13.8 C
Mostar
Petak, 1 ožujka, 2024

Rat Hrvata i Bošnjaka izbio je zbog stvaranja bošnjačke državice

Tuđmanova i hrvatska politika prema BiH bila je konstruktivna i korektna te dosljedna u pokušaju zaštite hrvatskog naroda u BiH, ne dovodeći u pitanje njezine međunarodno priznate granice, ali ne kao unitarne države.

- Oglas -

Početkom mjeseca u Vitezu je održan znanstveni skup naziva “Muslimansko/bošnjačko-hrvatski rat, s posebnim osvrtom na oružane sukobe i stradanja u središnjoj Bosni 1993. godine”. Sudjelovao je značajan broj znanstvenika, ali i zapovjednika Hrvatskoga vijeća obrane, sudionika tih presudnih bitaka kojima su se Hrvati uspjeli obraniti od nestanka. Ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor govorio je o temi “Uzroci sukoba ABiH i HVO-a u središnjoj Bosni”.

Večernji list: Na čemu konkretno temeljite tvrdnje da je hrvatsko-bošnjački sukob rezultat nastojanja bošnjačko-muslimanske politike za ostvarenjem nacionalne države?

– Na izjavama i postupcima bošnjačko-muslimanskog političkog i vojnog vodstva, odnosno na činjenicama koje su rezultat raščlambe izvora i planova vojnih operacija. Naravno, nije problem u postojanju cilja stvaranja vlastite nacionalne države i pokušaju dovršetka procesa nacionalnog konstituiranja, koje se očituje i u odabiru imena Bošnjaci i stvaranju zasebnog jezika, nego to što je u pokušaju stvaranja kompaktnog prostora za Bošnjake muslimane, nakon što su izgubili dio teritorija od vojno nadmoćnijih srpskih snaga i procijenili da su vojno nadmoćniji od Hrvata u BiH, muslimansko vodstvo ušlo u sukob s Hrvatima u dijelu BiH kako bi ih se “etnički očistilo” s područja koje se trebalo naći u granicama tog muslimanskog prostora: iz središnje Bosne i sjeverne Hercegovine te područja Mostara i doline Neretve, a u planu je bio i izlazak na Jadransko more na području od Neuma do Ploča, kao i na rijeku Savu. Napadi na Hrvate u središnjoj Bosni od siječnja, a posebice od travnja 1993. u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, te ciljevi rujanske operacije “Neretva ’93” to potvrđuju.

- Oglas -

O tome da je muslimansko vodstvo planiralo stvoriti muslimansku državu, govore i strani autori upućeni u događaje u BiH početkom 1990-ih.

Primjerice, francuski povjesničar Xavier Bougarel, koji se u svojoj znanstvenoj karijeri intenzivno bavi poviješću Bošnjaka, na tribini “Bošnjački sabor 1993. godine i identitet Bošnjaka”, održanoj 6. lipnja 2023. u Sarajevu u sklopu Historijskog festivala (History fest), govoreći o Bošnjačkom saboru održanom 27. i 28. rujna 1993. u hotelu Holiday u Sarajevu, istaknuo je da su tada “u dilemi koja postoji još od Berlinskog kongresa – da li da se afirmira politički subjektivitet bošnjačkog naroda uz cijenu koja može biti podjela BiH ili da se afirmira cjelovitost BiH uz žrtvovanje dijela suvereniteta bošnjačkog naroda – Alija Izetbegović i drugi vodeći ljudi SDA više izabrali mogućnost da se afirmira politički subjektivitet Bošnjaka u nekoj maloj državi, takozvanoj fildžan-državi”. Činjenicu da je spomenuti Bošnjački sabor održan u rujnu 1993., prije zasjedanja Skupštine Republike BiH na kojoj se trebalo raspraviti o Owen-Stoltenbergovu mirovnom planu, Bougarel je interpretirao kao “znak da se bošnjački politički suverenitet afirmira ispred suvereniteta države BiH”. Također, Bougarel je istaknuo da se za razumijevanje tadašnje Izetbegovićeve politike, odnosno njegova razmišljanja, “treba vratiti Islamskoj deklaraciji”.

- Oglas -

Na istoj tribini sudionici Bošnjačkog sabora iz 1993. priznali su da muslimansko političko vodstvo u BiH zbog savezništva sa SAD-om nije bilo u poziciji odbiti Owen-Stoltenbergov mirovni plan (srpanj – kolovoz 1993.), pa ga je prihvatilo uvjetno, odnosno “načelno ga je prihvatilo, uz uvjete koje nitko ne može prihvatiti, tako da je on faktički odbijen”.

