Naslovnica Zanimljivosti Obitelj Rugali su joj se jer nema internet i mobitel, a onda su...

Rugali su joj se jer nema internet i mobitel, a onda su pročitali njezin sastavak ostali posramljeni

Marijana ima 12 godina i, kako sama kaže, sretno djetinjstvo, ali nema sve ono što se danas prodrazumijeva da djeca imaju. Ono sve što većina uzima zdravo za gotovo.

Nema laptop, internet, nema ni mobitel. Ali ima zato Marijana što nemaju današnji osnovnoškolci. Ima snove, nešto oko čega se treba truditi, za što treba uporno i vrijedno raditi, za što treba strepiti.

Kada naraste, ona želi ići na fakultet, biti učiteljica, a da bi ostvarila svoj san – to što nema Google, Instagram, Facebook ili e-dnevnik neće je zaustaviti, piše Dnevnik.hr. koji donosi priču o ovoj divnoj djevojčici.

Marijana ima knjige, kada nešto ne zna pita starije, logički zaključi. Marijana se uvijek nekako snađe.

Učenici 6.b Osnovne škole Molve bez dvojbe kažu da je njihova učiteljica hrvatskog jezika Marija Halaček, najbolja razrednica na svijetu.

U razredu od 15 učenika, o jednoj se među njima govori na poseban način, s posebnim divljenjem.

”Ona je odlična prijateljica. Voli drugima pomagati, voli upoznavati nove prijatelje”, rekla je Veronika Odobašić.

”Nikoga nikad nije razljutila i nikad nikoga povrijedila”, kaže Marija Elena Senjan. I dok drugi brinu velike pubertetske brige, žele toliko toga, učiteljica kaže, ona je drugačija.

”Ona nikad nije rekla – ‘E ja bi baš to, joj pogledaj kako se ova obukla, kako je bila negdje’. Nema takve uzore. Njeni uzori su nešto sasvim drugo i zato je posebna”, kaže učiteljica Halaček.

I ne samo po tome… ”Ja sam Marijana. Ne poznajete me? Istina, nema me ni na Instagramu, ni na Facebooku. Ne chatam, ne snapam. Ako me želite upoznati, možete doći k meni. U moju ulicu ili školu. Ili mi mašite dok čekam na autobusnoj stanici. Lako ćete me prepoznati. Ja sam ona koja ne drži mobitel u rukama”, piše u Marijaninom sastavku.

Kada u školi dobiju zadatak da na internetu pronađu i donesu primjerice svoju najdražu fotografiju sa nekog svjetskog nogometnog prvenstva, Marijana jednostavno nešto nacrta.

”Čitam puno knjiga, znanstvene knjige, časopise, udžbenike. Ali ako u njima nema rješenja pitam mamu, tatu, sestru ili nešto pokušam sama zaključiti i tako se snalazim”, kaže Marijana.

Onako kako su to radili stariji, dok je škola bila samo učitelj, knjiga, bilježnica i ploča. Nije internet ni početak ni kraj svijeta, a bome ni znanja mudro zaključuje.

Dok je ona u školi, mama Valentina kod kuće priprema ručak. I ljeti i zimi kuha se na peć na drva. Tako je to na selu. Danas na meniju juha od rajčice i domaći pohani kruh. Marijana se ne žali, dapače kaže mama Valentina. ”Voli jesti domaću hranu”, veli.

Kao i sva njezina djeca, na što je posebno ponosna. Čim dođu iz škole i osmašica Emilija, petaš Marko i prvašić Antun redovito pomažu. Pa kad je konačno sve na svome mjestu, uz ručak se pretresa sve ono što se dogodilo u školi.

Škola uvijek mora biti na prvome mjestu, kaže mama Valentina, i za to u ovoj obitelji ne postoje izlike. Pa ni rano buđenje. Knjige, kaže, najčešće spremi odmah nakon što napiše zadaću, a od predmeta najmanje joj je draga geografija.

Dok njih dvije u sobi uče, mama Valentina pokazuje nam svoje stihove. Ljubav prema knjizi i pisanoj riječi ne krije. Marijana je to naslijedila od nje.

Dar koji je prepoznala i učiteljica. Kada joj je predložila da napiše sastavak kojim bi je mogla prijaviti na natjecanje, Marijana je odlučila pokušati.

“Tražila je temu, a ja sam uporno vraćala, daj nešto od sebe. Pitaj se po čemu si posebna. Došla je sljedeći dan i rekla da je razmislila. Spustila je glavu dolje. Bilo joj je neugodno. Rekla je: ‘Znate, meni je neugodno, ali ja mislim da sam posebna jer imam sve petice’. Ja kažem: ‘To je prekrasno, baš zato si posebna”’, priča učiteljica.

I tako su došli do teme. Sastavka o djetinjstvu bez mobitela i interneta, koji je Marijana brusila do savršenstva i s kojim je osvojila drugo mjesto na državnom književnom natjecanju ”Mato Lovrak”.

