U nedjelju su završeni 460. skokovi sa Starog mosta u Mostaru. Već ranije putem teksta na našem portalu objavili smo informaciju kako na 460. skokovima u elitnom natjecanju, skokovima na glavu” u zapisniku su se našla tek dva Mostarca.
Nekad davno čak 90 posto skakača na glavu sa čuvenog mostarskog Starog mosta činili su upravo Mostarci. Za ovaj put dotaknut ćemo se čuvene braće Zovko, kao i legendarnog Emira Balića.
Iako o braći Draganu i Marku Zovki nema previše zapisanih pojedinačnih izjava u medijima, stari Mostarci i kroničari skokova s koljena na koljeno prenose priče o njihovom rivalstvu, karakteru i neustrašivosti.
Evo nekoliko najzanimljivijih crtica i anegdota koje opisuju kakav su trag ostavili na mostarskom kamenu:
Balićevo priznanje: “Sve rješavam, ali Zovke teško”
Najveća anegdota o braći Zovko zapravo je javno priznanje samog Emira Balića, koji je u svojoj skakačkoj karijeri rijetko imao dostojnu konkurenciju. Balić je u više navrata u starim sportskim razgovorima priznao da je pred svako natjecanje tijekom sedamdesetih imao miran san, osim kada bi na spisku vidio Dragana i Marka. Znao je da oni ne skaču “šablonski” – imali su urođeni, prirodni prkos i bili su spremni na ogroman rizik u zraku kako bi publici ponudili spektakl, zbog čega su za žiri uvijek bili najveća enigma.
Rivalstvo u kući, zajedništvo na mostu
U Mostaru se i danas prepričava kako je među braćom vladalo nevjerojatno, ali zdravo sportsko rivalstvo. Dragan i Marko su stalno analizirali letove onog drugog, natjecali se tko će imati ljepši upad u vodu (“štrap”) i tko će izvesti elegantniji luk. Međutim, ta konkurencija je prestajala onog trenutka kada bi stali na Stari most. Bili su poznati po tome što su bodrili jedan drugog i davali upute o vjetru i strujama Neretve tik pred skok, djelujući kao savršen tim protiv ostatka skakačke elite.
Skokovi sa Titovog (Lukinog) mosta kao odskočna daska
Prije nego što su potpuno pokorili Stari most, braća su brusila formu na ostalim mostarskim skakaonicama. Posebno je zanimljivo da je Marko Zovko još početkom šezdesetih godina (točnije 1962. i 1963. godine) pravio dar-mar na natjecanjima sa tadašnjeg Titovog (Lukinog) mosta. Tih godina je osvajao prvo i drugo mjesto, dokazavši da porodica Zovko ima skakački gen mnogo prije nego što su službena natjecanja na Starom mostu postala globalni fenomen koji danas poznajemo.
“Mostarski ikari” bez straha od Neretve
Stariji posjetitelji skokova se sjećaju da su Dragan i Marko bili oličenje onoga što se u Mostaru naziva “gola hrabrost”. Neretva je tih desetljeća znala biti izuzetno plitka ili brza, ali braća Zovko nikada nisu odustajala od svojih prepoznatljivih, dubokih letova. Njihov stil je bio takav da su u zraku izgledali potpuno mirno, a u vodu su ulazili toliko čisto da bi publika na pećinama ispod mosta ostajala u potpunoj nevjerici.
Zanimljivo je i to da je prvi rođak od Dragana i Marka, Ante kojeg su zvali u mladosti Fura bio vrhunski plivač. Naime, Ante je po pričama koje i danas spominju tek rijetki pedesetih godina znao preplivati Neretvu kao rijetko tko.
Nadimak iz djetinjstva je dobio upravo po najvećem azijskom plivaču tih godina Hironoshin Furuhashi. U povijesi Furuhashi je ušao pod jednim od najpoznatijih plivačkih nadimaka svih vremena – “Leteća riba iz Fudžijame” (The Flying Fish of Fujiyama).
Oborio je brojne svetske rekorde na dugim prugama kraul stilom odmah nakon Drugog svetskog rata. Više puta tadašnji osnovač plivačkog kluba Velež pok. Žarko Govedarica pozivao je na trening Furu, ali ovaj je ostao vjeran Neretvi i nije želio plivati u bazenu, koji je i otvoren u Mostaru krajem pedesetih godina prošloga stoljeća.
U pisanju ovog teksta korišteno više izvora – prije svega: visitbih.ba, dw.com, kao i povijesni protokoli i evidencije…
