Trčao sam nakon detonacije i uletio s druge strane stanice kako bih pomogao ozlijeđenima. Vidim mladića s leđa, čini mi se na prvi pogled da je dobro. Prilazim mu, a on sjedi. Blijed kao krpa, a nema obje noge, nema krvi.
S knedlom u grlu ovo je ispričao taksist koji se u petak, 1. studenoga, nekoliko minuta prije podneva zatekao na taksi stanici na Željezničkoj stanici Novi Sad, dok je čekao mušteriju.
Betonska konstrukcija na ulazu u novosadsku stanicu, iz za sada nepoznatog razloga, pala je iznenada na prolaznike. Više od 80 spasilaca sudjelovalo je u raščišćavanju ruševina, ispod kojih je 14 osoba tragično stradalo.
Bio sam na stanici kad se tragedija dogodila. Svaki dan sam tu i kruži jako puno ljudi. Tog petka bio sam ispred auta i u jednom trenutku dok sam čekao mušteriju čuo sam snažan potres – kaže taksist i nastavlja opisivati agoniju u kojoj se našao, piše Blic.
Kao da je nešto puklo. Tlo se zatreslo, mislio sam da je možda potres. Oglušio sam od jake detonacije. Bio sam u oblaku prašine.
Sugovornik je potom opisao kako je u cjelokupnom šoku tog dana uspio reagirati.
Pribravši se, instinktivno sam počeo trčati prema stanici. Ostala su mi otvorena vrata auta, u tom trenutku nisam o tome razmišljao. Pogledao sam prema stanici i vidio da je zatrpana – kaže brišući znoj s čela.
Uh. Dalje je bilo ovako. Počeo sam trčati prema stražnjem ulazu stanice kako bih iznutra pokušao pomoći ozlijeđenima. Kad sam ušao u zgradu, počeo sam se sudarati s ljudima, svi su bježali. Kao da nisu znali kamo bi i gdje idu.
Taksist koji godinama vozi Novosađane kaže da je uslijedila scena zbog koje više ne može ni jesti, ni normalno funkcionirati.
Na samom izlazu iz stanice, doslovno na vratima, vidio sam mladića s leđa. Trčim prema njemu, nadajući se da je dobro, moleći se u sebi. Dolazim do njega, okrećem se i vidim… – kaže sugovornik, počevši plakati.
Briše suze i skuplja snagu da nastavi razgovor koji para dušu.
Blijed je kao krpa, kao bijeli papir, ne reagira. Pomislio sam, možda je u šoku od pada. A onda pogledam niže, vidim da nema noge. Nema krvi, ni kapi – kaže taksist i dodaje:
Počeo sam trčati. Ni sam ne znam kamo. Izgubio sam razum. Htio sam mu pomoći, ali on nije reagirao, sjedi u nekakvom sjedećem položaju i bio sam zatečen.
“Nisam znao kako mu pomoći” Trebalo mu je nekoliko minuta da se pribere i oporavi od šoka koji je doživio ulaskom na Željezničku stanicu Novi Sad nakon nezapamćene tragedije.
Pomogao sam drugim ljudima, a tom mladiću su ubrzo prišli liječnici Hitne pomoći. Ne znam je li bio ozlijeđen ili je preživio. Ali ja sam od šoka pobjegao, grešna mi duša, nisam znao kako mu pomoći – rekao je skrivajući suze.
Kasnije sam otišao zapaliti svijeću za duše tih ljudi. Od petka, vjerujte, nisam isti čovjek. Nisam. Ne spavam i ne mogu zaspati jer imam te slike pred očima. Ono što sam vidio, to što sam zatekao ispod tih ruševina, to se ne može opisati – ispričao je taksist.