”A kad smo išli na izlet, nisam imala čime fotografirati pa svojoj obitelji nisam mogla pokazati slike s razgledavanja Splita, Trogira i slapova Krke. Nije mi bilo svejedno. Donijela sam im magnetić. Moja mi je obitelj važna. Sjetim se da postoje djeca koja nemaju obitelj. Kakva bi bila njihova priča o djetinjstvu? Ja se žalim što nemam internet, a neki nemaju ni obitelj… Kad se toga sjetim, shvatim da je moje djetinjstvo dobro”, napisala je Marijana u sastavku.

Riječi koje su natjerale suze na oči svima koji ih pročitali. I trenutak koji će njezina učiteljica pamtiti cijeli život.

”Rekla je moja učiteljica da su oni plakali zbog toga i bili su posramljeni”, kaže Marijana. Bilo joj je, kaže, to teško razumjeti. I još uvijek ne shvaća po čemu je to baš posebna. Ima sretno djetinjstvo, u to nimalo ne sumnja. Iako neki misle drugačije.

”Pa možda zbog toga jer nije imala sve kao druga djeca, vjerojatno. Mi kao obični poljoprivrednici ne možemo baš sve, ali ona ne zaostaje ni za kim, voli učiti, voli ići u školu. Polazila je i vrtić i bila uspješna, i sportom se bavi”, kaže mama Valentina.

U obitelji u kojoj se živi od poljoprivrede, a mama i tata moraju brinuti o četvero osnovnoškolaca, nije uvijek lako. I neke se stvari jednostavno ne mogu. Poput mobitela ili interneta.

”Posebno zato što je financijski teško. Trebaš kupiti bon, sada su još i poskupjeli”, kaže Valentina.

”Zbog toga mi je nekad teško, ali kako se kod nas kaže – tako je kako je”, kaže Marijana dodajući da razumije da joj to roditelji ne mogu priuštiti: ”I onda nekad ne ostane novac za takve stvari koje zapravo nisu ni toliko bitne.’.

No kada imaš 12 godina, to je itekako bitno. Ako ne tebi, onda drugima. A u tim godinama biti drugačiji, teret je koji možda gradi karakter, ali traži snagu. Nemjerljivu.

”Znali su mi se rugati jer nemam internet, ni mobitel, pa da nam je kuća ružna, mislim, to sve oni nisu nama baš sad u oči govorili, ali dok oni to vide, to jako boli. Ne osjećam se baš dobro zbog toga, zapravo uopće. To drugi ne bi smjeli raditi. Ali dobro, ne trebamo mi njih uvijek slušati nego glavno da vjerujemo u sebe i imamo jedni druge”, rekla je Marijana.

Smiješak iza kojeg se krije toliko toga. Toliko toga čemu trebamo stremiti, u što se trebamo ugledati i što bismo trebali živjeti svaki dan. Nakon sastavka, zadirkivanja su prestala, ali da joj nije bilo lako, mama jako dobro zna.

”To je nažalost tako, ali ne možemo protiv toga. Najdragocjenija je obitelj i ljubav koju pružaš djeci. Oni mogu imati sve na svijetu, ako nema ljubavi djeca drukčije rastu i drukčije su onda odgajana”, rekla je Valentina.

Možda nekih stvari zaista i nema, ali zato ljubavi zasigurno ne nedostaje. ”Sve rješavamo kroz razgovor, kako prije, tako i sada i uvijek ćemo. Tako da znam sve njihove želje, nade, sve njihova nadanja”, rekla je Valentina.

Marijana o svojim željama skromno i nerado govori. Kao nagradu na natjecanju za svoj je uspjeh dobila mobitel i laptop i sada ih rado dijeli s braćom i sestrama.

Internet još nemaju. U selu u kojem signala gotovo da i nema. Uz njega bi im svima bilo lakše, posebno što se škole tiče. Ali to nije pri vrhu Marijaninih želja.

”Ne bih ništa htjela za sebe, samo bih htjela biti učiteljica i da prolazim razrede s 5,0 kako je to bilo i do sada i da idem na fakultet i da budem učiteljica da učim druge”, rekla je Marijana.

Dijete kakvo se danas rijetko sreće. Onakva kakvi bismo svi trebali biti. Marljiva, skromna, vrijedna i ustrajna. Sa snovima toliko običnim, a zapravo grandioznim.

”Snovi se ostvaruju, ali nije to baš tako bajno. Pa valjda budem mogla sve što hoću, ali možda i ne budem”, kaže Marijana.

Hoćeš, Marijana! Ti se uvijek nekako snađeš. A za biti čovjek ionako ti ne treba internet.

Ako želite pomoći Marijani i njenim roditeljima, možete to učiniti na HR1023860023100822370, žiro račun kod Podravske banke, na ime Valentina Markov (Marijanina mama), a prilog iz emisije “Provjereno” možete pogledati ovdje.