U sportskom smislu ne postoji obitelj u Mostaru koja je kroz nekoliko naraštaja dala vrhunske sportske djelatnike i nogometaše kao što je to slučaj sa Sliškovićima. Dakako radi se o obitelji Blaža Sliškovića iz koje nam dolaze predsjednici, sponzori, treneri i nogometaši HŠK Zrinjski, nogometaši FK Veleža, nogometni suci, plivači.
Kada se svi uspjesi i talenti zbroje rekli bismo da je riječ o svojevrsnim mostarskim Kostelićima. Krenuti ćemo od najstarijeg Sliškovića.
Blaž Slišković koji je bio poznatiji po nadimku Blaška rodio se 3. veljače 1901. godine u Širokom Brijegu, od oca Ivana i majke Mare rođene Mihić. U mladalačkoj dobi dolazi u Mostar i vremenom postaje jedan od najuglednijih građana i posjednika u gradu.
Trgovao je vinom te je ostao upamćen kao vlasnik nekoliko vinskih podruma, poslovnih prostora i stambenih objekata. Držao je i restoran u kojem su nogometaši HŠK Zrinjski redovito proslavljali natjecateljske uspjehe.
Kao imućan čovjek rado je pomagao sugrađanima bez obzira na njihovu vjeru i naciju. Bio je nacionalno osviješten čovjek koji je bez imalo straha branio svoje političke stavove. Ipak najznačajnija dužnost koju je obnašao svakako je ona podnačelnika grada Mostara.
Za podnačelnika grada izabran je 1941. godine. Međutim, za razliku od mnogih, Blaška se odrekao podnačelničke plaće želeći pokazati da je funkciju preuzeo čisto iz patriotskih pobuda. Blaž Slišković obnašao je još jednu značajnu funkciju i to u svojstvu dugogodišnjeg predsjednika i sponzora HŠK Zrinjski.
O Blaški smo već pisali, a i trebalo bi puno vremena i prostora da bi se navele sve dobrotvorne akcije ovoga više nego zanimljivoga čovjeka. Međutim ukoliko bi ga osobu trebalo opisati u jednoj rečenici ona bi onda glasila:
„Čovjek široke ruke koji je volio HŠK Zrinjski, a prezirao Kralja!“.
Spomenimo još kako je u Mostaru 24. studenog 1919. godine sklopio brak sa Ankom Marić u kojem su dobili tri sina i pet kćeri.
Sin Vlado naslijedio je od oca sportski gen pa je već 1948. godine zapažen kao perspektivan mladi igrač na amaterskim turnirima koji su redovito odigravani na ulicama Mostara. Međutim, kako se školovao u Čapljini karijeru je počeo 1948. upravo u čapljinskom „Borcu“ gdje je igrao dvije sezone.
Godine 1951. priključuje se juniorima FK „Velež“ i od tada započinje njegov nogometni uspon. Odmah je počeo nastupati na turniru republika braneći boje omladinske reprezentacije BiH. Nije napunio ni sedamnaest godina, a zaigrao je za prvi tim Veleža.
Na tom prvijencu nosio je dres broj 7 da bi vremenom nastupao u navalnom redu, a kasnije i na poziciji desnog halfa gdje je pokazao izrazito dobru igračku kvalitetu. Od igranja nogometa oprostio se sredinom 1965. godine, a karijeru je završio na poziciji desnog beka.
Kako se nije želio oprostiti od nogometa iste te godine polaže za suca da bi 1968. godine napredovao do saveznog ranga. Sudačka karijera napredovala je dobro sve do očne bolesti zbog koje 1973. godine prestaje sa dijeljenjem pravde premda je još nekolike godine djelovao u sklopu komisije za delegiranje sudaca.
Tada se okrenuo svojim sinovima Blažu i Mariju koji su krenuli u svijet sporta preko plivanja. Tomu je zaslužan njihov rođak Hrvoje. Aktivno se bavio plivanjem pa je animirao braću Blaža i Marija da se kao školarci uključe u ovu sportsku disciplinu koja jači svaki tjelesni mišić. A kod poznatih trenera plivanja Žarka Govedarice i Jelene Letica nije „bilo labavo“.
I dok je Marijo u kategoriji mlađih pionira počeo obarati plivačke rekorde te osvajati medalje i priznanja Blaž se okrenuo prema nogometu. Toj odluci pridonio je i otac Vlado koji je uočio kakav nogometni potencijal posjeduje njegov stariji sin Blaž.
Tako se Blaž već sa šesnaest godina priključio omladinskoj veležovoj školi koju je vodio veliki stručnjak i profesionalac Haldun Hrvić zvani Leo. Naime, Hrvić je ostavio značajna traga u mostarskom nogometu, a jedno razdoblje života nastupao je za HŠK Zrinjski.
U privatnom životu bio je odmjeren i smiren čovjek, na nogometnom terenu „živa vatra“, a u trenerskoj školi osoba koja je najbolje mogla ocijeniti kvalitetu i potencijal mladog igrača. A on je odmah uočio da Blaževo vrijeme tek dolazi.
Blaž Slišković karijeru je počeo u Veležu iz koga odlazi u Hajduk te je 1985. izabran za nogometaša godine. Karijeru nastavlja preko Francuske, Italije, Hrvatske o čemu je sve više-manje poznato i dostupno na internetu.
Manje je poznato da je proslavljeni Ivica Ćurković dobrim dijelom zaslužan za Blaževu odluku da karijeru nastavi u Francuskoj. Naime, zahvaljujući njemu Baka je zavolio francusku ligu jer je nekoliko puta išao na utakmice Saint Etienna kada je gostovao kod ovog obiteljskog prijatelja.
Uglavnom, Blaž Slišković bio je igračina i uzor mnogim nogometašima koji su kasnije također ostvarili impozantne karijere. Upisan je i u povijest HŠK Zrinjski u kojem je završio igračku karijeru, a gdje je kao trener osvajao naslove prvaka Premijer lige. Nanizao je brojne uspjehe u igračkoj i trenerskoj karijeri te je ostao upamćen po golovima iz kornera.
Kada je prešao iz Veleža u Hajduk u rodnom gradu su mu pojedini to žestoko zamjerili. Nešto slično ponovilo se kada je istaknuo da mu je HŠK Zrinjski voljeni klub.
Također, Marijev sin pok. Marino, te Bakin sin Vlado su nastupali za mlade uzraste HŠK Zrinjski. Vlado Slišković je osim omladinskog nogometa nastupio i u seniorskoj konkurenciji braneći boje Zrinjskog i sarajevskog Željezničara. Danas je u trenerskim vodama upravo kao i njegov otac.
Međutim, za svakog iskrenog ljubitelja sporta Baka je bio i ostao nogometni genij, potomak poznate mostarske obitelji Sliškovića koja je tijekom proteklih stotinu godina ostavila značajna traga u sportskom, društvenom i gospodarskom životu grada na Neretvi.
L.Z. | Hercegovina.in
