Naslovnica Hercegovački običaji i tradicija Priče iz Hercegovine: Iz Gradačkih rora do sinjega mora

Priče iz Hercegovine: Iz Gradačkih rora do sinjega mora

Samo nedostaju šume kestena i polja kukuruza. Ovdje su šume grabove, hrastove i dubove. Dub jeste jedna vrsta hrasta, ali ga ljudi ovdje tako ne tretiraju: hrast je hrast, a dud je dud.

Prepuno povijesti

Cesta što do amo vodi uska je, zanimljiva otvorenošću panorama koje se s nje mogu vidjeti, pomalo je pustolovna zbog svoje neobičnosti, stisnuta je poljem, gotovo posve zapuštenim, iz njegovih parcela zaraslih u travu i nisko raslinje razaznaju se nekadašnji trsovi, danas posve mrtvi. Kao batrljci vire iz zemlje. No, što nas cesta više podiže i što više neugodnom postaje, polje je sve življe i šire, a sve češći su marno njegovani posjedi i bujni povrtnjaci, eno i kukuruza!, a po rubovima polja vire krovišta davno napuštenih domova, zarobila ih šuma koja već dugo osvaja polje. Tek ponegdje skupine su kućica pred kojima se poneko miče. To je Donji Gradac, dio župe Mostarski Gradac, pa je neupućenom lako pomisliti da ovaj prostor pripada području tog grada, no – nije.

Ime je dobila još prvih godina turskog osvajanja Mostara, o čemu kronike bilježe: “(…) Poslije rušenja mostarskog samostana (1563.) i pod stalnim pritiskom teških progona slijedećih 150 i više godina župnici Mostara napuštaju grad, zaštićuju se bespućem brda. Ti župnici beskućnici pomiču se što dalje od Mostara: Cim-Podivačje blizu Goranaca-Gostuša-Gradac” (…) Hoće reći da, kada su u ove krajeve u bijegu pred Osmanlijama izbjegli katolici, vođeni franjevcima, s područja Mostara, a kako ih bješe jako puno, i župa je dobila pridjev “mostarski”. Njezino je sjedište i središte u jako nepristupačnom, Gornjem Gracu, a i ovaj Donji prepun je povijesti. No, da bih nešto više doznao o svemu, valjalo je meni i Draganu do njegovog punca, za kojeg sam mislio da je neko bezvoljno staro gunđalo, no me bome iznenadio i izgledom, i prekrasnim osjećanjem za komunikaciju, koju valjda imaju svi bivši pedagozi pa makar bili i umirovljeni i Miljenko Čuljak doista je takav. Isprsio ispred svoga vinograda, na kojega je s pravom ponosan, plijevi ga, ili trijebi mladice koje su na bujnim trsovima višak, a bobice su već dorasle do borovničinih; izgleda da je ovo dobra godina za lozu. Mislim, to je važno zbog – vina!

Zetovo podbadanje

Nije to ni malen vinograd. Na nj se nastavlja posjed sa nekom vrstom žita, ima kuća, finih, novih, skromnih i gotovo nevidljivih u cijelosti. To su povratnici odsvuda, a takvi prave kućice kakve nipošto ne smiju izgledati kao one iz kojih su pobjegli ovdje. Posjekli su tek stabla koja su smetala gradnji, a dolje u polju polako obnavljaju posjede, napuštene otprilike između šezdesetih i sedamdesetih, uostalom napuštene stalno, sve do ovih prvih povrataka. Dragan mi je rekao da je susreo i neke mlade ljude, djedovinom odavde, Bosanci su, žele se tu trajno naseliti, a jedan čak traži makar i ruševnu kamenu kuću, da obnovi na njoj samo ono što je nužno, uvede vodu i slično. Iznenadih se kad čuh za vodu, premda sam vidio taj potok zauzdan betonskim kanalom, od koje je obrađivani dio polja tako bujan. Ne, nije to ta voda, ovdje je – baš se iznenadih, jer to tu nikako nisam očekivao – što upornošću mještana i onih koji tu uopće ne žive, nego negdje drugdje, a htjeli su pomoći, te naporima općinskoga vodovodnog poduzeća, u ovom dijelu, sve od Prova pa dovde, čak i nešto ”uzbrdnije”, umrežena uredna vodoopskrba, i to je golemi, baš golemi poziv na povratak. Za život je najprije potrebna voda, ostalo čovjek napravi sam.

