Predsjednik HDZ-a Dragan Čović dao je veliki intervju za Hrvatski tjednik, a glavna tema je bio položaj Hrvata u BiH te aktualnoj političkoj situaciji.

Kako procjenjujete trenutnu krizu nastalu nakon presude Dodiku i poteza vlasti RS-a?

Realno, prošlo je već neko vrijeme. Očekivalo se da će se određene stvari dogovoriti, usuglasiti i usmjeriti. Bojim se da ovo posljednje vrijeme nije iskorišteno za to, nego se još uvijek pokušavaju zauzeti određene pozicije – osobito u političkom Sarajevu. Mislim da tu ima dosta nesnalaženja, kao i pokušaja koordinacije aktivnosti unutar bošnjačkih političkih stranaka, uključujući i one koje se predstavljaju kao građanske opcije.

S druge strane, unutar srpskog političkog ambijenta došlo je do određenog nesklada između onoga što se naziva opozicijom u RS i samog SNSD-a, kao i njihovih partnera. Kriza se nije na na koji način umanjila – rekao bih čak i da je dodatno ojačana.

Primjerice, upravo je završena i rasprava o Ustvu RS-a, koja je bila jedan promišljen, javni projekt. Mislim da, osim ponekih nagovještaja kako bi neko bio spreman nešto vratiti na početak, sve strane već imaju zauzete pozicije kada je riječ o RS i da sada na njih treba mudro odgovarati. Međunarodna zajednica također niej pokazala poseban znak aktivnosti niti snalažljivosti u ovom ambijentu. Ne znam što je razlog tomu, ali praktični nemamo nikakvu aktivnost međunarodnih institucija u BiH. Jedno vrijeme bilo smo naviknuti da se na gotovo svaki događaj oglašavaju određene administracije, adanas vlada potpuna tišina.

Koga konkretno?

Recimo, dok je tu bio gospodin veleposlanik Michael Murphy, svakodnevno smo mogli čuti njegov komentar na svaki događaj, kao dio jedne šire analize. Danas toga nema. Razgovori koje vodimo s predstavnicima tih institucija također upućuju na to da ni oni nemaju u potpunosti jasne upute kako se ponašati. Ono što dolazi iz Brisela više izgleda kao pokušaj da se nešto sagleda i da neko u ime pojedinih strana nešto pokuša reći. Tu pomažu prijatelji iz Republike Hrvatske i njihovi partneri – u vezi s pozicijom Hrvata, ustavnom jednakopravnošću i očuvanjem BiH, kao i njezinim europskim putem.

S bošnjačke strane, također neko pokušava nešto artikulirati prema vanjskom ambijentu. To ide primarno preko ministra vanjskih poslova BiH koji vodi isključivo svoju politiku ili politiku svoje stranke, koja nema uporište u nečemu što bi u konačnici bila zajednička vanjska politika triju konstitutivnih naroda BiH. Bojim se da i drugi, koji nastupaju u ime Bošnjaka, djeluju na sličan način i time se dopunjuju – kako bi spriječili da Hrvati punopravno konzumiraju svoja ustavna prava, a istodobno kako bi eliminirali SNSD kao glavnog uzročnika ove krize.

Mislim da je kriza izazvana potpuno drugim razlozima, o kojima možemo razgovarati i analizirati ih posebno. Međutim, u ovom trenutku držim da postoji nesklad između tri strane u BiH i međunarodne zajednice.

Vidite li, i kako, izlaz iz ove krize?

