Sjećanje na gostovanje Hajduka u Mostaru krajem osamdesetih i susret sa Šefom, momkom koji je živio za Torcidu.
Kada sam se već ranije dotaknuo navijača i navijačke subkulture, prisjetio sam se jednog zanimljivog događaja s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina u Mostaru. U to vrijeme više sam pratio navijačka zbivanja nego sam nogomet kao igru, pa mi je u sjećanju ostalo jedno gostovanje splitskog Hajduka pod Bijelim brijegom.
Tih godina navijačka scena u nekadašnjoj državi bila je izuzetno dinamična. Mene je osobno fascinirala splitska Torcida. Bili su prvi koji su masovno palili baklje – „fajerice“ – pa je ona narančasta tribina bila prizor za pamćenje. U pirotehnici su prednjačili, što je bilo i logično, a Mostar im je, vjerojatno i zbog blizine, uvijek bio zanimljivo gostovanje.
Navijačke skupine tada su se, pojednostavljeno rečeno, dijelile na talijanski i engleski stil. Torcida je njegovala talijanski – puno zastava, transparenata i pirotehnike. S druge strane, skupine koje su teže dolazile do baklji i bile slabije organizirane „gurale“ su engleski stil – glas, dlanovi i kompaktna masa.
Taj engleski stil furali su i lokalni navijači u Mostaru. Bili su mlađi od tada etabliranih skupina iz većih gradova, a zbog otežane nabavke baklji oslanjali su se na grlo i ritam. Istina, znalo je biti i dimnih kutija koje su se palile cigaretama – nabavljale su se preko vojske, a Mostar je tada imao velik broj vojarni.
No, da se vratim na gostovanje Hajduka.
U Centru 2, nedaleko od zgrade u kojoj sam stanovao, nalazio se tada poznati kafić „Cepelin“. Nama mlađima služio je više kao mjesto gdje smo nakon igranja lopte dolazili po čašu vode. Sjećam se konobara – jedan se zvao Pančo, a drugi, znatno krupniji, imao je nadimak kojeg se danas više ne mogu prisjetiti.
Na dan utakmice u tom je kafiću nastao metež. Bio je udaljen od stadiona i nije imao izravne veze s navijačkim kolonama, pa je sve djelovalo pomalo neočekivano. Nakon lomljave i naguravanja nekoliko ljudi izbačeno je na ulicu. Upravo ih je taj krupniji konobar izbacio – doslovno kao vreće krumpira.
Po bijelim svilenim šalovima i platnenim kapama bilo je jasno da su navijači Hajduka.
Vidno pijani pokušali su se pribrati, ali ubrzo je došlo desetak starijih lokalnih navijača iz okolnih zgrada i započeo je fizički obračun. Među gostujućim navijačima bio je i jedan momak mojih godina. Počeo je bježati prema Šantićevoj ulici, u pravcu gradskog bazena. Nekoliko njih potrčalo je za njim.
Taj dio grada dobro sam poznavao. Instinktivno sam krenuo za njim i skrenuli smo prema tadašnjem Carinskom mostu, koji je ispod imao prolaze. Sakrili smo se ispod mosta. Oni koji su ga gonili produžili su preko mosta prema kolodvoru, ne sluteći da je momak ispod njih.
Kada se situacija smirila, izašli smo i zajedno krenuli prema stadionu. Više nije bilo problema. U razgovoru mi je rekao da Hajduk prati na svim gostovanjima i da živi u splitskom domu, bez roditelja. Kasnije sam doznao da mu je nadimak bio „Šef“.
Godinama poslije susretali smo se po tribinama. O pokojnom Vidoviću, poznatom kao Šef, napisano je i nekoliko rečenica u knjizi „Torcida – pogled iznutra“ splitskog sociologa Dražena Lalića.
Neke navijačke priče ostanu samo anegdote. Neke postanu dio nečijeg identiteta. A neke, poput ove, ostanu kao podsjetnik na vrijeme kada su tribine bile više od nogometa – bile su svijet za sebe.
MOŽETE PROČITATI:
