Priče iz Hercegovine:
111 godina ovdje traje škola
…a da i danas služe istoj svrsi i da nikada nisu prekidale s radom, evo, ova već cijelih stotinu i jedanaest godina! Čim je BiH pala pod austrougarsku upravu, propisala je stroga pravila oko stjecanja prava na pokretanje pučkih škola, i bilo im je teško udovoljiti, jer su vlasti bile nepopustljive. Prethodno, svi đaci polazili su pučku školu kojom su upravljali franjevci, nedaleko od samostana.
Knjige krasopisa
Dotad, više od četiri stoljeća nikakva organiziranog opismenjivanja djece nije bilo, barem ne kršćanske i ne u ovim krajevima. Predug je to period, premda se prije turske okupacije bilo počelo s organiziranim opismenjivanjem, što dokazuju i ovdašnji i ini stećci sveudilj, po kojima su dijaci isklesavali lijepa slova, i to su i danas otvorene knjige krasopisa latinicom, glagoljicom, bosanicom ili hrvatskom ćirilicom, koja će se pojaviti i ovdje, u 12. stoljeću, nekako u isto vrijeme kada je u kamenu ispisivana po Dalmaciji i Dubrovačkoj republici.
Naravno, opismenjivanje ni tada nije bilo dostupno ikom drugom doli djeci velikaša koju su učitelji opismenjivali na dvorima njihovih bogatih otaca, no dolaskom franjevaca i njihovim nevjerojatnim pregalaštvom, djeca su počela učiti uz korištenje najprimitivnijih pomagala. Za učiti brojiti, bilo je dostatno prebrojiti vlastite ovce ili goveda. U vrijeme vladavine Stjepana Kotromanića, franjevci dolaze u Bosnu i Hum u značajnijem broju, što polučuje sve veći broj pismene djece, od 1339., pa nadalje.
U 15. stoljeću u Hercegovini je provincija Bosna srebrena imala samostane u Mostaru, Ljubuškom, Konjicu, ali i po nekim drugim manjim mjestima, te se zarad toga može govoriti o masovnijem opismenjivanju djece, osobito dječaka koji su kanili školovati se za službu u franjevačkom redu.
I učitelji su bili isključivo franjevci, pa je ostala zapisana rečenica kako se u samostanskim školama učilo “čitati, pisati i malo slovnice te kršćanski nauk u latinskome i slovinskom jeziku”, a glasovita Ahdnama – povelja Mehmeda Drugog, dodijeljena fra Anđelu Zvizdoviću i pored nesumnjiva jamstva da franjevci slobodno nastave pastorizirati svoje vjernike, ipak neće biti primjenjivana onako kako je i sultan i kustod tadašnje bosanske kustodije htio.
No, u cijelom tom razdoblju ima svijetlih primjera kako se nekako uspijevalo nečemu poučiti poneko dijete, ali kako u Hercegovini već dugo nije više bilo samostana, onda ni toga uglavnom nije bilo. Sredinom 18. stoljeća fra Petar Bakula zapisat će “da je hrvatski narod u Hercegovini lišen svakog pojma pismenosti i da je bez škola”, zapravo, ova zanimljiva tema dugo je istraživana, svakakvih je tu podataka, ali to je primjerenije knjigama negoli novinama, te ću tek spomenuti da je ova škola kod franjevačkog samostana pokrenuta 1867, te da su djeca dugo tabanala i trošila opanke do nje. Pa i djeca iz Rasna.
Tadašnji župnik u Rasnu, fra Lovre Sopta, uspijeva kod novih vlasti ishoditi dopuštenje za gradnju škole u Rasnu, a isto pravo dobili su i franjevci u Ljutom Docu, Kočerinu i Gornjem Gracu. Priprema za gradnju potrajala je posljednju godinu devetnaestog stoljeća, a gradnja počela u prvoj godini dvadesetoga, trajala je gotovo pet godina i počela je s radom 1905., što je svakako važan povijesni podatak.
Otad, prva škola u srcu zapadne Hercegovine ni do dana današnjega nikada nije prestala “zvoniti”. U tom je smislu ona spomenik, ali svijest o njoj u tom kontekstu imaju samo zavičajni ljudi. Zapravo bi ona trebala biti državni spomenik.
Vrlo zanimljiv je pregled fratrove korespondencije s vlastima oko pribavljanja dozvola, ali fratri su u tom smislu već stoljećima bili dobro “istrenirani”, i današnjim, primjerice marketinga, svakako bi bilo korisno proučavati kako je moguće ostvariti – nemoguće.
Fra Lovre će biti i prvi učitelj, škola je imala stan za učitelja, u dvorištu su bili čatrnja i zahod, ali je sva dokumentacija iz prvih desetljeća rada ove neobične škole – uništena. Ne zna se ni kako ni kad, ali nema je. Pa Dugandžić i Sopta nalaze divan opis iz 1927. pjesnika fra Lucijana Kordića, koji je u ovu pučku školu pohodio iz Grljevića. “Od Grljevića do Rasna put je dalek i svaki dan putovati bilo je za nas djecu veoma naporno, ali to tada nismo osjećali, čak smo znali za kišnih dana obuću – opanke izuvati i skrivati ih u zidinama i dračama i ići bosi. S komadom kukuruze ili ječmenice i bocunom mlijeka ili zimi sa ‘zarizom’ slanine. Vjeroučitelj nam je bio O. fra Skender Musa, koji je tražio – po uzoru toga vremena – da napamet učimo knjige dogmatske zasade iz katekizma, a koje smo često puta odgovarali skrivećki, iz knjige čitajući.