Po meni, izlaz bi bio jednostavan kada bi se tri sadašnje koalicije na vlasti u BiH, koje su prije dvi i po godine započele jedan projekt, usuglasile da je taj projekt tada bio prihvaćen kao ideja, ali da s tim snagama više ne mogu napraviti iskorak, koji nam je prijeko potreban u idućih godinu i po ili pet godina. Bošnjačka je strana to jasno kazala i samoinicijativno pokrenula proces, primarno preko ministra vanjskih poslova koji je rekao: ‘Mi više ne želimo s Dodikom.’ Mi smo tada jasno kazali – i prije izricanja presude gospodinu Dodiku – da ne možemo na taj način razgovarati, ako već imali neku konstrukciju, pa i potpisani sporazum o političkom djelovanju u četverogodišnjem mandatu. Trebalo je sjesti, vidjeti što je provedeno, što nije, i ako to više ne ide, tražiti jedan novi put. Čak smo se dogovorili da pokušamo pronaći taj drugi put, ali da jasno definiramo osnovu na kojoj ćemo to raditi. S naše strane ta osnova je bila europski put BiH, njezina nedjeljivost i potpuna ustavna jednakopravnost tri konstitutivna naroda. Kada smo to pokušali prevesti u konkretna rješenja, rekli smo da je za početak najjednostavnije pitanje Izbornog zakona BiH – onaj koji će definirati izbor hrvatskoga, bošnjačkog i srpskog člana Predsjedništva. To bi bila logična osnova s obzirom na to da već deset godina o tom istom pitanju razgovaramo kroz različite sporazume s različitim partnerima. Istina, nikad nismo imali problem s partnerom sa srpske strane, već isključivo sa “Sarajevom”.

Jedno vrijeme smo si i lagali i varali oko toga. Održan je jedan dio razgovora, na Kupresu kad su s nama bili predstavnici triju stranaka iz Republike Srpske, a potom i zajednički sastanak, kao i odvojeni sastanci s probošnjačkom Trojkom. U Federaciji BiH pokušavali smo naći rješenja, ali smo na kraju došli do situacije gdje su nam prijatelji iz Sarajeva jasno kazali da nisu spremni učiniti ništa po pitanju Izbornog zakona bez promjene Ustava BiH. S obzirom na to da znamo kako se Ustav ne može promijeniti bez dvotrećinske većine, što je ovome ambijentu gotovo nemoguće, jasno je da smo tu zapeli.

A Ustav BiH nije mijenjan 30 godina od Daytona?

Ustav Bosne i Hercegovine nije mijenjan već 30 godina, osim jedne izmjene vezane za Brčko. Shvatili smo to, i to su bili posljednji razgovori koje smo vodili s bošnjačkim partnerima iz Federacije. Jasno smo im dali do znanja ako ne možemo završiti taj dio, onda ne treba očekivati bilo kakav sporazum na nekim drugim osnovama. Osnova sporazuma sada mora biti jednakopravnost triju naroda odmah, danas. Prvi korak mora biti rješavanje pitanja izbora članova Predsjedništva. Ima tu još mnogo elemenata. Mi smo rekli da ćemo se Izbornim zakonom baviti kroz tri vremenska odmaka.

Prvo, izbor člana Predsjedništva i eventualno Središnjega izbornog povjerenstva (SIP BiH), što bi također bilo korisno jer je prethodno to tijelo imenovano mimo zakona. Drugo, vremenski odmak od tri do četiri mjeseca za rješavanje svih tehničkih pitanja što je djelomično nametnuo visoki predstavnik. S njim sam nedavno razgovarao i kazao mu da nema potrebe žuriti. Taj tehnički dio možemo riješiti u rujnu ili listopadu, to je dovoljno daleko. Riječ je o tehničkim uvjetima koji bi trebali omogućiti transparentnije procese i zaštititi vrijednost glasa. Tek treći korak bio bi razmatranje izmjena Ustava do kraja ove godine kako bismo mogli provesti sve presude Suda u Strasbourgu kakve god one bile. Ali to već zahtijeva ustavne promjene, i to je jedan širi koncept dugoročnoga djelovanja.

Međutim, bez ovoga prvog koraka sve ostalo je uzaludno gubljenje vremena. Prije dva ili tri dana sjeli smo s prijateljima iz Republike Srpske u Sarajevu. Istaknuli smo da je osnovni uvjet Izborni zakon, uz još dva zakona vezana za otvaranje pregovora s Europskom unijom.

