoznajem generala Perišića.
Gledam na sat, 16 sati i 10 minuta.
General mi uspaničenim glasom pokušava objasniti kako nisam ispoštovao njegov ultimatum… Nisam želio slušati njegove pomalo naivne i smiješne izgovore. Prekinuo sam njegovo izlaganje, jer je i mom strpljenju došao kraj, i onda sam počeo svoj monolog.
– Generale, svaka Vam čast. Stvarno držite do svoje riječi, deset minuta ste prekoračili obećani termin. Hrabar ste čovjek, ubijate nedužne ljude, žene i djecu.
General stalno pokušava prekinuti moj monolog, sada nekim kao pomirljivim tonom, na što nisam uopće obraćao pozornost, nego sam nastavio još žešćim tonom da mu još jednom kažem što sve o njem mislim i da ih se niti najmanje ne bojimo.
– Isti vam je scenarij, sve gradove ste najprije počeli neselektivno granatirati, rušiti i ubijati. Vi ste, generale, kukavica. Ovdje ne ćete uspjeti. Izgubit ćete rat. Hercegovina je nepokorena zemlja. Povijest će vam suditi, generale, zapamtite.
General je uvidio da ne može doći do riječi, pa sam u jednom trenutku osjetio kao da je posustao, da više i ne pokušava nešto suvislo kazati, a ja sam nastavio svoju priču u istom tonu.
– Stidjet će vas se vaša djeca i vaši potomci. Prokleti bili vi i vaši nalogodavci. Mostar vam ovo nikad ne će zaboraviti niti oprostiti.
General je opet pokušavao nešto reći, no nisam ga želio više slušati, spustio sam slušalicu i prekinuo vezu. Tako je završio moj zadnji razgovor s generalom Perišićem.
Bio je to početak neviđene i nezapamćene agresije u povijesti Mostara i Hercegovine.
Počelo je ubijanje našega Mostara i naše Hercegovine, oni su nas sustavno ubijali, zatirali, sravnjivali sa zemljom. Kuću po kuću, ulicu po ulicu. Kamen na kamenu nije ostao. Gori grad. Dim, vatra, pepeo, kuljaju na sve strane. Grad se pretvorio u vulkansko grotlo.
Ubijaju proljetnu čaroliju. Umjesto opojna mirisa lipa i behara, gradom se širi miris gareži, paljevine i baruta. Stotine ljudi pale su na ulicama Mostara i prigradskih naselja. Grad se neselektivno bombardira raketnim sustavima, tenkovskim i topovskim projektilima. Pogođeni su rodilište i kirurgija.
Putem Radio Mostara dr. Ivanković poziva divljake da ne gađaju bolnicu. Ubijaju trudnice i još nerođenu djecu. Ginu bolesni i nemoćni. Umire nevin svijet. Vrtići i škole nisu pošteđeni. Franjevački samostan je u plamenu, pogođena je i katedrala. Ruše se džamije. Grad je bez vode, struje. Telefonske veze su prekinute.
Kod pošte Mišo Marić raširenih ruku stoji nasred ulice, zaustavlja me i vapi da mu pomognem da barbari prekinu bombardiranje, da se djeca mogu evakuirati iz grada. Ugašena su mnoga djetinjstva. Ginu mnoga djeca.
Na koncu ove kataklizme vrhunac je bio ubijanje simbola Mostara. Sve mostove na rijeci Neretvi u Mostaru su srušili osim Staroga mosta, koji je teško ranjen i koji kao avet strši među gradskim ruševinama. Prizor je bio stravičan i neopisiv. Takvu bestijalnost, poremećen um, takve luđake svijet i povijest nikada nisu niti će zasigurno vidjeti.
Pokušavaju nam ubiti duh, ali u tom ne uspijevaju, jer duh, prkos, ponos i dostojanstvo hercegovačkoga čovjeka je neuništiv, naprotiv to nas je još više motiviralo i učvrstilo u vjeri da izdržimo i da smo na pravom putu do konačne pobjede.
U trenutcima najžešće agresije Krizni štab općine Mostar je svojom Odlukom od 29. travnja 1992. godine i službeno povjerio obranu grada Mostara Hrvatskom vijeću obrane – Općinskom stožeru Mostar i Ministarstvu unutarnjih poslova – Policijskoj stanici Mostar.
Viktor Stojkić: Rat prije rata, Uloga i doprinos policije obrani Mostara
i doline Neretve u Domovinskom ratu, rujan 1991. – lipanj 1992., Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH – Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata HR H-B Mostar, Mostar, 2020.