Na svršetku svake godine smatrali smo ‘školskim običajem’ da se na rastanku kamenicama ‘pobijemo’, potučemo mjesto školske utakmice, da bi onda pobjedničko selo ili grupa mogli pripovijedati svoja ‘junačka’ djela. Kada sam za vrijeme zadnjega rata (oko god. 1943., op. a.) posjetio školu u Rasnu, po prilici sve je ostalo isto. Čak i pozlaćena rama (Ram za sliku, op. D.M.), u kojoj je visjela uokvirena slika gospodara zemlje, Franje Josipa, Petra l. i ll.: a ovaj put u rami se nalazila slika poglavara Nezavisne države Hrvatske Ante Pavelića.
Tako su se gospodari i kraljevi mijenjali, a sitna krhka rama ostaje.” (Iz “Fragmenata jednog života”, Chicago – Mostar, 1995.) E, nastavilo se s tim do danas, fra Lucijane, samo ne znam čija je glava danas dostojna biti u toj rami!
Više puta se nastojalo ovu pučku školu pretvoriti u osmogodišnju, no svojedobno je dobacila tek do pet razreda, između 1965 – 1972., jer je očito bilo nemoguće nadomjestiti stravičan podatak da je između 1945. pa sve do 1991. godine čak 380 ovdašnjih obitelji svoje životne adrese potražilo negdje drugdje, što dalje odavde.
Dobro da je itko i ostao, takvo je masovno iseljavanje bilo, ali je netko uvijek ostajao i po školskoj ploči je uvijek netko pisao. 1996. ovdje je postavljena ploča književniku i Rašnjaku Ivanu Sopti, otad je škola ponijela njegovo ime, a godinu poslije počela je obnova škole i zasjat će stara pučka škola novim sjajem 2001. godine, kada će ovdašnji akademski kipar Josip Skoko ispred zgrade duge tek nešto manje od dvadeset metara (sve zidano domaćim kamenom i do sedamdeset centimetara debljine, kako je i prvi put bilo napravljeno), načiniti spomenik pjesniku – mučeniku i otad je ovaj mali prostor, uz mjesnu crkvu, opet najljepši u cijelom kraju.
Škola danas funkcionira kao četverogodišnja, da je neka gužva u njoj i nije, ali ako je preživjela stotinu i deset godina s uvijek dovoljnim brojem đaka, neće joj se ni u budućnosti dogoditi ružni scenarij kakav se dogodio mnogim našim opustjelim školama, a kojima bi se komotno mogao priditi smisao – dva đaka pod jednim krovom! 2012. godine napokon će ova pučka škola biti uvrštena na listu spomenika i kulturnih dobra druge kategorije.
Kao sluga
Ivan Sopta rođen je tu, u Dužicama, samo godinu nakon što je otvorena ova škola, a nestao je na blajburškom polju 1945. Ovdje je završio pučku školu i do dvadesete živio poput drugih siromaha u godinama koje su donijele glad. Ona će ga potjerati u Slavoniju, e da bi imao što jesti, a radio je uglavnom – kao sluga.
I na ciglani bio klupar, pa tri godine tragao za bilo kakvim poslom jer ih je u međuvremenu sve izgubio, lutao je po Slavoniji za komadom kruha, pratila su ga stravična iskustva. Negdje tridesetih obreo se u Zagrebu, a sa svojih trideset eto Ivana s prvom knjigom, jer muka koju je prošao na njega je djelovala povoljno: razvio se duhovno i intelektualno. Da je drukčije bilo, ne bi bio preživio.
Dakle, 1934. objavljuje svoje proživljeno iskustvo u romanu nezaposlenog radnika, nazvanog “Na cesti”; sljedeći roman, koji će ga proslaviti, “Dani jada i glada”, objavljuje u Zagrebu, u nakladi Matice hrvatske 1937., potom slijedi još nekoliko što dovršenih, što nedovršenih romanesknih naslova. U rukopisu “Ševušina smrt” zapisat će i ovo: “Ja sam danas tek drugi dan kod kuće. (Zapravo je ovo dnevnički zapis o njegovom posljednjem boravku u Rasnu, negdje sredinom rata, op, D.M.) I dok su svi otišli na rađu, prže se na suncu, natapaju zemlju znojem da blagoslovljeniji, berićetniji bude njezin plod, ja se odmaram od putovanja i dvadesetogodišnjeg lutanja, doživljavanja i proživljavanja svega i svačega stranog i nepoznatog po svijetu.
Sjedim u hladu s kućne strane praga, čekam da mi počme priču, i gledam u Ševušino jadno lice i pričinja mi se da se ništa nije promijenilo u ovih dvadeset godina kako ga nisam vidio. Tek kao da je malo manje, uže, kao da se je skupilo, uvuklo u se (…)”
Strašno. Sada Ivan, brončan i vječan, sjedi pred tom školom, kao da čeka kada će se u njoj pojaviti đak, njemu sličan, koji će znati njegov život i smrt opisati.
Dragan Marijanović