Oni su se sa svime složili. I tu smo stali. Vjerojatno će biti još jedan zajednički sastanak u Sarajevu. Postojala je i inačica da se nađemo u Banjoj Luci kako bi to bilo sadržajno. Vidim da su neki oko toga uzrujani, ali u osnovi je sve vrlo jednostavno ako se sve ne možemo dogovoriti, nema smisla ulaziti u nove platforme, nove koordinacije i nova partnerstva.

Koliko sam uspio razumjeti, oko prijedloga koji ste dostavili, sve hrvatske i srpske stranke suglasne su. Može li se to sažeti u jednu rečenicu – spriječiti bošnjačko preglasavanje Hrvata? Je li to tako?

Da, te se izmjene zapravo svode na sprečavanje da Bošnjaci mogu preglasati Hrvate. Odnosno da ih demotivira, da imamo mehanizam odvraćanja od upravo te iste nakane. Ako Hrvati slobodno glasuju i odluče, tada ovakvoga problema neće biti. Prijedlog je takav da hrvatski član Predsjedništva BiH postaje onaj tko dobije najviše glasova u Federaciji BiH, a zatim to potvrdi u trima većinskim hrvatskim županijama. To bi bio jamac da netko tko ondje nije pobijedio, ne može biti član državnoga vrha.

Kad smo prvi put razgovarali s bošnjačkim kolegama u vlasti, svi su taj prijedlog ocijenili trezvenim, čistim i logičním. Rekli su nema smisla da mi biramo Hrvatima predstavnika. No čim smo prijedlog formalno uputili u proceduru, svi su ga počeli prikazivati na različite načine. Neki su ga počeli predstavljati neustavnim, ili čak diskriminatornim. Međutim, identičan je prijedlog već usvojen kad su u pitanju članovi Predsjedništva i to na Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH već prije tri godine. Bošnjaci su ga tada pokušali osporiti pred Ustavnim sudom BiH, no Sud je odgovorio da nije povrijeđen vitalni nacionalni interes Bošnjaka. I to im je sada jasno, Zato trenutačno i blokiraju Dom naroda jer se tim instrumentom više ne mogu koristiti.

Ali sada se ponašaju poput Dodikovog SNSD-a, kojega zbog takvog ponašanja često kritiziraju?

Ponašaju se gore od njih. Ovo je klasična blokada. Ne žele uopće raspravljati o toj temi jer procjenjuju da im prijedlog nije prihvatljiv. Ponovno ćemo zakazati sjednicu Doma naroda i ta će tema biti među prvim točkama dnevnoga reda. Nadam se da će naši prijatelji iz Sarajeva tada gledati na stvari drukčije. Ključna odgovornost za funkcioniranje Bosne i Hercegovine leži upravo na njima.

Jedan od vaših bivših političkih partnera, s kojim ste se prvi razišli, Bakir Izetbegović iz SDA, kaže da će nastaviti s preglasava njem Hrvata i da će ih svesti na “mjeru”, vjerojatno manjine?

Ta se “mjera” već može prepoznati u izjavama gospodina Izetbegovića u zadnjih deset godina. Pet ili šest puta, kad god bi se dogodila neka krizna situacija pa čak i kad smo vodili normalne razgovore on bi izrekao nešto slično. Naime, svjesno smo išli u potpisivanje sporazuma o Mostaru koji je trebao definirati legitimno predstavljanje, s ciljem omogućavanja izbora u Gradu Mostaru. Izetbegović je potpisao taj sporazum, ali nije prošlo ni nekoliko mjeseci, a već je izjavio – “Mi smo svoje ostvarili”. To jasno pokazuje njegov način vođenja politike.

Međutim, nije on jedini. Iste poruke, koje Izetbegović šalje već deset ili petnaest godina da Hrvata ima više na položajima nego što im po njegovim kriterijima pripada na stavili su i neki njegovi nasljednici. Neko je čak rekao da bi svi Hrvati mogli stati u dva vagona i otići iz zemlje. Po njemu (Izetbegoviću), Hrvati imaju previše pozicija.