Miljenko je uredno odslušao zetovo podbadanje o svojoj “sporosti”, jer da on ima više loze, i skoro je dovršio s trijebljenjem, tast tu još dangubi… naprđuje Dragan; njemu loza služi tek kao ograda i ni to nije završio. Ovo je bome fin vinograd, utegnut što se ono kaže, sav se modri od zdravlja, nigdje travke, svaki trs ima svoj betonski stupić i širi se zategnutim žicama niz redove. Ponosan je Miljenko na taj vinograd, ali, opet nekako tužno zbori:

“Gradačko polje bilo je cijelo pod – vinogradima. Nitko to ne bi rekao, ali je eto bilo takvo i ja ga se takvoga sjećam. Bilo je i kukuruza, svih žitarica, ovo je čudo od polja bilo. Sve što se moglo jesti, ovdje je uspijevalo i ljudi odavde ni po kakvu hranu nisu morali silaziti, osim u mlinice. Tu se, na ovoj visini, do tristo metara susreću mediteranska i kontinentalna klima. Bijelila su se stada i volovi orali na sve strane. No, ljudi su otišli trbuhom za kruhom, šezdesetih najviše; što dalje – to bolje. Nema dokle nisu stigli. Puno ih je sišlo i u doline, u Mostar ili na Široki. Pa sam sretan kad vidim da im se potomci vraćaju. Uritko, ali se vraćaju. Ovaj moj vinograd jedini je novi. Os bezbrojnih starih vinograda, gdje je nastajalo čuveno gradačko vino, ostao je tek jedan, ali to je bio stari način sadnje, redovi su uski i teško ga je obrađivati…”

Miljenko me nutka rakijom, ne da mi se pa mu nije jasno, gdje može biti novinar a ne pije, ama pijem, velim, ali ne mogu sad. S njim i Draganom ću u obilazak čudesnih mjesta ovdje, koje predu još čudesnije priče. Za neke fakte, a nisu nevažni, uopće nisam niti znao.

Da bi ih izmorio lov na zečeve i miševe Gradačkoga polja. Za njega sam čuo, ali mislio sam izvor je izvor i što tu ima posebno čudno. No, ovdje bome ima. Em što je to vrelo kultivirano još ranih tridesetih prošloga stoljeća, čak su stručnjaci iz Splita tada došli, mogao je to biti tim Higijenskog zavoda, kako Karlo Rotim spominje u svojoj monografiji, posvećenoj ovoj velikoj makar prostorno – župi, koja u svom sastavu ima Gornji i ovaj Donji Gradac, Dobrič, Gostušu, Provo, Grabovu Dragu i Novo naselje, što bi podrazumijevalo oko tri tisuće stanovnika. Pa ni to nije malo. Dakle, tadašnji stručnjaci napravili su projekt, prekrasno to izgleda, vodu sakupili u betonski rezervoar nad kojim se uzdiže kontura vrela, a kruna ili svod vrelišta sličan je onima iz prastarih filmova, negdje na divljem zapadu ili Meksiku, samo što su tamo tako izgledale nadsvođene kapije na ulazima hacijendi.

Zdenac, betonsko korito vrela puni voda iz pet cijevi, “pet rora”, kako ih se u narodu zove, i, iz tih pet rora, ode ova voda sve do mora! No, i tada je politika bila važna kao i sada, samo je tada manje lagala. Premda nema službene potvrde o tome, jer su izvori uglavnom crkveni i takvi se sličnim informacijama ne bave – barem tako želim misliti – ovo vrelo finansirala je tada najmoćnija Hrvatska seljačka stranka (naići ću na još jedno, uz cestu prema G. Gracu), u vrijeme predizborne kampanje, jer Pašićevi srpski radikali i ovdje su uspijevali čak i neke Hrvate vrbovati za svoju velikosrpsku strategiju budućnosti čisto hrvatskih krajeva, koje je svakako trebalo vremenom, utjecajem, porezima, strahom i progonima, učiniti – srpskim. Doduše, “katoličke vere”.

Malo je u kronikama podataka o tome, jer u povijesne kronike ljudi pišu samo ono čime se ponose, a ne trebaju stidjeti. Čak je tih godina u Kočerinu Srpska radikalna stranka bila umalo dobila izbore! Bilo je mućke i podmetanja glasova, ali je bogme bilo i stvarnih hrvatskih glasača za tu srpsku stranku. Zato je HSS posebnu pozornost posvećivao ovim krajevima, i ova i druge česme spomeni su na to. Nakon Radićeva umorstva u Beogradu, za nekoliko godina potom, ideja o NDH ovdje je vrlo radosno primljena, većina ljudi bili su uz nju, što i ne čudi kada se sve zbroji, i, kada ideologija nastane iz muke povezane s emocijom, onda su oči slijepe i ne vide kada ideja postaje zločin, kako to neće znati uraditi ni komunisti, koji će ovuda po svršetku rata napraviti masovne masakre. Nešto manje od tristo ljudi, uglavnom mladih, pobijeni su ovdje, u krugu od desetak četvornih kilometara. Franjevci su pak pobijeni na mojoj sljedećoj postaju, u Gornjem Gracu…

