Protekli tjedan dotaknuo sam se priče oko događanja na mostarskim ulicama krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Dotaknuo sam se i što smo radili kao klinci. Lopta je kod gotovo svakog od nas bila neizostavni dio igre. Djevojčice su imale druge igre i igrice, a mi dječaci uvijek smo trčali za loptom.
Danas u Mostaru postoji veliki broj sportski klubova i udruga gdje se oni najmlađi susreću s mnogim sportskim disciplinama. U moje vrijeme postojala su dva karate kluba, jedan bokserski, jedan judo klub, 2 do 3 nogometna kluba, jedan teniski klub, jedan košarkaški, jedan rukometni… Roditelji su također bili manje motivirani da svoju djecu vodaju po treninzima, a za neke sportove u to vrijeme nismo ni čuli da postoje.
Kao što sam prethodno napisao mi klinci smo vrijeme provodili igrajući se s loptom. Ako smo se igrali na parkingu teško bi našli nekoga da bude golman, ali ako bi se kojim slučajem našli na nekoj travnatoj površini teško da bi netko želio u napad, već bi svi željeli biti golmani.
Mostar je uvijek bio zanimljiva nogometna sredina. Kao klinci svi su željeli trenirati u Veležu. U nogometne treninge se kretalo dosta kasnije nego li danas. Prvo ulica, pa tek onda ozbiljniji nogomet. Tadašnji nogometni skauti su bili prvi susjedi koji bi gledali kako djeca igraju lopte, a onda prenosili informacije onima u klubu.
S polaskom u školu nogomet se češće i češće igrao, a mnogi su upravo zbog lopte zanemarivali domaće zadaće i učenje. Igralo se raja protiv raje, razred protiv razreda, škola protiv škole…
Tadašnja Omladinska škola Veleža imala je zanimljivu ideju. Naime, organizirala bi turnir “Mahala” gdje bi se određeni kvartovi susretali na nogometnom polju i dokazivali pred trenerima u toj omladinskoj školi. Djeca su se za to pripremala po svojim pravilima, trenirala i željela da pokažu svoje znanje za loptom. Rijetko tko je mislio da postane nogometaš već je glavni cilj bio pobijediti vršnjaka iz drugog kvarta.
U Omladinsku školu Veleža stizali su inače dječaci iz cijele Hercegovine, ali ruku na srce to su bili pravi talenti. Sjetite se Peđe Jurića (Čitluk), Vanje Gudelja (Trebinje)… Danas se u Mostar “dovlači” pola Bosne i Hercegovine u taj omladinski kadar i onda se dobivaju polovni igrači sa strane, dok domaći igrači gube volju za nogomet. Svjedoci smo da danas ni Zrinjski, a ni Velež nisu izbacili ni jednog kvalitetnog igrača sa strane, ali ni iz domaće kadra.
Ipak, da se mi vratimo našim “mahalama” i nogometnoj igri na pomoćnom igralištu stadiona Pod Bijelim brijegom. Dvije godine smo pokušavali nešto uraditi, ali uvijek smo ispadali nakon 2. kola mahala. Pred sam rat napravili smo odličnu ekipu u kojoj su igrali dječaci iz dva-tri kvarta, a ne samo iz Centra 2. Krenuli smo silovito, ali smo već u drugom kolu bili uskraćeni za igranje jednog starijeg dječaka.
Naime, on je i bio najbolji na terenu, ali svojim godinama nije trebao biti tu, tj. bio je dvije godine stariji nego što je dopuštao organizator. U 2. kolu pojedinci su govorili “Sema dodaj loptu” što je upalo u uši tadašnjem sucu i koji je tražio rodni list da vidi koje je godište. Sema je dao rodni list na kojem je pisalo ime Zoran. Sudac je upitao par igrača kako se dotični zove na što su oni odgovorili da je njemu nadimak “Sema”. 1+1 i Sema je bio van igre.
Ipak i bez Seme mi smo igrali odlično. Došli smo do pretkraj turnira, kada su mene i još par dječaka isključili s turnira. Zašto “Ako si bio registriran u Veležu nisi mogao nastupiti na mahalama”. Prve te utakmice nisu “vele” ni pratili tadašnji treneri u Omladinskoj školi Veleža, da bi što je turnir odmicao, njih bilo sve više i kako to inače biva primijetili su nas par koji već treniramo u Veležu.
E onda se srećom pojavio tadašnji voditelj škole rahmetli Zeka Selimotić i dopustio nam je da igramo. Normalno malo nas je ukorio, ali je rekao “kad ste igralo do sada onda i nastaviti” i meni dobacio “pozdravi djeda”… Inače je rahmetli Zeka s mojim djedom bio prijatelj te mislim da je i to razloga nastavka naše igre na tim mahalama.
Stigli smo do finala, a finale se koliko se sjećam trebalo igrati prije utakmice seniora između Veleža i tuzlanske Slobode. Ja nisam danima spavao čekajući tu utakmicu koju bi igrali na glavnom terenu stadiona. Na našu žalost do te finalne utakmice nikada nije došlo…
Inače na ovom turniru svoje prve nogometne korake na velikom terenu su pronalazili: Duško Bajević, Semir Tuce, Sejo Kajtaz, Blaž Slišković…
Nastavit će se…
Prethodni članci:
– (FOTO) Istrgano iz povijesti: Navijački vremeplov 80, 90, 2000. godina
– Kako su osamdesetih i početkom devedesetih ‘disali’ mostarski kvartovi
– Mostar: O borbi kvartova i uličnih ratova…
– Da nastavimo priču o mostarskim navijačima…