U početku je i on govorio kako nije dobro da Bošnjaci Hrvatima biraju predstavnike, ali se to s vremenom pretvorilo u nešto posve drugo. Taj njegov put sada slijede i ostale bošnjačke stranke s kojima smo danas još formalno u koaliciji. Jedno vrijeme govore kako nije dobro da se Hrvatima bira predstavnik, a kad dođemo blizu rješenja, među njima se traži tko će biti “izdajnik ako Hrvatima omogući konzumaciju pripadajućega ustavnog prava.”

Je li to, onda, izdaja Bošnjaka – da Hrvati biraju svoje predstavnike?

Mislim da je to klasično pravo jednoga naroda. Najbrojniji bi narod trebao biti dovoljno politički zreo i mudar da upravo to omogući i da to demonstrira javnosti. Ako se jednomu narodu pogotovo u Federaciji ne dopušta da bira svoje predstavnike, onda je svaka daljnja rasprava uzaludna. Sve se počelo mijenjati nagore kad su, prema popisu iz 2013. godine, Bošnjaci navodno prešli 50 posto ukupne populacije. Kad je brojčana dominacija osigurana, počelo se govoriti kako se više neće raspravljati o nacionalnosti, već se prelazi na građanski koncept vladanja. Mi to zovemo kvazi-građanstvo ili unitarizam kako god hoćete. Drugim riječima, pokušava se izgraditi bošnjačka nacionalna država. No to je nemoguće ostvariti.

U osnovi, smatram da su Hrvati danas jedini koji čuvaju temeljne principe Bosne i Hercegovine. Koliko god tko govorio da smo malobrojni, mi smo konstitutivan narod s vrlo jasnom pozicijom na prostoru Bosne i Hercegovine. Na te pokušaje Republika Srpska odgovara svojim stavovima. Pokušali smo sve to vrlo jasno raspraviti i s kolegama iz Republike Srpske, uključujući i opoziciju, i oni su svjesni svega što se događa.

Dakle, sada je situacija takva da Bošnjaci inzistiraju da Hrvati budu na njihovoj strani dok se obračunavaju s Dodikom u RS-u, a istodobno nastavljaju obračun s Hrvatima u Federaciji BiH?

Teško je, ali mi nemamo drugoga izbora nego opet razgovorima tražiti rješenja za Bosnu i Hercegovinu. Jer ono što mi tražimo izbor hrvatskog člana Predsjedništva – radimo primarno zbog Bosne i Hercegovine. Na tim se politikama preglasavanja ruši Bosna i Hercegovina. Isključivo zbog nepostojanja ustavne jednakosti. Tko god danas kaže da netko ruši ustavni poredak, ja ću ga vratiti unatrag 20 godina kad se svaki put, pri izboru hrvatskoga člana, brutalno rušio ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Oni (Bošnjaci) koji žele BiH na temeljima Ustava, odnosno Aneksa IV Daytonskoga sporazuma, ne smiju se ponašati ovako. Mislim da je ovo što sada radi političko Sarajevo put razgradnje Bosne i Hercegovine. Naravno, imaju moćnije medije, imaju stalnu potrebu prikazivanja uloge žrtve od Domovinskoga rata pa do danas.

Ima tu i ideala koji se vežu uz neke šire globalne projekte, posebno kad je u pitanju Islamska zajednica. U osnovi, držim da su Hrvati danas jedini koji čuvaju temeljne principekliks Bosne i Hercegovine. Koliko god netko govorio da smo malobrojni, mi smo konstitutivan narod s vrlo jasnom pozicijom. Više puta sam slušao od kolege Izetbegovića da “nestaje supstanca Hrvata i da je to najveći hrvatski problem”. Ja bih, iskreno, volio da se napravi analiza demografske slike bošnjačke populacije od popisa 2013. pa do danas i onda će se vidjeti da se najviše ljudi raselilo upravo iz tih sredina.

Zašto toliko ustrajavate na poziciji hrvatskog člana Predsjedništva?