Također, jedna od najupućenijih osoba u tadašnja zbivanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, američki pukovnik Richard Herrick, govoreći o sukobu između Armije RBiH i HVO-a, zaključio je da je “krajem 1992. i početkom 1993. postalo jasno da je vizija Alije Izetbegovića bila stvaranje muslimanske države” te da je “nekada u proljeće 1993. postalo jasno da su dotadašnji saveznici postali zaraćene strane”.

U skladu s time i američki vojni povjesničar Charles R. Shrader drži da je vrlo rano, “već ujesen 1992. muslimansko vodstvo u Sarajevu donijelo strategijsku odluku o pokretanju rata protiv Hrvata zato što su oni bili slabiji od Srba”, a pritom se poziva na izjave prvog načelnika Glavnog stožera Armije RBiH generala Sefera Halilovića i njegovu knjigu “Lukava strategija” (Sarajevo, 1997.). Analizirajući poglavito dokumente koji su dostupni u Haagu, Shrader je zaključio da “događaji jasno ukazuju na postojanje strategijske ofenzive ABiH protiv HVO-a u središnjoj Bosni, koja je počela sredinom siječnja 1993. i u nekoliko se etapa nastavila do potpisivanja Washingtonskih sporazuma u ožujku 1994. godine”. Između ostaloga, spominje da je strategijski cilj toga plana bio “očistiti Hrvate iz središnje Bosne i osigurati prostor za smještaj muslimanskih izbjeglica koje su Srbi protjerali iz drugih područja”. U skladu s time, zaključio je da su “ključne činjenice o muslimansko-hrvatskom sukobu na tom području temeljito iskrivljene zbog raznih ideologijskih, političkih te društvenih i osobnih interesa”, da “svatko tko zna išta o vojnim pitanjima (i o dokazima) nikad ne bi zaključio da su Hrvati započeli sukob u središnjoj Bosni” te da je “ICTY pogrešno presudio da je postojao veliki plan etničkog čišćenja tog područja od Muslimana” jer je “zapravo bilo sasvim obrnuto”.

U prilog Shraderovoj tezi, ali i namjeri muslimanskog vodstva da vojno osigura izlazak na Jadransko more u luci Ploče, govori i podatak da je zapovjednik ARBiH Sefer Halilović već krajem prosinca 1992. u Sarajevu, u sjedištu Prvog korpusa u Ulici Danijela Ozme, na sastanku zapovjednika ARBiH održao govor, na kraju kojega je uzviknuo: “Naš barjak će se viti u Pločama!” Jednako tako, o planu izlaska na rijeku Savu govori podatak da je muslimanska strana pristala na zemljovid Vance-Owenova mirovnog plana 25. ožujka 1993. (dakle, dva mjeseca nakon što je isti prezentiran), tek nakon što je u novom zemljovidu “bosanskim muslimanima omogućen pristup rijeci Savi”.

Dakle, jasno je da je Armija RBiH imala planove za napad na Hrvate i HVO prije siječnja 1993., odnosno razdoblja u kojem je, prema tvrdnji Haaškoga suda, počela provedba hrvatskoga “udruženog (zajedničkog) zločinačkog pothvata” te da je, nezadovoljno predloženom unutarnjom podjelom BiH prema Vance-Owenovu planu iz siječnja 1993., muslimansko vodstvo izazvalo rat između Armije RBiH i HVO-a u dijelu BiH koji se trebao naći u granicama kompaktnog muslimanskog prostora. To je ujedno i objašnjenje zašto bošnjačko-muslimansko vodstvo nije iskreno prihvaćalo mirovne prijedloge međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH na tri entiteta ni vojno savezništvo s hrvatskim snagama sve do Splitskog sporazuma 22. srpnja 1995., kada se opasnost od novog genocida koje su srpske snage počinile nad Muslimanima u Srebrenici desetak dana prije nadvila na bihaćko područje.

Večernji list: Kakva je zapravo bila Tuđmanova, odnosno hrvatska politika prema BiH?

– Raščlamba rata i njegovih uzroka ne može se ograničiti na prikaz djelovanja samo jedne strane. Tako se, s namjerom nametanja teze o odgovornosti hrvatske politike za pokušaj podjele BiH u medijima uglavnom navodi i osuđuje Tuđmanova politika prema BiH, a potpuno se zanemaruje pitanje kakva je bila Izetbegovićeva politika, odnosno politika bošnjačko-muslimanskog vodstva, koje je ključno za razumijevanje uzroka hrvatsko-muslimanskog rata u dijelu BiH. Srpsku politiku u i prema BiH lako je odrediti na temelju šest strategijskih točaka koje je Narodna skupština Srba iz BiH, očigledno u dogovoru sa srbijanskim vodstvom u Beogradu, prihvatila u Sarajevu 12. svibnja 1992.: spajanje srpskih država s obiju strana rijeke Drine i povezivanje sa “srpskim” (zapravo okupiranim) područjima u Republici Hrvatskoj, razgraničenje Srba u BiH od Muslimana i Hrvata te izlazak Republike Srpske na more i uspostavljanje srpske granice na Uni i Neretvi.

Hrvatsku ili “Tuđmanovu” politiku prema BiH i prema drugim narodima u BiH jasno odražava njegov govor na početku izvanredne i tajne, odnosno samo za uži krug političara sazvane 9. sjednice Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost (VONS) u Zagrebu 11. svibnja 1993., dva dana nakon što su snage Armije BiH 9. svibnja 1993. pokrenule snažan napad na HVO u Mostaru, kad je istaknuo da je “za održavanje BiH, ali ne kao unitarne države, nego kao zajednice tri konstitutivna naroda na konfederacijskim osnovama”. Istodobno, Izetbegovićeva politika može se sažeti u njegovoj izjavi “ili građanska država ili građanski rat”, uz napomenu da se pojam “građanska država” u njegovoj politici koristi u kontekstu činjenice da su Muslimani najbrojniji narod u BiH, odnosno da njegov koncept “građanske države” ne podrazumijeva BiH kao državu triju ravnopravnih (i konstitutivnih) naroda, nego, kad je riječ o odnosu prema Hrvatima u Federaciji BiH, kao uporište za majorizaciju toga konstitutivnog naroda u BiH.

Brojne izjave bošnjačko-muslimanskih dužnosnika potvrđuju da je bošnjačko-muslimanska politika bila za centraliziranu i unitarnu BiH u kojoj će dominirati Muslimani, a koja bi, pod krinkom “građanske” države, zapravo trebala postati njihova nacionalna država. Nakon što su srpske snage protjerale Muslimane s osvojenih područja, odnosno nakon gubitka teritorija od nadmoćnijih srpskih snaga u BiH tijekom 1992., Muslimani su ideju “građanske” države primarno usmjerili na područja na kojima su u znatnom broju živjeli Hrvati, a za koja je smatrano da će ih Armija RBiH moći zauzeti.

Primjerice, Sefer Halilović, jedan od glavnih zapovjednika ARBiH, 27. siječnja 1993. u intervjuu španjolskome El Paisu odlučno se izjasnio za Bosnu kao unitarnu i suverenu državu koju će, ako ne pregovorima, “realizirati na bojnom polju”, zaprijetivši pritom Europi i terorističkim akcijama (“mnogi europski gradovi gorjet će u plamenu”). Dan prije, 26. siječnja 1993., snage Armije RBiH napale su Hrvate u središnjoj Bosni i u selima Lašva i Dusina te Gusti Grab počinile ratni zločin nad više zarobljenih pripadnika HVO-a i civila, posebno okrutno ubivši zapovjednika lokalne postrojbe HVO-a u Mjesnoj zajednici Lašva. Bio je to početak kronologije spirale zločina s većim brojem žrtava između Muslimana i Hrvata na području središnje Bosne, koji upućuje na mogući uzrok sukoba između Bošnjaka muslimana i Hrvata u dijelu BiH predviđenom kao muslimanski teritorij. U tom kontekstu treba podsjetiti da su 20. listopada 1992. pripadnici 7. muslimanske brigade Armije RBiH u Travniku, u zaustavljenom vozilu, ubili Ivicu Stojaka, zapovjednika općinskog Stožera HVO-a Travnik, a teško ranili načelnika Stožera HVO-a Zvonka Gašu. U istom mjesecu sukobile su se snage Armije RBiH i HVO-a u Novom Travniku i Prozoru.

Upravo u siječnju 1993. postalo je očito da su napadi Armije RBiH, koji su započeli na Hrvate u središnjoj Bosni, organizirani radi izazivanja kaosa, opstruiranja ženevskih dogovora i planske borbe za prostor te da se provode uz znanje i odobrenje najvišeg političkog i vojnog vrha muslimanskog naroda u BiH.

