Današnjim generacijama gotovo je teško povjerovati da je Divin, danas gotovo pusto selo uz tranzitnu cestu kod Bileće, nekoć bio živahno administrativno i društveno središte istočne Hercegovine. Mjesto koje je nekada okupljalo oko tri tisuće stanovnika, imalo školu punu djece, dom zdravlja, poštu, trgovine i kavane, danas je ostalo gotovo bez stanovnika.
Prema pisanju Radija Bileća, u Divinu danas živi samo jedna mještanka. Nekadašnja vreva zamijenjena je tišinom, a uspomene na zlatna vremena čuvaju tek oni koji su ondje odrasli, piše Radiobileca.com.
Nekadašnja općina puna života
Sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća Divin je bio općina koja je obuhvaćala Fatnicu, Bačevicu, Orahovice, Gornje i Donje Davidoviće, Bijeljane, Milaviće, Gornju i Donju Zasadu, Kuti i Kukričje. Na tom je području živjelo oko tri tisuće stanovnika, a selo je bilo središte svakodnevnog života okolnih mjesta.
Uz stočarstvo, stanovnici su uzgajali i poznati hercegovački duhan “ravnjak”, cijenjen zbog svoje kvalitete. Danas na tim poljima više nema ni duhana ni kukuruza, a nekadašnje oranice zarasle su u korov.
Mirjana Bilinac, rođena 1956. godine u Divinu, i danas se sa sjetom prisjeća djetinjstva. Prve razrede osnovne škole pohađala je u Fatnici jer u divinskoj školi nije bilo dovoljno mjesta za svu djecu.
– Kada sam prešla u školu u Divin, bilo je osam velikih učionica, a u mom razredu oko 35 učenika. Nakon nastave prema Kutima i Davidovićima išla je rijeka djece. Divin je tada vrvio životom – prisjeća se.
Pamti i dom zdravlja sa stalnim liječnikom i stomatologom, poljoprivrednu zadrugu, poštu, matični ured, dvije kavane i trgovinu u kojoj se moglo pronaći gotovo sve.
Iako se 1976. godine odselila iz rodnog kraja, Mirjana se nekoliko puta godišnje vraća otvoriti obiteljsku kuću.
– Kad uzmem ključ da otključam vrata, zadrhti mi ruka. Obuzme me tuga, ali što ćeš – kaže.
Od “mravinjaka” do tišine
Jedan od najboljih poznavatelja prošlosti Divina je Petar Ljubomirac, vlasnik nekada poznate kavane “Odmor”, koja je desetljećima bila nezaobilazno mjesto za putnike i stanovnike okolnih sela.
Kavana je otvorena 1981. godine, a Petar se dobro sjeća vremena kada je, kako kaže, Divin bio pravi “mravinjak”.
– Ovdje je svaku noć noćilo četrdesetak ljudi. Radile su dvije kavane, dvije trgovine, mjesni ured i zemljoradnička zadruga. Ljudi su dolazili iz Vranjske, Milavića, Kuta, Kukričja, Lukavca, Zovog Dola i Orahovica. Danas se zimi zna dogoditi da deset dana nitko ne svrati – priča.
Prisjeća se i utorka, koji je bio neformalni pazarni dan. Tada su stanovnici okolnih sela dolazili kupovati brašno i druge potrepštine, a školarcima je čak bilo zabranjeno odlaziti u trgovinu zbog velikih gužvi.
– Kad sam završio osmi razred, u školi je bilo oko 220 učenika od prvog do osmog razreda. Danas bi se mnogi možda i vratili, ali su kuće srušene i zapuštene – kaže Petar.
Škola bez djece
Tijekom godina zatvorena je poljoprivredna zadruga, prestale su raditi trgovine, a stanovništvo se postupno iselilo. U selo su stigli asfalt, električna energija i javna rasvjeta, ali su ljudi otišli.
Danas je jedina stalna stanovnica Divina Vida Šakotić, dok napuštene kuće svjedoče o nekadašnjem životu.