Danas uz Orovnik žive tek nekoliko domaćinstava, upoznati ću tu sinove pokojnog Marka Čuljka, mlad umro, djeca mala ostala. I podigla se do finih, zdravih i vrlo ljubaznih ljudina, ta tri momka, Domagoj, Ivica i Josip. Žive tik uz vrelo, sve o njemu znaju, oni su danas vizualni kroničari zbivanja na njemu, jednom godišnje na i oko ovog vrela nagrnu tisuće vjernika. Prve “nedilje po Velikoj Gospi”. A to je zanimljiva priča, iz 1670. godine. Naime, tada je put od Mostara do Duvna ovuda vodio, nijedne nam danas znane ceste nije bilo. Taj put je bio rimski, a nasljedne ga civilizacije samo koristile i po potrebi krpile od posljedica bujica. Taj je put vodio i preko Orovnika… “Jedna je žena išla tim putem. Došla je na Orovnik, jer je tuda put vodio i od umora nije mogla dalje.

Rekla je: ‘Gospe moja da mi je malo vode?’ Čula je odgovor: ‘Razgrni pjesak i naći ćeš vodu.’ Kada je to učinila voda je se ukazala i potekla. Tada je nastalo Svetište” (…) Mala, trošna kapelica s kipićem Majke Božje odmah je iza vrela. Od spomenute, pa sve do 1852. godine, tu se održavala godišnja misa, “na Gospoinu”. Dakle, to je i službeno najstarije Gospino svetište u Hercegovini, sve do te 1852. godine, kada će se, dovršetkom crkve, odlukom franjevaca prenijeti na Široki Brijeg. Nimalo se ovdašnji puk tomu nije razveselio. Dapače, pobunili su se. Te su kompromisu skloni franjevci ovdašnje ljude umirili odlukom da će se slave Majci božjoj ovdje obavljati tjedan nakon što se to dogodi una Brigu. Podsjećam, danas je to slavlje na Širokom Brijegu najznačajnije misno slavlje kroz godinu, pohode ga deseci tisuća ljudi, na taj, 15. kolovoza kad je Velika Gospa, općina Široki Brijeg obilježava svoj službeni Dan. A ja – rođendan!

I danas, kako se to na Orovniku stoljećima radilo “Poslije mise se svećenik pozove djecu i majke da se napiju iz pete cijevi, koja je blagoslovljena. Tradicija koja je također preživjela stoljeća, jesu i gradački ‘vučari’, to su prastari narodni običaj u Hercegovini. Kad bi netko ubio vuka, smrtnog neprijatelja stoke od koje se živjelo, išlo bi se ‘u vučare’. Ubijenog vuka nosili bi po selima, radi isticanja hrabrosti lovca i dobivanja darova. Jer, opasnost za stoku je otklonjena. Usput bi se ‘ilo, pilo i pivalo’. Tu tradiciju slijedi i posvuda po BiH, Hrvatskoj i svijetu čuvaju mladi folkloraši iz HKUD Vrila, iz Mostarskog Graca. ‘Vučari su nastali na osnovu kazivanja žitelja sela iz kojih su članovi društva. Prije tri godine obnovili smo HKUD Vrila, koji je utemeljen pedesetih godina. Jedni smo od rijetkih koji je otrgnuo od zaborava stari običaj i zato nas pozivaju na sve važnije kulturne manifestacije. Bili smo diljem BiH, Hrvatske i u Mađarskoj'”, kazuje Toni Marić, predsjednik HKUD Vrila, a prenosi jedan od zavičajnih portala.

Mijin odlazak

Odlazimo dalje; mislim na broj “gradaca” za koje sam čuo ili u njima bio, evo ovi, pa Neumski, pa Posuški, pa Krehin, pa onaj na moru, pa… Zvoni mobitel. To se u ovoj tihoj pustari doima kao pucanj. Glas kaže, “Umro ti je onaj Mijo, znaš, onaj što si piso o njemu…” Umro je stogodišnjak Mijo Jurić, čovjek koji je pamtio odlazak austrougarskih časnika iz Drežnice, čitav je život ustajao kad mu tko dolazi u kuću i svirao diple. Nikada nije opsovao. Negdje, nekada zimus, naišao sam na njega hodopišući drežničkim krajem. Nebom, podari mu sve svoje ljepote.

Piše: Dragan Marijanović