Kad su muslimanske snage, nakon napada na Konjic i Jablanicu u travnju 1993., sukob 9. svibnja proširile na Mostar, toga dana je načelnik Glavnog štaba Armije Republike BiH Sefer Halilović u zapovjedništvu 3. korpusa ARBiH najavio žestok napad na Hrvate u središnjoj Bosni: “… Treći korpus mora pojačati napadna i informativna dejstva na Travnik i Lašvansku dolinu, Busovaču, Vitez, Novi Travnik. Treći korpus će dobiti pojačanje kad UN odredi demilitarisovane zone u Istočnoj Bosni, tada će biti trenutak konačnoga obračuna sa ustašama na ovom terenu i put u Hrvatsku ili pod crnu zemlju…”.

U skladu s tim, nakon što je 4. lipnja 1993. Vijeće sigurnosti UN-a konačno izglasalo Rezoluciju 836 o šest “zaštićenih zona” u BiH (Bihać, Goražde, Sarajevo, Tuzla, Srebrenica i Žepa) i odobrilo novu operaciju UN-a u BiH da bi se te zone i zaštitile, ARBiH mogla je pokrenuti nove napadajne operacije na Hrvate u središnjoj Bosni, s pojačanjima dovedenim iz drugih područja BiH. Zbog toga je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman prigovorio Aliji Izetbegoviću na susretu u Zagrebu 11. lipnja 1993.: “Gospodine Izetbegoviću, 7500 vojnika muslimanskih prebačeno je bilo u vrijeme dok je tamo bila tragedija Srebrenice, prebačeno na područje Busovače i tamo su hrvatska sela čišćena. Od 145.000 izbjeglica iz istočne Bosne, iz središnje Bosne, oko 95 do 100 tisuća je Muslimana (naseljeno, op. ur.), od Mostara pa dalje i tada ste započeli, da li po vašoj naredbi, ali postoje pripremljene naredbe, pismene naredbe da treba očistiti sve (od Hrvata, op. ur.) – Jablanicu, Konjic, Mostar itd. Prema tome, zašto je započelo to u tim provincijama 8 i 10 koje su bile predviđene (Vance-Owenovim planom, op. ur.) s većinskom hrvatskom vlašću?”

Spomenuti podaci govore u prilog zaključku da je na izbijanje rata između Muslimana i Hrvata u dijelu Bosne i Hercegovine utjecala i promjena demografske i nacionalne/vjerske strukture stanovništva dolaskom velikog broja Muslimana koje su prognale srpske snage na područja na kojima su do tada u podjednakom broju živjeli Hrvati i Bošnjaci, što se posebno odnosi na središnju Bosnu.

O planu, odnosno cilju muslimanskog vodstva da zauzme središnju Bosnu, posebice Vitez – čijim bi zauzimanjem zaokružili sustav vojne industrije, odnosno “kompletan sistem namjenske proizvodnje”, kako piše u izvoru, potvrđuje i stenogram sa savjetovanja vojnog vrha Armije RBiH u Zenici 21. i 22. kolovoza 1993. godine. Ni jedan od zapovjednika ARBiH na spomenutom savjetovanju u Zenici nije predložio ofenzivna djelovanja prema srpskom agresoru. Prioritetni ciljevi bili su im hrvatske enklave u središnjoj Bosni i komunikacijski smjer dolinom Neretve prema Mostaru. Eliminiranjem Hrvata iz središnje Bosne ARBiH postiže dvostruki cilj:

a) stavlja pod kontrolu vojno-industrijske komplekse nužne za vođenje rata,

b) etničkim čišćenjem Hrvata iz središnje Bosne cijela jedna provincija po Vance-Owenovu planu (predviđena kao hrvatska) mora pripasti Muslimanima, pa time njihov teritorij postaje ne samo veći nego nacionalno i strateški kompaktniji.

Da u ovim podacima, koji potvrđuju namjeru stvaranja kompaktnog muslimanskog područja u dijelu BiH, treba tražiti i uzrok sukoba Armije RBiH i HVO-a u središnjoj Bosni, potvrđuje prijavak zapovjednika ARBiH generala Rasima Delića Aliji Izetbegoviću u veljači 1994.: “HVO /je/ eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku.” Naravno, eliminacija HVO-a značila je i eliminaciju Hrvata s toga područja, uz brojne zločine pripadnika ARBiH nad Hrvatima.