Zato što je to naše ustavno pravo. Jednako tako, zato što Predsjedništvo vodi vanjsku politiku, imenuje veleposlanike i konzule, vodi monetarnu politiku, imenuje guvernera Centralne banke. Sva ta infrastruktura oteta je nama Hrvatima. Predsjedništvo. također imenuje zapovjednike i generale. Hrvatski član Predsjedništva ima pravo uložiti veto, ali ga mora dostaviti Klubu Hrvata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH na potvrdu. To Komšić ne može napraviti i to je jasan dokaz da je nelegitiman i nelegalan. Apsolutno je nespojivo to što se danas događa – to je brutalna zlouporaba Ustava i tu se najbolje vidi kako se ruši ustavni poredak Bosne i Hercegovine.

Imate li komunikaciju s Dodikom?

Imam komunikaciju sa svim predsjednicima stranaka u Bosni i Hercegovini. Jedno vrijeme imali smo ju i s kolegom Izetbegovićem. Sada se i on nekako vratio na političku scenu, i mi ćemo, kao predstavnici hrvatskoga naroda, i dalje komunicirati sa svim političkim akterima u BiH. Mislim da je to ispravan način vođenja politike bez isključivanja bilo koga

Kriza u BiH eskalirala je nakon povlačenja masovnoga intervencionizma američke administracije, kada se pokazala nefunkcionalnost institucija BiH. Sada se ponovno čuju glasovi iz dijela međunarodne zajednice da će problem biti riješen ako se uklone Dodik, Čović i Izetbegović?

To smo mogli riješiti davno, ako je to uistinu rješenje.

Smijenjeno je na desetine političara, ali stvari su ostale iste – ako ne i gore?

Dakle, ništa se neće promijeniti. Bilo kakva sankcija protiv bilo kojega pojedinca u posljednjih 20 godina nije donijela nikakvu promjenu. Tri dominantne nacionalne politike ostale su iste. Nakon što se jedna strana administracija povukla, došlo je do potpune izgubljenosti u koordiniranju djelovanja međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini. Zato često kažem mi ovdje moramo voditi procese, a ne da nam ih drugi nameću. Neki mi Bošnjaci znaju reći: “Bilo bi dobro da ovo što vi predlažete Izborni zakon nametne visoki predstavnik. Mi bismo se ljutili dva-tri dana, i onda bi bilo u redu. Ali nemojte da to mi radimo – jer ćemo onda biti loši Bošnjaci”. Ali to nije rješenje. To nije dugoročno rješenje za BiH.

Jedan čovjek, predsjednik jednoga entiteta u Bosni i Hercegovini, slobodno putuje iako ga traže pravosudne i policijske agencije. Živimo li mi već kao Kipar?

Mi se već dvadeset godina oslanjamo na to da će nam neko izvana urediti uturanje procese. Da smo drukčije gradili institucije I shvatili da se moramo dogovoriti o izboru člana Predsjedništva, o drugim elementima Izbornog zakona i zakonima važnim za EU – danas bismo imali rješenja. I to održiva. Sada imamo proces unutarnjeg urušavanja institucija s ciljem da se pokaže kako sustav ne funkcionira.

Zato držim da je izvor svih problema u Sarajevu, jer ljudi ondje nisu prepoznali da je potreban dogovor triju konstitutivnih strana. Sarajevska politika ne želi raditi na očuvanju Bosne i Hercegovine tako da ju dijeli s predstavnicima srpskog i hrvatskog naroda. To je isto kao i kod referenduma o neovisnosti ili kod nekih drugih dokumenata. Ne može biti ni bošnjačka, ni hrvatska, ni srpska nego mora biti i bošnjačka, i hrvatska, i srpska. Samo tako Bosna i Hercegovina može opstati.

Je li onda rješenje za ovu krizu Dayton 2, novi društveni ugovor?

