Ma koliko ponekad željeli da se bavimo vedrijim i zdravijim temama, nemoguće je ignorirati ono što već dugo traje, a što je u subotu u Banjaluci dobilo novi čin
Bio sam sebi čvrsto obećao, nakon prošlotjednog teksta o odlasku trenera Nemanje Miljanovića iz Borca, da ću za ovaj tjedan naći nešto zdraviju, veseliju ili, ako hoćete, nogometniju temu za obradu u tjednom komentaru u Oslobođenju, piše Kenan Kaloper za portal Sport1.ba.
I tako, dok je tjedan prolazio, nizali su se potencijalni komentari, od Veležovog trijumfa nad Tuzla Cityjem rezultatom 4:0 u prvoj utakmici polufinala Kupa BiH, preko Bodo/Glimtove fascinantne pobjede nad Romom i nastavka uzdizanja ovog nevjerojatnog kluba o kojem se u Bosni i Hercegovini malo zna, pa sve do obraćanja trenera Željezničara Edisa Mulalića javnosti na konferenciji za medije FK Željezničar pred duel sa Leotarom, i kasnije uvjerljive pobjede njegovog tima nad ovim protivnikom. Bilo je, dakle, toliko toga dobrog o čemu bi se moglo pisati, sve dok u subotu popodne nije počeo duel Borca i Zrinjskog u okviru 25. kola Premijer lige BiH. I nakon ove utakmice, svoje sam čvrsto obećanje još jednom pogazio.
Neka mi oproste Velež, Bodo/Glimt, a i Edis Mulalić, svi su oni zaslužili puno više od jednog teksta, ali ne znam kako bi itko tko se prevashodno bavi nogometnom u Bosni i Hercegovini mogao preskočiti ono što se dešavalo u subotu u Banjaluci.
Predvođen novim trenerom Tomislavom Ivkovićem i “svojim najboljim igračem” Zoranom Grbićem, Borac je prekinuo niz od 14 uzastopnih ligaških pobjeda mostarskog Zrinjskog, i to je učinio sa stilom. Napravio je samo tri faula kroz cijeli meč, naspram 22 faula svog protivnika, a pogodak je postigao iz ukupno četiri udarca ka golu Zrinjskog, dok je mostarski tim uputio 21 udarac, postigavši samo jedan gol.
Borac je, dakle, pokazao da je puno discipliniraniji tim, da je puno više vičan fair playu nego budući prvak Bosne i Hercegovine i na koncu, da je i puno efikasniji, jer su mu četiri udarca bila dovoljna za isti broj golova za koji je Zrinjskom bio potreban 21 pokušaj.
Trener Zrinjskog Sergej Jakirović bio je nezadovoljan nakon utakmice i svoje je igrače nazvao drvosječama, valjda aludirajući na činjenicu da su u prosjeku pravili faul svake četiri minute, dok je Borac faulove u prosjeku pravio svakih pola sata. Nema šta, Jakiroviću ne fali samokritike. A sada se vratimo u realnost.
Niti je Borac bio discipliniraniji od Zrinjskog, niti općenito više voli fair play, niti je Sergej Jakirović bio ozbiljan kada je svoje igrače nazvao drvosječama. Doduše, nezadovoljan jeste bio, najviše zato što je Zoran Grbić bio ubjedljivo najbolji igrač Borca, a nije na sebi nosio dres sa grbom Borca, već sa grbom Nogometnog/Fudbalskog saveza BiH.
Dakle, šta se dešavalo u Banjaluci? Dešavalo se ono što smo gledali previše puta ove sezone, Zrinjskom nisu pruženi uvjeti za igru jednaki onima koje je imao Borac. Mostarski tim je sankcioniran na svakom koraku, sviran je gostima čak i “ružan pogled” prema igračima Borca, ako treba i zaleđe iako je igrač Zrinjskog bio metar izvan istog, samo da bi ga se spriječilo da uradi ono što je uradio svim protivnicima u ovoj sezoni – da pobijedi.
Zrinjski je protiv Borca slavio dva puta ove sezone, uz ukupnu razliku od 9:2. Slavio je dva puta protiv Sarajeva, Željezničara, Veleža, osvojio je sedam bodova iz tri meča protiv Tuzla Cityja i općenito je ubjedljivo najdominantnija ekipa koju je liga ikad imala.
Takav Zrinjski protiv Borca nije zaustavljen zato što je imao loš dan, kao što ga je imao protiv Radnika u jedinom porazu ove sezone. Zaustavljen je jer, ma koliko bio dobar, nije mogao igrati cijeli meč protiv 12 igrača, od kojih jedan ima veću moć od svih ostalih aktera na terenu zajedno. Taj bi jedini trebao biti nepristrasan, ali u ovoj utakmici su mu nedostajali samo dres domaćina i kapetanska traka oko ruke, pa da otkloni sve dileme tko je bio vođa Borca.