Spomenute izjave zapovjednika ARBiH objašnjavaju zašto je bošnjačko-muslimansko vodstvo u BiH odbijalo hrvatske prijedloge o vojnoj suradnji (sve do srpnja 1995.), posebice zašto sredinom siječnja 1993. nije prihvatilo, u smislu poboljšanja učinkovitosti i operativnosti oružanih snaga, sasvim logičnu zapovijed ministra obrane Republike BiH Bože Rajića o međusobnom podčinjavanju postrojbi Armije RBiH i HVO-a u provincijama koje su Vance-Owenovim mirovnim planom o unutarnjoj podjeli Bosne i Hercegovine predviđene kao hrvatske odnosno muslimanske. Upravo reakcija muslimanskog vodstva na tu zapovijed pokazuje dvoličnost njihove tadašnje politike te razinu manipulacije u medijima, u kojima je spomenuta zapovijed prikazana na način da bi se samo snage Armije RBiH podčinile HVO-u, što nije bilo točno. Također, izvori upućuju na zaključak da je hrvatsko vodstvo u Zagrebu prije 15. siječnja 1993. postiglo dogovor s muslimanskim vodstvom o uzajamnom podčinjavanju postrojbi, koje muslimansko vodstvo potom nije ispoštovalo.

Dakle, muslimansko vodstvo početkom 1993. nije prihvatilo vojni sporazum s Hrvatima jer je odlučilo oružjem odrediti granice svoga prostora u BiH, koji je obuhvatio i područja s kojih je trebalo protjerati Hrvate. U skladu s tim, nema nikakve dvojbe da je muslimansko-hrvatski rat u dijelu BiH izazvala muslimanska strana.

Glede Tuđmanove politike, na temelju izvora i njegovih državničkih postupaka može se zaključiti da je njegova, odnosno tadašnja hrvatska politika prema BiH bila konstruktivna i korektna te dosljedna u pokušaju zaštite hrvatskog naroda u BiH, ne dovodeći u pitanje njezine međunarodno priznate granice (dok postoji kao samostalna država), i u podržavanju samostalnosti BiH (uostalom, izlazak i podrška Hrvata referendumu o samostalnosti BiH bili su presudni), ali ne kao unitarne države, nego kao zajednice triju konstitutivnih naroda na (kon)federacijskim osnovama. Važno je napomenuti i činjenicu da se takva politika vodila u okvirima – političkim i teritorijalnim – koje je zadala međunarodna zajednica.

Večernji list: A što s onima poput Mesića i sarajevske politike koji vjeruju u dogovor Milošević – Tuđman o podjeli BiH? Nije li i Alija nudio podjelu BiH?

– Kakav je to dogovor između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH mogao biti s obzirom na brutalnu agresiju Srbije i JNA na Hrvatsku, a potom i na žestoke sukobe između hrvatskih i srpskih snaga u BiH od ožujka 1992.?! Rat Srbije protiv Hrvatske i šest strategijskih točaka koje je Narodna skupština Srba iz BiH prihvatila u Sarajevu 12. svibnja 1992. pokazuju koliko su neutemeljene teze o navodnom hrvatsko-srpskom dogovoru u Karađorđevu u ožujku 1991. ili u Grazu u svibnju 1992. godine. Istodobno, prešućuje se da je Alija Izetbegović nudio Tuđmanu zapadnu Hercegovinu, uz podjelu Mostara na lijevu i desnu obalu, ako Hrvati odustanu od središnje Bosne i prepuste je Bošnjacima, što je Tuđman odbio. A upravo ta činjenica, koju ne iznose samo hrvatski dužnosnici, primjerice Mate Granić, nego i ugledni i nekompromitirani strani dužnosnik, umirovljeni američki general Jacques Paul Klein, potvrđuje namjeru muslimanskog vodstva da osigura kompaktan prostor za Muslimane u BiH i po cijenu podjele BiH.

Povjesničar Ivica Lučić navodni dogovor Tuđman – Milošević u Karađorđevu o podjeli BiH smatra “političkim mitom” i “promidžbenom izmišljotinom”, proširenom u oporbenim hrvatskim i u bosanskohercegovačkim političkim krugovima radi političke diskvalifikacije predsjednika RH Franje Tuđmana, ali i radi kriminalizacije svake političke opcije u BiH, osim one koja se zalaže za tobože “građansku”, a zapravo unitarnu državu, koja osigurava Bošnjacima muslimanima potpunu prevlast u BiH i pretvara je u njihovu nacionalnu državu. Primijetio je da su je prihvatili i učvršćivali (ne)uspješni političari, odnosno smijenjeni dužnosnici HDZ-a, koji su tako pokušavali političkom porazu u borbi za vlast dati obilježje principijelnog odstupanja i tako osigurati političko preživljavanje, te da je u inozemstvu teza o “sporazumu i podjeli” šire prihvaćena i proširena 1994. godine iz centara koji su po svaku cijenu htjeli sačuvati – obnoviti Jugoslaviju, a dolazila je uvijek kada bi se Srbi našli u teškoj političko-vojnoj situaciji.