Neki će sigurno pokušati tražiti rješenja, ali ako budu razmišljali kao dosad, BiH će doživjeti još veću štetu. Sve izmjene koje je međunarodna zajednica napravila u Ustavu Federacije bile su loše i štetne gotovo sve protiv interesa Hrvata. Sada, vlasti u Republici Srpskoj imaju raspravu o novome ustavu, dok su u Federaciji BiH stvari odlično funkcionirale između Hrvata i Bošnjaka odmah nakon rata. Problem je nastao kad je visoki predstavnik ukinuo ravnopravnost Hrvata. Danas u Vladi ima devet Bošnjaka, pet Hrvata i troje Srba, od čega Bošnjaci biraju i dvoje Srba. Time Bošnjaci sami mogu donijeti sve odluke. S druge strane, u Republici Srpskoj, sve Bošnjake i Hrvate u Vladi biraju Srbi.

Mi se moramo vratiti osnovnim postav kama Daytona i Washingtonskoga sporazuma, a to je jednakopravnost svih triju konstitutivnih naroda. Globalne promjene i regionalna preslagivanja nisu nam naklonjena, tako da nisam baš optimističan u pogledu skorijega novog uređenja BiH ili bilo kakvoga novog poticaja za preustroj izvana. To mora doći iznutra.

Ljudi unutar BiH moraju sjesti i shvatiti da se više ne mogu međusobno prevariti. Sve što Dodik radi posljednjih deset godina, radi iz jednoga razloga jer je shvatio što političko Sarajevo radi Hrvatima. Kako ga ne bi preglasavali i ponižavali. To su eksplicitno njegove riječi. On kaže da sve radi kako bi spriječio mogućnost da Bošnjaci, kada raščiste s Hrvatima, nastave to isto raditi sa Srbima. Bošnjacima za to treba samo jedna mala skupina Hrvata koja bi im prikazala lojalnost i legitimnost.

Sarajevo Vas optužuje da ste krenuli u izmjene Izbornog zakona u krivo vrijeme. Što je istina?

Ako su Opći izbori sljedeće godine, a u izbornoj se godini ne može mijenjati Izborni zakon, onda je idealno vrijeme za to upravo sada. Pogotovo zato što tražimo nove partnere u vlasti s kojima želimo mijenjati stvari. U 20 godina otkako je Željko Komšić postao nametnuti hrvatski predstavnik, barem 20 puta pokušali smo mijenjati Izborni zakon, ali svaki put nešto bi se ispriječilo. Sjetimo se prije 25 godina, kada su postojale Hrvatske samouprave, obračuni s Hrvatima, upad i rušenje Hercegovačke banke. Tada je projekt političkoga Sarajeva i dijela međunarodnih institucija bio usmjeren na ono što je nekada i kardinal Vinko Puljić govorio da mu je netko, među američkim diplomatima, govorio o dva entiteta, dva naroda te da će jedan narod ili asimilirati ili iseliti (Hrvate).

Svejedno, imate optužbe iz Sarajeva da na taj način čuvate Dodika i sprečavate europski put?

To je potpuna zamjena teze. Jedini koji žele europski put ovdje su Hrvati. A tezu o Dodiku lako je riješiti – usvojite Izborni zakon pa da vidimo štiti li tko koga.

Je li hrvatska federalna jedinica tabu tema, je li ostvariva kroz europski put zemlje?

Isključivo je federalizam budućnost ove države. Moguće su brojne promjene, a ako želimo dugoročno funkcionirati kao normalno uređeno društvo, možda ćemo se morati osloboditi naglaska na nacionalizmu. Ako imate tri federalne jedinice, riješili ste apsolutno sve. Sve presude Suda u Strasbourgu bile bi provedene, a put prema EU otvoren. Imali bismo u toj strukturi diskontinuitet teritorija, a rješenja bi slijedila ekonomsku, gospodarsku, prometnu i infrastrukturnu logiku. Na temelju toga postojale bi tri federalne jedinice, prepoznatljive s većinama bošnjačke, srpske i hrvatske strukture. Naravno da je to budućnost. Zašto bi bili dva entiteta plus distrikt Brčko, i još u Federaciji BiH deset županija?

