To nije bila ratna pogibija! To je bilo svirepo ubojstvo djece! Ubojstvo dvaju djevojčica koje su, sa svojim vršnjacima, čekale početak crkvenoga vjeronauka… Granata, ispaljena s neprijateljskih položaja istočno od rijeke Neretve, kobnoga 11. studenog 1994. godine pala je u dvorište mostarske prvostolnice, Katedrale Marije Majke Crkve… Izdahnule su toga dana, pokošene krhotinama teškoga smrtonosca, Antonija Sesar i Danijela Vidović…
Dva bijela anđela kojima je oduzet život, sve radosti i tuge, sva razočaranja i uspjesi, sve boli i ushiti, sve ono što su mogle i trebale doživjeti… Za bezumni zločin nitko nikad ne bi izveden pred sudište čovjekovo, čak se i ne rasvijetli tko je zloćudno ispaljenje naručio, tko ga je izvršio, tko je dvoje djece na pravdi Boga u grob poslao, još osam ih ranio…
Biskup Ratko Perić na sprovodnomu obredu izreče: ”Ostale su vaše vjeronaučne bilježnice pokraj lokve vaše krvi, probijene gelerima i natopljene vašom krvlju. Neprijatelj Božjeg imena i ljudskog dostojanstva, golijatski naoružan do zuba, bez ikakve ljudske pameti, čovjekoubojica i lažac od početka, pošao je protiv vas dviju i protiv pedesetak vaših vršnjaka i vršnjakinja, učenika i učenica 7. i 8. razreda, i to s teškim topovima i tenkovima, minobacačima i granatama, da vas pobije. Više ste puta i same govorile svojim vjeroučiteljima: ꞌZašto pucaju po nama? Mi idemo na vjeronauk, nisu ovo položaji vojskeꞌ. Moralno raspamećeni zlikovci ne razlikuju curicu na vjeronauku od bunkera i rovova.”
𝐀𝐧𝐭𝐨𝐧𝐢𝐣𝐚 𝐒𝐞𝐬𝐚𝐫 (𝟏𝟗𝟖𝟎. – 𝟏𝟗𝟗𝟒.)
𝐃𝐚𝐧𝐢𝐣𝐞𝐥𝐚 𝐕𝐢𝐝𝐨𝐯𝐢ć (𝟏𝟗𝟕𝟗. – 𝟏𝟗𝟗𝟒.)
Neka blaženo počivaju u krilu Gospodinovu… Pokoj im vječni!