Zaključujući da Bosna i Hercegovina nije podijeljena u Karađorđevu, već u Daytonu, povjesničar Lučić istaknuo je kako je pritom “uvažen jedino argument sile te da se cijela priča o Karađorđevu koristi za amnestiju najodgovornijih ne samo za podjelu Bosne i Hercegovine nego i za sve što se toj zemlji proteklih godina dogodilo”. Istu je tezu, o podjeli BiH u Daytonu, iznio i lord David Owen na predavanju koje je, u organizaciji Internacional Peace Academyja, održao 27. siječnja 1996. u New Yorku za diplomatski zbor u UN-u: “Nemojmo se zavaravati – paket iz Daytona je plan podjele. Multikulturnost Bosne je mit, jer je ona postojala samo u Sarajevu, Tuzli i na još nekim lokalitetima. Federacija BiH bitna je i treba joj poželjeti uspjeh jer je i dalje potrebna radi balansa snaga, ali ako ne uspije, doći će do stvaranja triju republika u BiH. Mostar je najveći test uspjeha ili propasti Federacije”.

Večernji list: Nisu li haaške presude, a napose šestorici dužnosnika Herceg Bosne, nezgodan argument za obranu takvih vaših stajališta?

– Haaška presuda šestorici dužnosnika Herceg Bosne usredotočena je na zločine počinjene nad Bošnjacima muslimanima, a u tom kontekstu dijelom i na hrvatsku politiku u i prema BiH, a zanemaruje politiku i planove muslimanskoga vodstva. Prema tome, njezin sadržaj nije relevantan za objektivan prikaz vojno-političkih događaja niti je to zadaća sudova. Štoviše, u sadržaju te presude potpuno se ignoriraju izvori koje je prikupila obrana, pa se može reći i da je selektivnim pristupom događajima u spomenutom predmetu haaško Tužiteljstvo kompromitiralo svoj rad, a u skladu s tim i konačna presuda u tom predmetu jedna je od onih koje kompromitiraju rad toga suda.

Primjerice, teško je objasniti da se teza o zločinačkom pothvatu šestorice dužnosnika Herceg Bosne temelji i na podacima o “prisilno raseljenim muslimanima”, a da se istodobno prešućuje podatak da su u istom razdoblju pripadnici Armije RBiH i mudžahedini s područja središnje Bosne i sjeverne Hercegovine protjerali više desetaka tisuća Hrvata. Zar prema istim kriterijima i to ne bi trebao biti “zločinački pothvat”?

Mnogi koji su upućeni u tijek predmeta “Prlić i ostali” te u izvore o sukobu Armije RBiH i HVO-a u dijelu Hercegovine i središnjoj Bosni dijele mišljenje odvjetnika Michaela G. Karnavasa, koji je komentirajući konačnu presudu u tom predmetu istaknuo kako je “sigurno to da ove presude neće donijeti pomirenje, jednako kao što neće predstavljati povijesne istine o tome što se dogodilo u BiH tijekom sukoba između Muslimana i Hrvata” te poručio da “ne može mirne savjesti poštivati mnoge od nalaza i zaključaka u žalbenom postupku do kojih su došli cijenjeni sudci”: “Moja kritika nije napad na MKSJ kao instituciju; ona je optužba načina na koji je Raspravno vijeće provodilo postupke u predmetu ‘Prlić i ostali’, što je rezultiralo donošenjem pogrešne presude, koju, nažalost, Žalbeno vijeće nije ispravilo. I dok kao odvjetnik MKSJ-a imam pozitivnu obvezu zaštititi ugled Suda, bilo bi kukavički s moje strane i uvreda sjećanju na generala Praljka da se pretvaram da je postupak bio pravičan, da nije bilo pristranosti sudaca tijekom suđenja te da u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi nije bilo pogrešaka. Oštre su to riječi koje se mogu smatrati napadom na ugled i ostavštinu MKSJ-a, ali po riječima Voltairea: ‘Živima dugujemo poštovanje, a mrtvima samo istinu.'”

Večernji list: Je li presudama u Haagu, kako se to u Sarajevu politizira, utvrđena apsolutna istina i može li se onda reći da, primjerice, u ratu u BiH zločine nisu uopće počinili mudžahedini te da ih gotovo nije ni bilo ako nema presuda?