Razumije li Zagreb probleme Hrvata, pri tome ne mislim samo na Pantovčak i Markov trg?

S obzirom na to da često s njima otvoreno komuniciramo, oni razumiju. Druga je stvar koliko postoji interesa u pojedinom trenutku da se posveti ovomu pitanju. Danas Republika Hrvatska prepoznaje strateški interes BiH jer ona duboko ulazi u utrobu Republike Hrvatske. Tisuću kilometara zajedničke europske granice pokazalo je što to znači, posebno kada su u pitanju migranti ili bilo kakve sigurnosne iskrice. Uz to, postoji ustavna obveza Republike Hrvatske da se brine o Hrvatima izvan njezinih granica. Danas Republiku Hrvatsku čini struktura stanovništva u kojoj više od 50 posto čine oni koji su potekli iz ovoga prostora. Predsjednik države, predsjednik Vlade, predsjednik Sabora i sve institucije Republike Hrvatske morali bi ovu problematiku smatrati svojom obvezom. Na taj način štitimo Republiku Hrvatsku – od Brčkoga i Save pa sve do Dubrovnika na jugu. To je skoro čitav granični pojas koji je bio iznimno bitan i u Domovinskome ratu.

Kada pogledate kulturnu baštinu, to je jedan narod. Administrativne su se granice stalno mijenjale. Zato je naša želja ubrzati put prema Europskoj uniji, Značajnom dijelu bošnjačke politike to nije cilj, a Srbima je svejedno. Oni se ponašaju kako kaže službeni Beograd. Mi se ponašamo upravo tako da kroz ovaj proces vidimo priliku da ponovno budemo dio zapadne civilizacije.

Je li odnos gospodina Plenkovića i Milanovića na neki način smetnja u koordiniranju tih zajedničkih politika prema Hrvatima u BiH?

Prvo bih rekao, bilo bi lakše kad bismo mogli sjediti zajedno i dogovarati se. Možda smo ovako više cijenjeni, te ćemo se lakše probiti sa svojim promišljanjima i do onih prijatelja iz međunarodnih institucija koji ne dijele baš iste vrijednosti. Međutim, moram reći da imam vrlo otvoren razgovor s gospodinom Plenkovićem već zadnjih desetak godina. Otkad je on na vlasti u Republici Hrvatskoj, kao predsjednik Vlade i stranke, odnos je više nego dobar. Uključeni smo u sve europske projekte, a politički kroz Europsku pučku stranku. Nedavno je predsjednik Vlade bio u Sarajevu s predsjednicom Europske komisije, Ursulom von der Leyen, i jasno je rekao: “Ja ne idem u Predsjedništvo jer tamo ne sjedi legitimni predstavnik hrvatskoga naroda.” A gospodin Plenković ima značajan utjecaj u bruxelleskoj administraciji i šire, što ima velik utjecaj.

Kada je u pitanju predsjednik države, s njim imamo vrlo korektan odnos. On ima svoja načela, drukčija promišljanja, ali mislim da dijele potpuno iste vrijednosti, i kad je riječ o Hrvatima, i kad je riječ o BiH i ulozi hrvatskoga naroda. To ćete čuti i izravno od predsjednika Milanovića. On je, ovih dana, ali i zadnjih godinu-dvije, stalno u Bosni i Hercegovini, te naglašava vrijednosti Domovinskoga rata, žrtvu hrvatskoga naroda, kako za Hrvatsku, tako i za Bosnu i Hercegovinu. Naravno, i u Saboru ćete sve rjeđe čuti podjele oko statusa i položaja hrvatskog naroda u BiH. Konačno, došla je nova svježa energija koja potpuno drukčije gleda na Bosnu i Hercegovinu. Naša je dijeljena dužnost, kao predstavnika jednoga naroda u dvjema domovinama, zaštititi prava i interese Hrvata sada, ali jednako tako i u budućnosti suvremene, uspješne i europske Bosne i Hercegovine.