Vjerojatno nikad nitko nije odigrao utakmicu u kojoj je napravio samo tri faula u povijesti Premijer lige BiH. Ekipe koje igraju tako “disciplinirano” zapravo su beživotne i ne piše im se dobro. U onoj ranije spomenutoj utakmici između Željezničara i Leotara, gostujući tim je u prvom poluvremenu napravio samo jedan prekršaj.
Cijenu je platio sa tri primljena gola i još sijaset šansi Željezničara, koji je, da su njegovi ofanzivci bili samo malo raspoloženiji, mogao postaviti rekord po broju golova u jednom poluvremenu. Borac je iz takvog izdanja uspio proći neokrznut i osvojiti bod.
Dugo sam mislio da ljudi poput Zorana Grbića moraju osjećati stid i barem nekakvu grižnju savjesti zbog svega što rade. Nije on, naravno, prvi put katastrofalno sudio. Prijedorski sudac ima već pozamašnu kolekciju nedjela, ali nije on ni prvi sudac koji je katastrofalno sudio ove sezone.
Broj sudaca koji svojim katastrofalnim odlukama pune medijske stupce nekako je nesrazmjerno velik i direktno proporcionalan sa utakmicama Borca, a svaki put biste očekivali da njihovo katastrofalno suđenje bude jednako skrutinizirano i od čelnika Saveza kako je skrutinizirano od medija i oštećenih strana.
No, to se ne dešava. A iz načina na koji sude i nakon što prirede katastrofe koje se mogu nazvati čak i povijesnim, da se vidjeti da ne osjećaju ni stid, a ni grižnju savjesti.
To me navodi na zaključak da se u Bosni i Hercegovini nogomet treba promatrati drugim očima. Očima kojim ga promatraju oni u čijim je rukama moć. Lijepe su priče o Veležovoj pobjedi u polufinalu Kupa, nevjerojatnom nizu Zrinjskog, ili načinu na koji Edis Mulalić motivira nogometaše Željezničara. Ali one nisu esencija našeg nogometa. Ili barem predstavljaju samo jednu malu njegovu dimenziju.
Zoran Grbić i svi drugi grbići prije njega, jednako kao i ljudi koji odlučuju o njihovoj sudbini, nogomet promatraju potpuno drugačije. I za njih sam nogomet nije ni najmanje bitan. Za njih nisu bitne ideje, nisu bitni trendovi i nije bitno pitanje kako postići napredak bosanskohercegovačkog nogometa.
Nije im bitno jer za takvo što nisu sposobni. I pošto su nesposobni, učinit će sve što je u njihovoj moći da se nikad ne počne razmišljati o takvim stvarima. Jer jednom kad se ostvari napredak, razni grbići će nestati sa nogometne scene, jednako kao i oni koji su im omogućili da se na njoj i pojave.
Takvi ljudi uostalom rukovode i nacionalnim timovima, pa je izbornik kadetske reprezentacije bošnjačka pozicija, izbornik juniorske hrvatska, a izbornik mlade srpska pozicija. Zbog takvih ljudi se u reprezentacije pozivaju igrači koji ni pod kojim uvjetima ne bi trebali biti ni blizu njih.
Njihova perspektiva nogometa je politička, prepuna je kompromisa, zadovoljavanja svakojakih sitnih interesa i lišena je bilo kakve vizije i dugoročnih ideja. Ljude poput Dudića, Jakirovića ili općenito sportske radnike progresivnih shvaćanja oni nikad neće shvaćati.
Pružanje otpora
Zbog toga postaje iluzorno očekivati da se stvari mogu u skorije vrijeme promijeniti nabolje. Jedino što ostaje dužnost svakoga tko želi boljitak domaćem nogometu i sportu općenito jeste da ne prihvati pošasti poput Grbićevih majstorija kao sastavni dio sporta i kao element koji je neophodan da bi se ostvario rezultat. Ako bismo svi pokušali raditi na takav način, onda bismo zaista na duže staze sahranili naš sport. A ljudima koji se trude uspostaviti takav sistem vrijednosti dali bismo još veću moć.
Postupci poput Jakirovićevog, ranijih Dudićevih ili onog nedavnog Jure Ivankovića, kada je priznao da je sudac oštetio protivnički tim u duelu sa njegovim, pokazuju da se to ipak neće desiti. Ostaje nada da će glasovi otpora tiraniji koju bezobrazno provode Grbić i njemu slični s vremenom postati sve snažniji i bolje artikulisani. Neka, ako ništa, znaju da, iako smo nemoćni, nismo slijepe budale. A, kao što kaže ona izlizana ali bezbroj puta potvrđena stara narodna, ničija nije do zore gorjela. I zaista je tako.