– Sudske presude ne mogu biti glavni izvor za donošenje zaključaka u historiografiji o pojedinim događajima ili procesima niti se samo na temelju presuda može pisati povijest. Jednako tako, izostanak presuda o počiniteljima nekih zločina ne znači da se oni nisu dogodili. A o postojanju i ulozi mudžahedina u ratu u BiH, uz brojne izvore (fotografije, videosnimci), svjedoči i intervju bivšeg generala Islamske revolucionarne garde Saeeda Ghasemija iz 2019., u kojem je rekao: “Otišli smo u Bosnu kao članovi međunarodnog Crvenog polumjeseca, a tamo smo obučavali mudžahedine… Istina je da su se u Bosni – u srcu Europe – dogodile stvari koje je omogućila naša prisutnost tamo. (…) Došla je Al-Qaeda. (…) U jednom određenom periodu bili smo u Bosni zajedno s članovima Al-Qaedae. (…) Tamo se dogodilo nešto novo – osnivanje muslimanskih džihadskih jedinica. Ovo što se dogodilo prije pet ili šest godina u Siriji, dogodilo se već prije u Bosni.”

Večernji list: Koliko je onda selektivna haaška pravda kamen smutnje ili je pak njihova ostavština korisna trima stranama u BiH?

– O radu Haaškog suda, odnosno o pravednosti njegovih presuda, mišljenja su različita. Neki smatraju da će povijest rad Suda ocijeniti pozitivnom ocjenom jer su osuđeni i oni koji su zaista bili odgovorni za brutalne zločine počinjene u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tijekom prve polovine 1990-ih. Pozitivna ostavština Haaškog suda, posebice za povjesničare, opsežno je gradivo za istraživanje događaja na prostoru bivše Jugoslavije u 1990-im prikupljeno radom Tužiteljstva i obrana optuženih. No, zbog selektivnosti u njihovu radu to se gradivo, jednako kao i sudske presude, mora podvrgnuti kritičkoj raščlambi prilikom donošenja konačnih zaključaka u historiografiji, koji moraju biti utemeljeni na cjelovito pregledanim izvorima.

Također, jasno je da “pred lice pravde” nisu dovedeni svi odgovorni za zločine, što i nije bilo realno očekivati, no postoji opravdana sumnja da su u pojedinim slučajevima zbog preširokog tumačenja pojmova “zapovjedna odgovornost” i “udruženi zločinački pothvat” osuđeni i neki zapovjednici koji nisu bili odgovorni za počinjene zločine, tako da su neke presude doprinijele nametanju percepcije o pojedinim događajima i osobama, a koja nije u skladu s podacima iz cjelovito prikazanih izvora. Ipak, uspostavu takvih sudova smatram civilizacijskim iskorakom zbog nastojanja da se objektivnim i pravednim kažnjavanjem ratnih zločina spriječi njihovo ponavljanje. Pravedne bi presude trebale suočiti stanovništvo svih zaraćenih strana s negativnim stranicama vlastite povijesti kako bi se u društvu učvrstila svijest o tome da svaki zločin mora biti kažnjen. No, na kraju, nisam siguran da je MKSJ uspio u tome.

Večernji list: Prigodom nedavnog obilježavanja godišnjice masakara u Ahmićima i Trusini, koji su se dogodili istog dana, u dijelu bošnjačkih stranaka mogle su se čuti oštre kritike aktualnih stranaka na vlasti jer su osudile oba zločina, s objašnjenjem da se ne mogu izjednačavati žrtva i agresor, smatrajući valjda Hrvate koji su ubijeni na kućnome pragu agresorima! Što vam to govori?

– Svaki zločin treba osuditi i počinitelje zločina kazniti, a žrtvama odati počast bez obzira na to kojoj strani, narodnosti ili vjeri pripadaju. Nažalost, još uvijek je mnogo onih koji ne misle tako, koji ne poštuju žrtve drugih naroda i koji neku svoju “istinu” žele nametati drugima, bez obzira na činjenice, što je podloga za neki novi sukob.

Večernji list: Znate li tko su Sarafina Lauš, Anica Jurić, Kata Soldo?

– U hrvatskoj javnosti poznata je sudbina Kate Šoljić (rođ. 1923.), majke kojoj su srpske snage u Vukovaru i okolici 1991. ubile četiri sina: Niku (rođ. 1942.), Miju (1945.), Ivu (1948.) i Matu (1952.) te zeta Ivana Vukojevića (1953.), a koja je sličnu tragediju već doživjela po završetku Drugoga svjetskog rata, kad su joj komunisti ubili četiri brata: Ivu, Martina, Ivana i Petra. No, u hrvatskim i svjetskim medijima prešućena je sudbina Hrvatice Anice Jurić iz Kovača u središnjoj Bosni, kojoj su pripadnici Armije RBiH 13. lipnja 1993. naočigled ubili supruga Juru (rođ. 1941.) i tri sina: Stjepana (1968.), Ljubomira (1972.) i Dragana (1973.). Kao i sudbina Sarafine Lauš, travničke Hrvatice iz sela Ćukle, kojoj su pripadnici Armije RBiH, također u lipnju 1993., ubili supruga Ivu (rođ. 1939.) i trojicu sinova: Miroslava (1970.), Fabijana (1961.) i Dragana (1959.). I Kati i Iliji Soldo su 28. srpnja 1993. na Stipića livadi pripadnici Armije RBiH ubili tri sina: Peru (rođ. 1967.), Ivana (1969.) i Juru (1970.), a u Doljanima su istoga dana ubili i Katinu sestru Pavku Stipanović (1942.). Slična je i sudbina Ane Ivandić, kojoj su srpski vojnici 24. srpnja 1992. u Briševu kod Prijedora ubili tri sina: Peju (rođ. 1954.), Stipu (1959.) i Milana (1963.), a istoga dana ubijena je i njezina snaha Lucija, tako da je četvero djece u istom danu ostalo bez oba roditelja – Lucije i Peje.

Posebno tragično je i ubojstvo osmero djece u Vitezu 10. lipnja 1993. granatom ispaljenom s položaja Armije RBiH na dječje igralište: Boris Antičević (1983.), Draženko Čečura (1978.), sestra i brat Sanja Garić (1975.) i Milan Garić (1981.), sestra i brat Augustina Grebenar (1984.) i Velimir Grebenar (1981.) te Sanja Križanović (1978.) i Dragan Ramljak (1978.).

Videosnimke toga ubojstva, koje je snimila lokalna TV Vitez, ni jedna inozemna TV kuća nije htjela objaviti!

Upravo ovakva tragična iskustva iz Domovinskog rata i masovno stradanje ljudi, među kojima su i djeca, opominju sve koji žele rat – da je mir jedan od najvećih privilegija koje uživamo. Tu je lekciju čovječanstvo već trebalo naučiti iz povijesti, ali, nažalost, i u svjetlu trenutačne brutalne ruske agresije na Ukrajinu i ukrajinski narod možemo zaključiti da nije.

Večernji list: A zašto javnost u BiH, a u Hrvatskoj pogotovo, ne zna za njihovu žrtvu?

– Zato što u glavnim medijima u Hrvatskoj gotovo da i nije bilo informacija o stradanju Hrvata u BiH, kao da je nekome stalo da se o tome što manje govori kako bi se mogla nametnuti percepcija o odgovornosti hrvatske politike za rat u BiH, a posebice za sukob između Armije RBiH i HVO-a u dijelu BiH. Primjerice, s obzirom na razmjere stradanja Hrvata iz središnje Bosne u sukobima sa srpskim snagama i Armijom RBiH od 1992. do 1994., ostaje pitanje zašto njihovi predstavnici nisu dobili priliku da u odgovarajućem broju nastupa o tome govore u emisiji “Nedjeljom u 2”, koja se prikazuje u jednom od najgledanijih termina. Siguran sam da bi gledatelji tako dobili informacije o kojima su do sada bili uskraćeni, a s obzirom na to da je ta tema od iznimne važnosti za hrvatsku javnost, uskraćivanje mogućnosti da ratni predstavnici Hrvata iz središnje Bosne na odgovarajući način budu zastupljeni u spomenutoj emisiji smatram velikim profesionalnim propustom njezina voditelja.

Večernji list: Naveli ste nedavno u jednoj izjavi istup jednoga novinara u redakciji u Zagrebu koji je rekao da im je bilo zabranjeno izvješćivati o zločinima nad Hrvatima. Što vam to govori?

– Na zaključak da očigledno zanemarivanje stradanja Hrvata u BiH u medijima u Hrvatskoj nije bilo slučajno upućuje i nedavno objavljen članak na jednom portalu, u kojem je dugogodišnji novinar Nacionala rekao da je “jednog običnog radnog dana neke od prvih poratnih godina” na izvanrednom sastanku u redakciji Nacionala urednik nazočnim novinarima jasno poručio: “Od danas za nas tema zločina Bošnjaka nad Hrvatima u BiH ne postoji”. Isti izvor navodi da su sastanci s istim “zaključkom” dan poslije održani i u redakcijama Globusa i Feral Tribunea.

- Oglas -

Povezani članci

Ostanite povezani

25,468ObožavateljiLajkaj
416SljedbeniciSlijedi
1,160PretplatniciPretplatiti
spot_img
Mostar
blaga naoblaka
10.5 ° C
10.9 °
10.5 °
76 %
1kmh
20 %
Pet
11 °
Sub
15 °
Ned
14 °
Pon
11 °
Uto
12 °

Najnovije

spot_img